Požar na tankeru u Francuskoj

Foto: VesselFinder

Požar je izbio na tankeru Torm Louise oko 01:30h 24. veljače, dok je tanker bio na vezu na Total Terminalu u Mardycku (Dunkirk, Francuska).

Navodno je požar izbio u jednoj od kabina u nadgradnji i vjerojatno se proširio na druge odjeljke.

Požar je došlo gasiti 50-ak vatrogasaca i tegljači. Na sreću, požar je ugašen te je tanker ostao na vezu, tegljači i vatrogasni čamci više nisu na mjestu događaja.

Opseg štete trenutno je nepoznat.

 

 

Na tankeru u Biskajskom zaljevu pronađeno 3 tone kokaina

Na tankeru u Biskajskom zaljevu pronađeno 3 tone kokaina

Foto: FleetMon

Tanker Nehir presreli su i ukrcali se na njega španjolski policijski timovi nekih 120 nm od Cabo Penasa (Asturija, Španjolska, Biskajski zaljev), prema izvještajima španjolskih medija objavljenim 24. veljače.

Pronađeno je oko 3000 kilograma kokaina, ali ono što je još zanimljivije jest pokušaj posade da potopi tanker otvaranjem svih ventila u strojarnici.

Policija se ipak uspjela ukrcati na tanker, zaplijenili su kokain i zadržali članove posade. Tanker se navodno kasnije prevrnuo, no dno mu je ostalo iznad vodene linije.

Posada i kokain su odvezeni u Španjolsku.

Novih detalja o incidentu još nema.

 

 

 

Sudar teretnog i ribarskog broda u Japanu, ozlijeđeno šest osoba

Šibenski akvatorij kao mali Bermudski trokut: u svega tri desetljeća zabilježeno gotovo 40 havarija brodova!

Foto: Šibenski, Joško Čelar

Morska prostranstva srednje Dalmacije sa svojim lukama nekad su vrvjela brodovima i do 50.000 tona s raznovrsnim teretom. I Šibenik je bio važna uvozno-izvozna luka koja je godišnje ostvarivala promet veći od milijun tona u pretovaru i gdje je radilo više od 1000 zaposlenih.

Nažalost, ta prenapučenost Jadrana rađala je i opasnosti i brodske havarije koje se i danas pamte. Pa se od 1950. godine do sredine osamdesetih u šibenskim vodama dogodilo četrdesetak pomorskih nesreća u kojima je bilo potonulih brodova, ali i ljudskih žrtava; piše Šibenski.

Neki iz pomorskoga svijeta usporedili su te događaje i prostor s opasnim “Bermudskim trokutom” u Karibima, u kojem su tijekom Drugoga svjetskog rata misteriozno nestajali ratni zrakoplovi i brodovi.

SERIJA NASUKAVANJA

Zbivanja vezana za luke i brodove, posebno ona srednje Dalmacije, Splita, Šibenika i Zadra, dugo godina prati Milko Kronja, inspektor Međunarodne federacije transportnih radnika (ITWF).

O stanju Šibenske luke od kraja Drugog svjetskog rata do novijega doba i o brodskim havarijama u šibenskome akvatoriju, kaže:

– Šibenska luka imala je iznimnu ulogu šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća s matičnim poduzećem Luka i Skladišta, danas Luka-Šibenik. Uvozile su se velike količine sirovina, bila je glavna uvozno- izvozna luka za “Petrokemiju Kutina”, za izvoz njezinih mineralnih gnojiva. S vremenom su druge jadranske luke širile svoje poslove i preuzimale značajne terete.

Nažalost, navodi Kronja, u to doba događale su se i brodske havarije. Nekoliko njih i pod Zlarinom i u Kanalu sv. Ante, a druge u vanjskim vodama oko Žirja, nasukavanja i potapanja. Potonuli su „Brigita Montanari“ i “Primošten“, a nasukala su se i tri putnička broda. Pod Vilom “Moj mir” u kanalu nasukala se i “Velika Gorica“, udarivši pramcem u hrid i teško ga oštetivši.

Najveći brod koji je ikad uplovio u šibensku luku bio je „Bunun Ellegance“, nosivosti 420.000 tona. To se zbilo prije tri godine, kad je dovezao aluminijske ingote. A u zadnja tri mjeseca naša Luka je imala na vezovima samo jedan manji brod s nešto tereta. Ima naznaka da bi pomorski promet u Šibeniku mogao oživjeti s novim teretima, ali je u ovo vrijeme o tome još rano govoriti. “Prema dostupnim podacima, prva brodska havarija datira iz 1950. godine, kad se na pličini Veliki brak nasukao brod „Point San Pablo“ od 3280 tona, dok je najveći brod nasukan u šibenskome kanalu 1972. bio „Giovanni Angelli“ od 18.000 tona.

