GODINA DANA TERORA – IGLA SPASA?

Foto: Pixabay

Na tlu Republike Hrvatske, koplja se ne prestaju lomiti oko toga treba li primiti dozu toga misterioznog cjepiva ili ne, no broj ljudi koji podržava cijepljenje je značajno porastao.

U početku je cijepljenje podržavalo manje od petine stanovnika Hrvatske, a danas ta brojka već vrluda oko polovice. Što je tomu razlog? Pa vjerojatno su stanovnici Hrvatske zaključili da će se tim prije vratiti životu na kakav su navikli, što se brže cijepe.

Jedna posebna skupina hrvatskih građana su svakako pomorci. Polovica njih je, sudeći po komentarima na društvenim mrežama i forumima, još na samom početku pandemije bila za cijepljenje čim cjepivo bude dostupno. Oni su već tada bili svjesni da drugačije ići neće, a i svi pomorci se cijepe bez pretjerane pompe protiv raznih bolesti koje prijete u različitim dijelovima svijeta. Prema najnovijoj anketi portala Pomorac-net, broj onih koji su za cijepljenje je i službeno premašio one koji za cijepljenje nisu, te one neodlučne. Tako je na reprezentativnom uzorku čak 52,6% pomoraca bilo za cijepljenje, 10,5% je bilo neodlučnih, a 36,9% se i dalje protivi cijepljenju.

Cijepljenju je sklonija mlađa populacija, a dolaskom novih doza s prvim danom ožujka, čini se da će pomorci biti među prioritetnim grupama iz cjelokupne populacije koja će se cijepiti kako bi nesmetano mogla raditi svoj posao miljama daleko od hrvatske obale.

U Hrvatskoj ta skepsa oko cijepljenja sve više opada, ljudi su željni društvenoga života, a kampanja za cijepljenje je u rangu predsjedničkih kampanja na prethodnim izborima.

Članovi Vlade su ovoga puta doslovno zasukali rukave, no ne zbog radne akcije, već zbog akcije cijepljenja i demonstrirali puku kako je cjepivo potpuno bezopasno. Onda su se opet počele širiti različite teorije da im je ubrizgana obična voda, ali eto, gospodin Andrej Plenković se još uvijek nije pretvorio u Aquaman-a, pa je za pretpostaviti da se ipak cijepio s onom dozom na kojoj je Krunoslav Capak sjedio kao umorni kadet na kašeti piva nakon četiri sata piketanja.

I tako se pokrenuo taj tsunami želja za cijepljenjem koji se upravo približava žalu hrvatskoga zdravstva i namjerava ga zapljusnuti toliko jako da će pobrisati sve što se u bližoj hrvatskoj povijesti dogodilo. U žaru spremanja za dolazak toga tsunamija, u 2020. godini izvedeno je preko 110 000 medicinskih zahvata manje nego lani, to jest bolnice su bile dostupne samo za veoma urgentne slučajeve i za one koji surfaju na valovima nepotizma. I tako su mnogi ostali u mukama, bolovima i neizvjesnosti, a takvo stanje traje još uvijek, pa je alegorijsko pitanje baš kao i ono u stvarnosti – hoće li više ljudi umrijeti od straha i žara odmicanja sa obale ili od same poplave koju tsunami nosi.

Još nismo naišli na odgovor na to pitanje, no naišli smo na druge zanimljive podatke, a oni nam govore o tome kako je egzistencija mnogih ovisna o državi, odnosno sustav im pruža samu egzistenciju, pa i ne mogu protiv toga sustava. S druge strane, veliki broj osoba ovisi o turizmu, pa će se i one cijepiti kako bi poduprli Covid-Free turističke destinacije. I u konačnici imamo one željne provoda koji bi za provod dali sve, te one kojima će dosaditi nositi tu neudobnu, vruću i znojnu masku, pa će ulazak u visoku procijepljenost biti puno lakši nego što se to u početku, u oku nekoga promatrača sa strane, činio. U drugu ruku, imamo zemlje u kojima svi jedva čekaju da se cijepe, poput Izraela koji cijepi brzinom zavarivanja limova u Brodosplitu, pa to ubadanje u rame izgleda više rutinski nego li kada šezdesetogodišnji Zapovjednik broda izvede Williamsonov manevar.

