Iz vlastitog iskustva
Iz vlastitog iskustva
16.12.2001. slavim kao drugi rodjendan. Nakon sto je engleski zapovjednik odlucio prihvatiti priliku i zaposliti se kao pilot, kompanija je odlucila na njegov nagovor unaprijediti mene za Zapovjednika m/b "Dina"-e. To je bio mali coaster, izgradjen u Nizozemskoj, 27 godina star, 90-tak metara, 11,5 sirine, 2 stive, single hull sa samo double bottom balastnim tankovima, single screw, start-stop "Brons" engine, stari "lopata" timun, 2400 dwt ako me sjecanje dobro sluzi. 11 clanova posade, 9 nacionalnosti. Vlasnici i operatori engleska firma "Carisbrooke Shipping".
13.12.2001. kasno navecer isplovili smo iz Amsterdama za Elesmere Port u Manchester Ship Channel-u sa teretom "flourspar"-a ukrcanog sa import bulker-a. U Amsterdamu sam imao smjenu 1 kormilara i 1 oilera, dosla su mi 2 Indonezana prvi put na brodu uopce . Nakon oko 3,5 dana navigacije kroz vjetroviti English Channel (oko 6-7 Bft vjetra iz N smjera) i oko Land's Enda, 16.12.2001. u 0600 ujutro bili smo na 30-tak milja SW od Milford Haven-a u Wallesu. Cekalo nas je jos oko 14 sati navigacije do Liverpool pilota prema vremenskim prilikama. Brod je super podnosio more ali novi clanovi posade nisu, obadva su svaki moguci slobodni moment provodili u horizontali ili sa glavom u WC skoljci.
Chief Mate, umirovljeni Poljski mornaricki casnik (sa brevetom zapovjednika sa neogranicenom tonazom) mi je predao gvardiju i otisao spavati. Ja sam bacio oko na situaciju oko nas i provjerio poziciju na karti, pristavio vodu za Nescafe, i zavalio se u stolicu obut carape. Mora je bilo u desnu stranu prove oko 3-4 metra visine valovi, vise ko od mrtvog mora. Na moment mi se ucinilo da je vitar ucinio malo jaci reful i brod ko da je napravio neki cudan skerac u livu bandu. Mislio sam to je malo vitar promijenio smjer, ali se brod nastavio i dalje lagano naginjati. Nakon neke 2 minute promatranja vidio sam da je brod dobio stalni list od nekih 3 stupnja. Kapo (frisko avancani sa Cabo Verde-a sa engleskim brevetom bez ikakve formalne skole) je doletio na most jer je, dok je prao zube, primjetio da mu mlaz vode iz spine "bizi u bandu". S obzirom da mu je novi oiler bio u gvardiji do 0600 rekao sam mu da ode vidit da nije ovaj kakav ventil pogresno otvorio. On je rekao da je vec jednom prosao makinu ali da ide jos jednom. Brod je vec ulovio oko 5 stupnjeva lista u livo. Nisam vise smio cekati i oglasio sam generalni alarm nakon 7 minuta od onog "skerca".