Pisac ovoga teksta pratio je neke od tih nesreća. Havariju putničkoga broda „Citta di Venezia“ 1962. godine na otoku Prišnjak sa svjetionikom pred Murterom, “Proleterke” na hrid Mišine, pred murterskom Slanicom 1969., trajekta „Ilirije“ 1973. na istome mjestu i potonuće malog talijanskog tankera “Brigitte Montanari” 1984. godine u žirjanskim vodama, s tri izgubljena života.

Poznata havarija bila je i nasukavanje trajekta “Marko Polo” u žutsko-sitskoj skupini otoka na rubu Kornata u rujnu 2009.

Tako su od šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća u šibenskome pomorskom prostoru zabilježene havarije tri putnička i tri teretna broda. Tri putnička broda su nakon nasukavanja završila u rezalištu, dva i dalje plove, dok su dva teretna broda oštećena, a jedan je potonuo.

AGONIJA “PROLETERKE”

Jedan teretni brod, “Ursa”, Lošinjske plovidbe, godine 1979. imao je pomalo bizarno nasukavanje pred Rogoznicom uz sam svjetionik Mulo. Brod je, naime, prevozio naranče, što su se iz oštećenoga broda rasule i potom plutale sve do Kornata!

Što s tiče okolnosti havarije starijeg talijanskog putničkog broda “Citta di Venezia” ’62., pronio se glas da se nakon nesreće njegov zapovjednik pokušao ubiti. Spasila ga je posada.

Neobičnu nezgodu 1964. na prilazu Šibeniku pod Zlarinom imao je i stari putnički brod “Partizanka”, bivši “Karađorđe”, kad joj je ispao jedan od dva brodska propelera s osovinom, pa se pomoću remorkera “Silni” domogla šibenske luke. Propeler je pronađen i ponovno ugrađen, ali se stari veteran, već jednom potopljen 1941., kratko zadržao u plovidbi. Jedne zimske noći 1969. godine, pred Murterom, odigrala se drama koja samo pukim slučajem nije završila ljudskim žrtvama.

Naime, na putu iz Rijeke za Dubrovnik, tada luksuzni brod “Proleterka” (bivši “Prestolonasljednik Petar”) pri punoj brzini izletio je na hridi male lanterne Mišine, samo milju od murterske plaže Slanice. Svi su putnici i posada brzo spašeni, ali je u stražnji dio broda prodrlo more, pa se cijelom polovicom visoko uzdigao nad površinom. Bio je to impresivan i tragičan prizor.

Kasnije, uz pomoć lokalnih ribara, popeli smo se na zapovjednički most, napušten i ničim osiguran,i koji se primjetno njihao, mogavši svakog trena otklizati u morske dubine.

“Proleterki” nije bilo spasa. Podigla ju je nakon podužih priprema dizalica “Veli Jože” i dovukla do uvale Podvrške, gdje je zakrpana i potom odvučena u rezalište “Sv. Kajo” u Solinu.

Četiri godine kasnije, samo milju sjevernije, kod svjetionika Prišnjaka se 1973. nasukao i trajekt “Ilirija”. Gotovo na isti način kao i talijanska „Cita di Venezia“, na istom mjestu 1962. Začudo, “Ilirija” nije pretrpjela velikih oštećenja.

POTONUĆE “BRIGITTE MONTANARI”

Ali, niti taj niz zle kobi u šibenskim vodama time nije bio okončan. U noći 16. studenoga 1984. zbila se tragedija talijanskog broda-tankera “Brigitta Montanari” s teretom od 1600 tona ukapljenog plina vinil-klorid-monomera za kaštelanski “Jugovinil”. Potonuo je za samo 15 minuta, oko 18.30 pri izmjeni kursa plovidbe, između otočića Mrtovnjaka i Tetovišnjaka, nedaleko Žirja, na 82 metra dubine.

Jezerski ribari Šinka i Grgo Carev u svojoj pasari, riskirajući živote, spasili su od sigurne smrti devetoricu talijanskih pomoraca s njihovim zapovjednikom Francescom Rievechijem, koji su plutali promrzli u moru. Trojica članova posade su se utopila. Tijelo jednoga (kuhara Giusta Santa) pronađeno je čak kod otoka Vrgade. Dvojica su zauvijek nestala. Grgo i Šinka dobili su priznanje za iznimnu hrabrost i humanost, “Plavu vrpcu Vjesnika”. Brod s opasnim teretom je uz najveće napore izvađen godinu dana kasnije, a ukapljeni plin pretočen u cisterne.