I sada, kao krunsko pitanje, postavlja se ono – kako to da jedni hoće, a drugi neće? To je pitanje svih pitanja i primjenjivo u svim događajima, pa i u ovome pandemijskom. Obično oni koji se ne slažu sa sustavom iz istoga ispadaju i tretiraju se kao građani drugoga reda jer jednakost svih i svakoga tek je privid u državama poput Hrvatske. Postavlja se i jedno filozofsko pitanje – imamo li pravo umrijeti? Zašto je državi stalo da se baš svi cijepe i zašto neki ne bi ostali necijepljeni? Ako postoji pravo na život, postoji li i pravo na smrt? Realno je da se pravo smrti na brodovima ne baštini jer brod ostankom bez člana posade ostaje bez bitne karike u svom i tako kratkom lancu, pa je za očekivati da će se tražiti potpuna procijepljenost pomoraca kao ključnih radnika za nastavak procesa globalizacije koji je uvertira u novi proces – proces planetarnog umreženja. Ne onog klasičnog umreženja koje je počelo spajanjem modema računala i telefonske utičnice kabelom, već na umrežavanje gdje se sve kontrolira u svrhu što boljega napretka. Kontrola je ključan faktor uspjeha, bez kontrole se ne može, kontrola rađa junake. Hoćemo li i mi biti junaci vlastita vremena ili tek pokusni kunići mega-controllinga, ostaje još za vidjeti.

Ono što je presudno za kontrolu čovječanstva jest novac jer se upravo kroz novac moderni čovjek ostvaruje u slobodi. Rijedak je postotak stanovništva u modernim državama koji živi odvojeno od svojih duhovnih potreba nametnutim stoljećima žudnje, pa se tako Homo technicus teško odvaja od želje, od divljenja nedostižnom i od požude za onim što u realnim uvjetima ne može imati. Upravo financije stvaraju uvjete kojih nema, pa su se tako stanovnici čitavoga svijeta uvjerili kako novac mijenja štošta. Padale su vrijednosti dionica, stajali su nakrcani tankeri, rušile se burze… Sve zbog tog sićušnog virusa čija je pandemija u silaznoj putanji iz još uvijek nepoznatih razloga. Možda se, na primjeru Hrvatske, pokazalo da je kavu puno zdravije ispijati na otvorenom nego li u zatvorenim prostorima, a fenomen Bosne i Hercegovine još uvijek je nerazjašnjen misterij.

Najbitnije je da novac teče jer dok teče on ima moć. Baš poput krvi, on kola putevima razmjene dobara i usluga, a pomorci su poput malih leukocita koji čine taj krvotok globalizacije stabilnim. I zato je važno da budu zdravi, pa se sada stvara privid kao da će se sve riješiti cjepivom protiv jedne respiratorne bolesti, a zapravo je zdravlje pomoraca puno ugroženije no što je dok čekaju na svoj let u prostorijama aerodroma ili dok šeću po dalekim, tropskim lukama. Zdravlje pomoraca ugroženo je i direktno na brodu, nekada kroz fizičke stresore, a u godini koja je za nama bili su to pretežno psihički stresori.

Neizvjesnost, ograničenost prostorom i dugotrajna odvojenost od bližnjih doveli su mnoge pomorce do ruba pucanja, a smjene su najavljivane pompozno kao operacija slijetanja na Mjesec. Je li ova injekcija igla spasa i hoće li pomorci, ali i svi ostali, konačno moći odahnuti od ovoga sićušnog zlotvora – pokazat će budućnost.

Budućnost ne znamo, možemo samo vjerovati u nju, pa se tu račvaju one dvije grane pesimista i optimista, ali baš tako ne možemo s potpunom sigurnošću ni odgovoriti na pitanja o prethodnim događajima. Mnogi i ne vjeruju u korona virus, ali ne mogu znati ima li ga ili nema, baš kao što ni oni koji vjeruju da ga ima, a ne spadaju u stručnu zdravstvenu javnost, ne mogu znati sto posto da on postoji. I u tome je cijela ljepota ove priče. Sve se zasniva na vjeri, pa se pojavljuju razni gurui koji nas uvjeravaju da svojim pozitivnim mislima možemo utjecati na budućnost, ali čovjek je životinja koja je postala toliko okrutna u osvajanju svojega teritorija da je već zakoračila u živo blato beznađa, pa se tako stalno špekulira o nekom još jačem i gorem virusu koji će nas tek poharati.

