O nama  |  Marketing   |   Kontakt   |   English 

Priča o legendarnom Tintorettu

Redovna trajektna linija iz Gruža za Bari Dubrovčanima je bila sinonim za kupnju svega onoga što nisu mogli kupiti doma, u tadašnjem sustavu u kojem nije bilo previše izbora. O legendarnom brodu „Tintoretto“ piše Ivo Batričević, za Dubrovački Dnevnik.

Bilo je puno brodarskih kompanija i njihovih brodova koji su plovili na liniji Dubrovnik – Bari – Dubrovnik na takozvanim shopping putovanjima, ali trajekt imena Jacopo Tintoretto, kasnije preimenovan u Tintoretto je ostavio poseban dojam kod Dubrovčana koji su htjeli kupiti nešto što u nas nema, a posebno rebatinke.

Jedan, ničim posebno upečatljiv trajekt je u životu Dubrovnika druge polovice 20. stoljeća postao sinonimom slobode putovanja u raj do tada nedostižnog zapadnjačkog potrošačkog društva, u vlastitoj zemlji službeno žestoko osuđivanog, a zapravo svima u to vrijeme itekako poželjnog i priželjkivanog. Zato je otvaranje redovne brodske pruge između Gruža i Barija došlo kao melem na ranu domaće oskudice roba široke potrošnje, slabog izbora i posebno nedostatka suvremenih modnih noviteta, a sve još začinjeno i nerealno visokim cijenama.  Turizam je omogućio lokalnom stanovništvu da napokon nađe zaposlenje u turizmu, jednoj atraktivnoj djelatnosti, da stvori uvjete za bolji život i dođe do značajnije devizne ušteđevine koja mu je omogućavala bolji životni standard, posebno kupnju deficitarne robe široke potrošnje. Kako se ona nije mogla naći kod kuće, trebalo je otputovati u nama najbližu Italiju, koja je inače u svijetu mode tradicionalno imala, a ima i danas, svjetski kultni status.

Nekako u isto vrijeme iz Dubrovnika je započela redovno i bez ograničenja prometovati autobusna pruga za Trst i trajektna za Bari. Dok su za Trst s večernjim polaskom u 17:00 sati naizmjenično prometovali šibenski Autotrans i koperski Slavnik, iz Gruža su prema Bariju zaplovili naša Liburnija, talijanski Jacopo Tintoretto, a povremeno i crnogorski Sveti Stefan. Od svih njih, sinonimom slobode shopping putovanja iz toga vremena ostao je najpopularniji  Jacopo Tintoretto.

Na navozima brodogradilišta Cantieri Navali Apuania u Marina di Carrara za tadašnju Linee Marittime dell’Adriatico iz Ancone sagrađena je 1966. novogradnja 82, krštena imenom JACOPO TINTORETTO. Bio je to trajekt od 2712 bruto tonaže, dug 100 metara koji je mogao prevoziti do 860 putnika i 110 automobila. Dva Fiat dizel glavna pogonska stroja ukupne snage 5600 kW omogućavala su mu brzinu od 18 čvorova. Iako za današnje prilike nimalo impozantan brod, u to je vrijeme predstavljao tehnološku senzaciju. Ostao je zabilježen kao pouzdan i siguran brod, te je emocionalno ostavio duboke tragove u srcima većine stanovnika Dubrovnika. Prvu je plovidbu iz Ancone i Barija prema Gružu odradio 1. svibnja 1966.

Nakon nešto više od četrnaest godina neprekidne i uspješne plovidbe između dvije jadranske obale, Jacopo Tintoretto mijenja vlasnika 1980. kada je Linee Marittime dell’Adriatico pripojen moćnoj venecijanskoj Adriatica di Navigazione. Tada mu boju trupa iz bijele mijenjaju u oker. Ime mu je 1983. skraćeno, pa od tada i dalje neumorno plovi s imenom TINTORETTO  u trokutu Dubrovnik – Bari – Ancona sve do 3. listopada 1988. kada se posljednji put otisnuo iz Gruža prema Bariju da se ovamo više nikada ne vrati. Njegov su posao nastavili tajekti novogradnje PALADIO, SANSOVINO i LAURANA, daleko veći i moderniji brodovi (11000 GT) koji nažalost zbog skorašnje agresije na Dubrovnik nisu dobili priliku toliko uspješno nastaviti posao svog slavnoga prethodnika.

TINTORETTO je sljedeće godine nastavio ploviti između Napulja i dva najveća talijanska otoka Sardinije i Sicilije. Od 1990. pod imenom SARA i pod zastavom Hondurasa u floti brodara Baltic Seas plovi na pruzi Suez – Jeddah, od 1993. kao egipatski FARAH I Aqaba – Suez, nakratko 1994. kao EL SALAM 93, da bi se nakon samo jedne sezone ponovo vratio prethodnom imenu FARAH I.

U Crvenom moru, gdje začudo nije imao niti jedan ozbiljniji incident, ostaje još samo dvije godine. Od 1996. do 2000.godine u vlasništvu turskog brodara Gurgen Turizm plovi Crnim morem kao GURGEN II između Trabzona i Sočija. U požaru koji ga je zahvatio nedugo nakon isplovljenja iz luke Trabzon 2000. godine, nekadašnji TINTORETTO je potonuo na morsko dno.

Nakon dvije godine izvučen je na površinu i otegljen u Aliagu u Turskoj gdje je 2002. konačno izrezan u staro željezo.