Pri vađenju “Brigitte” s morskoga dna, za vrijeme spuštanja ronilačkog zvona do potonulog broda, puklo je čelično uže s utezima što ga je, ispunjenog zrakom, držalo na određenoj dubini. “Zvono” je naglo izronilo na površinu i zbog trenutne dekompresije smrtno su stradala dva ronioca tadašnje jugoslavenske mornarice.

Podrtina “Brigitte” je napokon izvađena i dovučena u jednu uvalu na Murteru. Završila je u rezalištu u Monfalconeu kraj Trsta.

Valja još spomenuti slučaj broda “Bakar” iz 1971. godine, koji je u Drugom svjetskom ratu s Visa u Italiju prevozio partizanske ranjenike i ljude u zbjegu, prkoseći njemačkim podmornicama. Nazvali su ga brodom herojem i htjeli pretvoriti u muzej. Ali je netko u Peleš luci kod Primoštena, gdje je bio usidren, brodu otvorio ventile, pa se napunio vodom i prevrnuo. Tako je nestao i “Bakar”. Sačuvan je samo njegov zapovjedni most.

Uza sve to, kao da danas vrijedi stara rimska izreka: “Ploviti se mora, živjeti se ne mora”. “Nautare necessum est, vivere non necssum”.

 

 

 

Čudesna avantura hrvatskih pomoraca i zarobljenika u japanskom logoru na Javi

Drveni brod ima dušu, ali traži veliku ljubav, trud i novce!

Foto: Ilustracija, Unsplash / Waldemar Brandt

Korčulanska tradicionalna brodogradnja davno se ugasila, a posljednju iskru ljubavi prema drvenim brodovima čuvaju članovi udruge ‘Korčulanska drvena brodogradnja’ na čelu s predsjednikom Dinkom Foretićem. Za nekoliko mjeseci otočani će upoznati ‘Korčulanku’, tradicionalnu gajetu obnovljenu za regate i sajmove; piše Otvoreno more.

ČUDO NA FACEBOOKU

Dinko Foretić je mnogo toga, u prvom redu kapetan duge plovidbe, po ocu podrijetlom Korčulanin, rođen u Betini na Murteru, trenutno živi u Splitu i Korčuli.

Kaže da je u životu imao veliku želju postati inženjer brodogradnje, u drvene se brodove zaljubio još kao dijete u betinskom škveru, sati provedeni uz najboljeg kalafata njemu su bili kao današnjoj djeci Facebook, priča nam. Radio je kao obrtnik, skiper, pomorac, a krajem 2012. pokreće Facebook grupu Hrvatski drveni brodovi.

– Uočio sam da, kad su u pitanju drveni brodovi, nema nikakve krovne organizacije, smišljao sam kako na jedno mjesto okupiti ljude, njihova iskustva, materijale, nacrte, stare i nove fotografije.

Ono što je uslijedilo nisam očekivao, grupa danas ima više od 15 tisuća članova od čega su oko 5 tisuća stranci, objave se dijele po cijelom svijetu, 98 zemalja svijeta je uključeno u grupu, mjesečno imamo stotine objava s po 15 tisuća ‘lajkova’ – objasnio je Dinko kojem u popularnoj grupi pomaže nekoliko moderatora.

O korčulanskoj brodogradnji Dinko priča zaneseno s puno ljubavi. Naši su meštri kalafati išli po cijelom svijetu, nosili su svoje vještine, znanje, alate i nacrte, obol koji su dali svjetskoj brodogradnji je nemjerljiv.

More i brodovi su važni, tvrdi Dinko, povezali su nas s cijelim svijetom, učinili su Korčulu bogatom i nama ostavili još bogatiju pomorsku kulturnu baštinu. Svjetski je trend u ekologiji i turizmu da se ta baština očuva i prezentira, no mi nismo na dobrom putu.

DRVENJAK IMA DUŠU

– Drveni brod ima dušu, ali nije ga lako održavati, treba uložiti veliku ljubav, volju, trud i novce. Tko nije nikad imao drveni brod ne zna to cijeniti. Ljude privlači brzina, kupuju ekonomična plovila s puno komfora, a drvo to često ne može zadovoljiti. Zato bi država trebala stimulirati drvenu brodogradnju. Vlasnici drvenih brodova nisu oslobođeni poreza, nema privilegija koje bi potaknule nekoga da kupi drveni brod. Osim toga, nije prepoznat ni turistički potencijal brodogradnje, a mnogi bi stranci došli na aktivni odmor, učili i gradili tradicijski drveni brod – tvrdi Dinko.

Njemu je omiljeni drveni brod ‘pasara’ do pet metara kojom je lako upravljati i idealna je za naše područje. Svoju ljubav prema drvenim brodovima Dinko je proširio i u Korčuli gdje je lani s nekoliko prijatelja, osnovao udrugu ‘Korčulanska drvena brodogradnja’, skraćeno ‘Korčulanka’.