Globalnom sustavu su potrebni zdravi ljudi, uronjeni u konzumerizam, koji vjeruju sustavu i spremni su se žrtvovati za nj, ljudi koji vjeruju u bolje sutra, ali su uvijek spremni na najgore, i ljudi koji su u stanju poslušati naredbe. Samo takvi ljudi mogu na svojim plećima iznijeti moderne izazove koji su pred planetu stavljeni, a vladari će, uz koji poklič i zanesenjački govor, i dalje ostati na prijestoljima, gledajući svoje male, poslušne prijatelje kako grade piramidu njima u čast, misleći da stvaraju vlastiti spomenik. I tako će, kontrolom financija, učinkovitijim zdravstvom i spremnošću malih prijatelja na slušanje velikih vođa, biti izgrađene nove piramide – piramide knjiga, ali ne i znanja, piramide satova, ali ne i kvalitetnoga vremena, piramide lijepog, ali ne i zdravog, te piramide – živih ljudi.

DEKARBONIZACIJSKI CENTAR ZA POMORSTVO I RAZVIJANJE BRODSKIH POGONA NA VODIK U MAN-u: Pomorstvo odlučno u borbi protiv klimatskih promjena

Grimaldi naručuje šest novih brodova u Hyundai Mipu

Foto: Splash247.com

Napuljska tvrtka Grimaldi Group najavila je narudžbu za šest novih roro brodova serije G5 u Hyundai Mipo Dockyard-u.

Investicija premašuje 500 milijuna dolara, a početak isporuka predviđen je za 2023. godinu, pa do kraja 2024. godine.

“Nova serija roro brodova klase G5 dizajnirana je da još učinkovitije odgovori na potražnju za kvalitetnim uslugama prijevoza, usklađujući potrebe povezane s međunarodnim teretnim prometom i potrebe zaštite okoliša”, rekao je Gianluca Grimaldi, predsjednik talijanske brodske grupe.

Ovi novi brodovi zamijenit će starije brodove koji su navršili 25 godina i bit će raspoređeni kako bi se dodatno poboljšala kvaliteta usluga pomorskog prijevoza koje nudi Grimaldi Group između sjeverne Europe i zapadne Afrike, posebno do Lagosa u Nigeriji.

 

 

 

Neptune Lines preimenovao brod u čast Luke Koper

Čudesna avantura hrvatskih pomoraca i zarobljenika u japanskom logoru na Javi

Foto: Novi list

Za vrijeme Drugog svjetskog rata su hrvatski pomorci Božo Dundov, Krsto Damjanić i Miljenko Dunić; svi rodom iz Lukorana na otoku Ugljanu; bili zarobljeni u logoru na Javi.

Radi se o vjerojatno jedinim tadašnjim pomorcima koji su plovili na mađarskom brodu koji je zarobio nizozemski razarač kod otoka Jave i vjerojatno jedinim pomorcima iz naših krajeva koji su rat proveli u logoru na Javi; piše Novi list.

Zbog protoka vremena nije moguće ustanoviti kako su tri pomorca završila na brodu pod mađarskom zastavom, ali nešto je ipak otkriveno.

Prilikom zarobljavanja na tom mađarskom brodu, među posadom sastavljenom od pripadnika raznih nacionalnosti, bila su i tri pomorca s otoka Ugljana. Brodovi koji su vili mađarsku zastavu smatrani su neprijateljskim!

Na brod se ukrcalo dvadesetak nizozemskih vojnika, odmah je spuštena mađarska zastava na krmenom jarbolu i podignuta nizozemska, a brod je prepraćen u luku Surabaya na otoku Java. Tu je posada iskrcana i stavljena u zatvor. Zatim su opet vraćeni na brod, ali je tada mazač mađarske nacionalnosti počinio sabotažu oštetivši glavni stroj. Posada je odmah prebačena u logor na otočiću ispred Surabaye.

O uvjetima u tom logoru Božo Dundov je napisao:

»Kada smo iz zatvora vraćeni na brod i nakon što je mazač Pišta oštetio stroj, prevezeni smo na jedan otok u logor. Imena tog otoka se ne sjećam, ali mi se tada činilo da je poput našeg Sestrunja. U tom logoru ostali smo dosta dugo. Nakon što su u ožujku 1942. Japanci zauzeli Javu, u logor je dovedeno više tisuća Malajaca i pomoraca više nacionalnosti.

Naše pomorce Japanci su zadržali u logoru i uskoro nas odvojili od Malajaca. Za tumača su nam doveli našeg čovjeka koji se predstavio kao fotograf Nikola Drakulić. Taj Drakulić pokupio nam je ušteđeni novac koji smo čuvali i zatim nestao.

Nas i Norvežane Japanci su tretirali kao neprijatelje. Nudili su nam da plovimo na nekim njihovim brodovima u zamjenu za slobodu. Iz logora na tom otoku premješteni smo u drugi logor u blizini Batavije (op.a. današnja Džakarta), a zatim su nas Japanci prebacili u treći logor – negdje blizu Bandunga.