Redovna trajektna linija iz Gruža za Bari Dubrovčanima je bila sinonim za kupnju svega onoga što nisu mogli kupiti doma, u tadašnjem sustavu u kojem nije bilo previše izbora. O legendarnom brodu „Tintoretto“ piše Ivo Batričević, za Dubrovački Dnevnik.

Bilo je puno brodarskih kompanija i njihovih brodova koji su plovili na liniji Dubrovnik – Bari – Dubrovnik na takozvanim shopping putovanjima, ali trajekt imena Jacopo Tintoretto, kasnije preimenovan u Tintoretto je ostavio poseban dojam kod Dubrovčana koji su htjeli kupiti nešto što u nas nema, a posebno rebatinke.

Jedan, ničim posebno upečatljiv trajekt je u životu Dubrovnika druge polovice 20. stoljeća postao sinonimom slobode putovanja u raj do tada nedostižnog zapadnjačkog potrošačkog društva, u vlastitoj zemlji službeno žestoko osuđivanog, a zapravo svima u to vrijeme itekako poželjnog i priželjkivanog. Zato je otvaranje redovne brodske pruge između Gruža i Barija došlo kao melem na ranu domaće oskudice roba široke potrošnje, slabog izbora i posebno nedostatka suvremenih modnih noviteta, a sve još začinjeno i nerealno visokim cijenama.  Turizam je omogućio lokalnom stanovništvu da napokon nađe zaposlenje u turizmu, jednoj atraktivnoj djelatnosti, da stvori uvjete za bolji život i dođe do značajnije devizne ušteđevine koja mu je omogućavala bolji životni standard, posebno kupnju deficitarne robe široke potrošnje. Kako se ona nije mogla naći kod kuće, trebalo je otputovati u nama najbližu Italiju, koja je inače u svijetu mode tradicionalno imala, a ima i danas, svjetski kultni status.

Nekako u isto vrijeme iz Dubrovnika je započela redovno i bez ograničenja prometovati autobusna pruga za Trst i trajektna za Bari. Dok su za Trst s večernjim polaskom u 17:00 sati naizmjenično prometovali šibenski Autotrans i koperski Slavnik, iz Gruža su prema Bariju zaplovili naša Liburnija, talijanski Jacopo Tintoretto, a povremeno i crnogorski Sveti Stefan. Od svih njih, sinonimom slobode shopping putovanja iz toga vremena ostao je najpopularniji  Jacopo Tintoretto.

Na navozima brodogradilišta Cantieri Navali Apuania u Marina di Carrara za tadašnju Linee Marittime dell’Adriatico iz Ancone sagrađena je 1966. novogradnja 82, krštena imenom JACOPO TINTORETTO. Bio je to trajekt od 2712 bruto tonaže, dug 100 metara koji je mogao prevoziti do 860 putnika i 110 automobila. Dva Fiat dizel glavna pogonska stroja ukupne snage 5600 kW omogućavala su mu brzinu od 18 čvorova. Iako za današnje prilike nimalo impozantan brod, u to je vrijeme predstavljao tehnološku senzaciju. Ostao je zabilježen kao pouzdan i siguran brod, te je emocionalno ostavio duboke tragove u srcima većine stanovnika Dubrovnika. Prvu je plovidbu iz Ancone i Barija prema Gružu odradio 1. svibnja 1966.

Nakon nešto više od četrnaest godina neprekidne i uspješne plovidbe između dvije jadranske obale, Jacopo Tintoretto mijenja vlasnika 1980. kada je Linee Marittime dell’Adriatico pripojen moćnoj venecijanskoj Adriatica di Navigazione. Tada mu boju trupa iz bijele mijenjaju u oker. Ime mu je 1983. skraćeno, pa od tada i dalje neumorno plovi s imenom TINTORETTO  u trokutu Dubrovnik – Bari – Ancona sve do 3. listopada 1988. kada se posljednji put otisnuo iz Gruža prema Bariju da se ovamo više nikada ne vrati. Njegov su posao nastavili tajekti novogradnje PALADIO, SANSOVINO i LAURANA, daleko veći i moderniji brodovi (11000 GT) koji nažalost zbog skorašnje agresije na Dubrovnik nisu dobili priliku toliko uspješno nastaviti posao svog slavnoga prethodnika.

TINTORETTO je sljedeće godine nastavio ploviti između Napulja i dva najveća talijanska otoka Sardinije i Sicilije. Od 1990. pod imenom SARA i pod zastavom Hondurasa u floti brodara Baltic Seas plovi na pruzi Suez – Jeddah, od 1993. kao egipatski FARAH I Aqaba – Suez, nakratko 1994. kao EL SALAM 93, da bi se nakon samo jedne sezone ponovo vratio prethodnom imenu FARAH I.

U Crvenom moru, gdje začudo nije imao niti jedan ozbiljniji incident, ostaje još samo dvije godine. Od 1996. do 2000.godine u vlasništvu turskog brodara Gurgen Turizm plovi Crnim morem kao GURGEN II između Trabzona i Sočija. U požaru koji ga je zahvatio nedugo nakon isplovljenja iz luke Trabzon 2000. godine, nekadašnji TINTORETTO je potonuo na morsko dno.

Nakon dvije godine izvučen je na površinu i otegljen u Aliagu u Turskoj gdje je 2002. konačno izrezan u staro željezo.

Intervju

Kolumna

Dilema koje nema

Službene informacije

Foto / video