Prvi na most je dotrcao jedan kormilar Rumunj (jako dobar kormilar i covik), njemu sam nalozio da nadje jos jednog kormilara i da odu pogledat sto se desava u stivi. Dok su se njih 2 obukli za vanka i dosli do ulaza u stivu brod se jos vise nagnuo i more je vec dohvatilo kuvertu na livoj strani pa su se vratili od straha da ce ostat zarobljeni u stivi. To je bilo oko 0615 i tada sam dao prvi alarm preko VHF i HF/MF DSC-a i Inmarsata C "Listing with danger of capsizing" i "otpjevao" glasovnu May-Day poruku. Tada sam dao naredbu posadi da se spreme za napustanje i da spuste splavi i ako budu mogli rescue boat. Zbog prevelikog nagiba dizalica rescue boat-a nije vise radila, brod je prosao 20 stupnjeva nagiba. Sreca i Bog pa sam inzistirao na realisticnim drill-ovima tako da je posada znala sto treba raditi iako su neki ostali u soku. Kogo Poljak, iskusni pomorac, je po muster listi bio zaduzen za kontrolu life-raft painter-a pa ga je svezao za pasaman i onda se i sam nalaktio na pasaman i gledao u daljinu kao da na putnickom brodu promatra najlipsu zoru u svom zivotu - poslije mi je priznao da je razmisljao da li da ide u kabinu po solde koje je stedio da bi kupio polovni auto iiznenadio kcer za 18 rodjendan. Ona 2 nova Indonezana su se izgubila potpuno, nisu znali kako obuc immersion suits i naopako su stavili lifejacket-e. S obzirom na njihovo stanje i lose vrijeme nismo odrzali drill a njihove STCW obuke izgleda bas i nisu nesto tako da su 2 clana posade morala pomagati njima. Oko 0625 poslao sam i drugi poziv u pomoc, ovaj put samo preko VHF DSC-a blizu izlaznih vrata jer je nagib vec bio oko 30 stupnjeva (svi ostali su se nalazili predaleko od vrata za moj ukus u tom momentu, pogadjate ja nisam od onih koji vjeruje da kapetan treba ic fondo s brodom) i aktivirao "abandon" alarm. Rekao sam posadi da se ukrcaju u splav i da ponesu i moj immersion suit u splav a da cu ja doc cim dobijem odgovor preko VHF-a. Kad sam vidio da su oni nestali niz bandu po buskajini i ja sam se spustio preko pasamana na donju kuvertu i pokusao sam nekako painter od splavi ulovit na buskajinu tako da ga mogu odmolat odozdola. U ciloj toj frci san izgubio sandale, carape nisam ni obuo, maja mi je ostala u chartroomu jedino sam stavio lifejacket a vanka je bilo +4, ma mi nije bilo ledeno u tom momentu.
Kad sam dosao do nekih 2-3 metra iznad mora vidio sam da se splav udaljila od broda jedno 2-3 metra i da necu moc uci direktno u splav nego cu morati skociti u more. Nije bilo puno razmisljanja. Kad sam upao u more prisiklo me. Uspio sam skocit blizu splavi pa sam se uspio ulovit konop. Zbog svog viska kila, zbog valova a i zbog toga sto nisam imao dobrog oslonca na mekanoj splavi nikako se nisam mogao izdici iz mora i ubaciti na splav. Nakon nekoliko bezuspjesnih pokusaja i nekih 2-3 minute u moru, vec su mi se pocele kocit noge i ruke od hipotermije i vec mi je pocelo padat na pamet da mozda vise nikad necu vidit moje cure doma. Kad su moji decki u splavi vidili sto se desava brze bolje su se nasli njih 3 uz rub i zgrabili me i potegli preko sebe u splav. Izvan vode mi je bilo jos ledenije i poceo sam se tresti kao da me je ustekalo na struju, noge ispod kolina i sake su mi bile skroz zamrle od hladnoce. Moji decki su vidili sto se desava i napola mi navukli a napola me zamotali u immersion suit i stisli se uz mene i puhali mi topli zrak u lice i ruke. Onako nikakav sam ipak uspio zadrzati prisebnost i rekao im da presijeku painter, te Chief-u da razdjeli tablete protiv morske bolesti. Po mojoj racunici tada je bilo oko 0635. Vitar i kurenat su nas odmakli od broda. Isli smo napravit inventar sto smo od opreme uspili ponest sa sobom. Imali smo jedan SART i 2 talkie-walkiea sa samo jednom baterijom. Ostalo je ostalo u rescue boatu kojeg nismo uspili lansirat, dok su pomagali dvojici novih.