„U logoru nas je bilo negdje oko 6.000, spavali smo u barakama. Ležali smo na daskama ili pleterima od lišća. Hrana u logoru bila je nemoguće loša. Dnevni obrok sastojao se od 170 grama kuhane riže. To je bilo isuviše malo za život. Bili smo prisiljeni po logorskom krugu hvatati i skupljati male puževe. Time smo se hranili. Kada smo bili oslobođeni, jedva sam se mogao kretati. Bile su mi tada 54 godine, a težio sam svega 40 kilograma.

Stražari u logoru bili su Japanci. Za najmanju »grešku« tukli su nas štapovima. Klima je za nas bila jedva podnošljiva. Tropska vrućina i vlaga bile su nesnosne. Često se pitam: kako sam uopće ostao živ?“

U banduškom logoru ostali su logoraši do proljeća 1946. godine, a zatim ih je u sabirnom logoru u Singapuru pod svoje pokroviteljstvo preuzela UNRRA. Iz Singapura engleskim brodom »Mauritania« prevezeni su do Port Saida, a zatim brodom »Žužemberk« (Jugolinija) stigli su u kolovozu 1946. u Jugoslaviju. I tako su nakon devet godina (od dana ukrcaja) i godina ratnog vihora stigli natrag u svoje rodno mjesto Lukoran.

Od 1939. bili su bez ikakve veze s obitelji. O događanjima u domovini nisu ništa znali. Čim je završio rat u Europi, supruga B. Dundova interesirala se za supruga preko pomorskih kompanija. Od londonske agencije Anglo-Swiss Maritime Co. Ltd. dobila je pismo:

»Draga gđa Dundov, vaše pismo od veljače poslano gospodinu Boži Dundovu i adresirano na brod »Nyugat« pod brigom g. Benhama i Boysena iz New Yorka, došlo je slučajno u naše ruke. Vaš suprug bio je ukrcan na brod sve do svibnja 1941. kada je brod bio na Javi i kad su Japanci okupirali otok. Otad mi nemamo daljnjih vijesti od bilo koga od posade i pretpostavlja se da su ostali tamo tijekom čitavog trajanja japanske okupacije, i nadamo se da ćemo sada s oslobođenjem primiti kratke vijesti od njih«.

Bivši logoraš B. Dundov krenuo je opet na more. Stiže ga i starost. I evo epiloga: bivši logoraš, stari sindikalist, uz rješenje za mirovinu primio je i odgovor (Zadar br. IN 2881): »da se u radni staž ne priznaje vrijeme provedeno na mađarskom brodu »Nyugat« od studenoga 1938. do travnja 1941. u smislu čl. 26. stav 1. Uredbe o određivanju i prevođenju mirovina i invalidnina, jer poslije 15.5.1945. nije bio u radnom odnosu u internaciji na Javi u smislu čl. 25. st. 2. cit. Uredbe, jer nije bio interniran zbog aktivnog i organiziranog rada za NOB«. Stoga se njegov zahtjev nije mogao uvažiti.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.

 

 

 

Priča o legendarnom Tintorettu

Sudar teretnog i ribarskog broda u Japanu, ozlijeđeno šest osoba

Foto: FleetMon

Teretni brod Asahi Maru sudario se s ribarskim brodom oko podneva 23. veljače, u blizini obale Chiba (sjeveroistočni Honshu, Japan).

Pramac ribarskog čamca ozbiljno je oštećen, ali brod se samostalno uspio vratiti u luku. Ozlijeđeno je 6 osoba na brodu, uključujući 4 ribara.

Asahi Maru bio je na putu za luku Kushiro, ali morao je prekinuti putovanje i preusmjeriti se prema Kashimi, gdje je stigao kasnije 23. veljače.

 

 

 

Najveća ekološka katastrofa u povijesti Izraela

Egipat kupio moćni raketni sustav za svoju mornaricu

Foto: Geopolitika News, Wikipedia

Egipatska mornarica naručila je raketni sustav srednjeg dometa VL MICA NG (nova generacija) za svoje korvete od proizvođača raketnih sustava MBDA.

VL MICA NG prvenstveno se koristi za presretanje manjih letjelica i dronova, što je posebno važno u moderno ratovanju; piše Geopolitika News.

Sustav VL MICA NG trenutno ima 15 država širom svijeta.

Ova suradnja zasigurno utječe i na jačanje tradicionalno jakih egipatsko-francuskih odnosa. Naime, Airbus ima najveći udio u kompaniji MBDA.

 

 

 

Nautilus Federacija: Omogućite cijepljenje pomorcima!