Članovi udruge dugo su tražili brod koji bi zadovoljio njihove potrebe, obišli su cijelu Korčulu, a na kraju su tek na otoku Hvaru pronašli gajetu od pet metara, odnosno ‘Korčulanku’.

Tako je preko noći, ‘Hvaranka’ postala ‘Korčulanka’ koja se trenutno obnavlja i pažljivo sređuje za nadolazeća natjecanja, regate i sajmove gdje će predstavljati Korčulu i udrugu. Do lipnja, najavio je Dinko, ‘Korčulanka’ će se krstiti, a potom, u suradnji Gradom i otočkim općinama, zaploviti prema brojnim projektima promocije korčulanske pomorske kulturne baštine.

Dinko je svjestan da se radi o ambicioznom projektu, jer Korčula je davno ostala bez kalafata i škvera pa nije lako ponovno pokrenuti interes za brodogradnjom. Organiziranog škvera u Korčuli nema, no meštara još uvijek ima iako se sada bave nečim drugim. Najveći je problem škola za brodograditelje koje više nema nigdje u Hrvatskoj, ističe Dinko.

– U planu nam je zajednički s jedinicama lokalne samouprave napraviti edukacijski centar gdje bi obrazovali potencijalne kalafate. U planu je i muzej brodogradnje u Korčuli za koji smo nedavno dobili prvi eksponat. Jedan Korčulanin udruzi je darovao 70 godina stari ‘guc’ od tri metra. Članovi udruge će ga obnoviti i sačuvati za buduće generacije, a to je i cilj svega što radimo – poručio je na kraju Dinko.

Fotografije možete pogledati ovdje.

 

 

 

Čudesna avantura hrvatskih pomoraca i zarobljenika u japanskom logoru na Javi

Rekonstrukcija rive i pristaništa u Donjem Čelu na Koločepu teče prema planu

Foto: DNŽ

Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić i zamjenik Joško Cebalo danas su, zajedno sa saborskim zastupnikom Brankom Bačićem, ravnateljem ŽLU Dubrovnik Željkom Dadićem i ravnateljem LU DNŽ Antunom Banovcem, obišli radove na sanaciji i rekonstrukciji rive Donje Čelo na Koločepu.

– Ovo je jedan od devet projekata lučke infrastrukture koje radimo u našoj županiji; za sedam od njih smo dobili ugovore o financiranju, a preostaju još dva – Perna i Prigradica. Radi se o izuzetno važnim projektima za povezivanje županije, njihova vrijednost je 600 milijuna kuna, a vrijednost za preostala dva koja očekujemo je 160 milijuna kuna – istaknuo je župan Nikola Dobroslavić; piše Morski.hr.

Dobroslavić je podsjetio kako se od spomenutih sedam projekata već provode dva – Trpanj i Puntin; u postupku javne nabave su Vela Luka i Polačište, uskoro kreću Ubli, a za Cavtat je pristigla Odluka o financiranju te uskoro kreće postupak javne nabave.

Saborski zastupnik Branko Bačić je podsjetio kako je jedan od značajnijih projekata Vlade RH Renesansa na hrvatskoj obali, a kroz koji se financira izgradnja devet luka.

– Što se tiče ovog projekta na Kalamoti, nedavno smo s Jadrolinijom razgovarali o potpunoj realizaciji ovog projekta, pa smo dogovorili drugu fazu, koja bi obuhvaćala izgradnju primjerenog broda, a koju će oni financirati kroz sredstva iz EU fondova – kazao je Bačić.

O radovima i njihovom tijeku više je govorio ravnatelj Županijske lučke uprave Dubrovnik Željko Dadić, kazavši kako će nova riva biti duga 65 metara, a široka 11 metara i omogućit će iskrcaj robe, putnika i tereta kako to dosada nije bila moguće, jer je postojeća izgrađena 1924. godine i bila je u izrazito lošem stanju.

Da se radi o izuzetno složenim radovima potvrdio je i glavni inženjer Mario Deranja, jer se strojevi moraju dovesti morem, a i većina radova je s morske strane, no unatoč tome trenutno su radovi ispred dinamičkog plana sedam do osam radnih tjedana.

Inače, podsjetimo, projekt sanacije i rekonstrukcije rive Donje Čelo vrijednosti je gotovo 30 milijuna kuna, a u 85-postotnom iznosu je financiran sredstvima iz EU fondova, dok se preostalih 15 posto financira iz državnog proračuna. Predviđeni završetak radova je prosinac ove godine.

 

 

 

Čudesna avantura hrvatskih pomoraca i zarobljenika u japanskom logoru na Javi