Nakon nekih 20-tak minuta, na scenu je stigao ratni brod britanske ratne mornarice "HMS Bligh" , koji je bio nekoliko 10-tak milja iza nas kad sam poslao prvi poziv u pomoc, pa su "nalozili", stigli, spustili FRC i pokupili mene, kuhara i 2 Indonezana u prvoj turi, a dok su se vratili po ostale vec je stigao i helikopter sluzbe spasavanja njihovog coastguarda, koji je izvincao ostatak posade iz splavi, a onda i nas sa palube HMS Bligh-a nakon sto su nas presvukli u suho i utoplili. Iz helikoptera sam zadnji puta vidio "moju" Dinu, skoro potpuno okrenutu "keel up". Poslije su mi rekli da je nedugo nakon toga nestala u valovima, potonula je na 80 metara dubine. U bolnici u Milford Havenu su nas pregledali i meni i kapu pruzili tretman protiv hipotermije a ostatak posade udobno smjestili dok smo uspjeli obavjestiti vlasnike.
Bili su i jako ljubazni pa nas pustili da se javimo kratko familijama. I dan danas se moja supruga s jezom sjeti tog poziva. Nekoliko dana ranije smo se culi i rekao sam joj da najvjerovatnije necu bit doma za Bozic jer nisu uspjeli naci smjenu. Iznenadilo ju je sto sam se uopce javio taj dan, a poziv je poceo ovako: "Ej ljubavi, imam jednu dobru i jednu losu vijest. Dobra je da cu za Bozic ipak vjerovatno bit doma, a losa je da se "Dina" potopila. Ne brini se ja sam dobro i ostatak posade je dobro. javljam ti se na brzinu iz bolnice i poslije cu te opet nazvati". Ona od soka jedva da je uspjela pitati zasto smo u bolnici.
Iza toga su nas u bolnici dosli posjetiti 2 predstavnika britanskog MCA kojima sam dao kratku izjavu o tome sto se desilo i koliko i kakvog je goriva bilo na brodu. Oni su nam i donijeli 3-4 kutije cigareta te rekli da ce organizirati nekoga iz "Mission to Seaman" da nam dodje u posjet. Odmah nakon toga se pojavio agent vlasnika koji nas je odveo u hotel i poslije u shopping po odjecu, nakon vecere u hotelu sjeo nas u mini-bus pa za London gdje smo proveli 4 dana u "Hilton" hotelu negdje u istocnom prigradu dok su predstavnici vlasnika, charterera, Barbadosa kao zemlje zastave i MCA intervjuirali posadu i mene ne bi li ustanovili uzrok i dok su nam privremeni putni dokumenti bili izdani.
Ni dan danas nisam siguran sto je tocno uzrokovalo prevrtanje i potapanje. Stabilitet je bio dobar po svim mogucim racunima. Poslije je predstavnik zemlje zastave rekonstruirao racun stabiliteta pomocu tablica koje su imali u arhivi Lloyd-a. Po jednoj teoriji flourspar ima svojstvo da upija vlagu u velikoj kolicini iz okoline te da ju moze otpustiti uslijed vibracija, te da se gormji sloj tereta pretvorio u muljevitu masu koja se pokrenula i stvorila slobodne povrsine. Ukrcaj je trajao kratko, po suhom vremenu, uzorci uzeti od strane krcateljevog surveyor-a nisu otkrili velike kolicine vlage. Postoji mogucnost da je negdje popustila vanjska oplata zbog strukturalnih promjena koje su napravili bivsi vlasnici prethodne godine kad su ugradili dizalicu tesku 80 tona izmedju 2 stive po sredini broda. Nazalost nevjerujem da cemo ikad znati pravi razlog.
Od tada ja svoju posadu drillam jos vise nego prije i u gvardiju vise ne idem s carapama u dzepu i nazuvenim sandalama. Panika je svakoga bila malo uhvatila ali drill-ovi su ostavili traga, stara posada je posao obavila dobro uz par manjih propusta tako da smo se svi izvukli citavi iz te avanture.
Ja i dan danas, kad imam priliku, 16.12. popijem jednu i sjetim se ljudi koji su me izvukli iz mora i s kojima sam bio igracka u rukama sudbine tog dana. Nisam bio siguran dali cu moci nastaviti raditi ovaj posao dok nakon 2 mjeseca ponovno nisam nogom stupio na drugi brod istog brodovlasnika.
Di je sad Hebrang da pricamo o stresnosti posla.
