Začarani krug

Enna Kovač

2761
Foto: privatni album

Mulac je preko Zoom-a imao susret s ljudima koji se u našem malom mjestu brinu o beskućnicima. Njegova profesorica je željela da čuju iz prve ruke kako se postaje beskućnik, kako je biti beskućnik i da li je moguće prestati biti beskućnik. Nakon iskustava podijeljenih u tim online minutama, otvorio se prostor za pitanja. Jedna je djevojčica postavila pitanje „Tko najčešće postaje beskućnikom?“ Odgovor je bio kratak i jasan: „Pomorci.“

Mulac je razgoračio oči i brzo se uključio potpitanjem „Pa kako to baš pomorci?! Meni je otac na primjer pomorac i baš me zanima kako to ide?“ Odgovor je sadržavao dug, ali prilično jednostavan prikaz onoga što nekada nazivamo lakoćom življenja. Pomorac je radio, nije štedio, trošio sve što je imao na obitelj, auto, stanovanje, brod, drugu obitelj, djecu iz prve i iz druge obitelji… U jednom trenutku doživio je moždani udar, završio u bolnici, a kada se oporavio i izašao više nije imao ništa. Žene su ga ostavile, ponijevši sa sobom djecu i sve ostalo što su mogle. Stana nije imao. Ostao je sam s kesicom u ruci, ne znajući kuda bi. I tako je postao beskućnik.

Primjer se činio banalnim i previše jednostavno dramatičan da bi bio stvaran, ali stvaran je bio i nimalo dalek. Mulac je bio pod dojmom. Koliko je malo potrebno da izgubiš sve. Rodiš se, ideš u školu, zaposliš se, radiš, zaljubiš, osnuješ obitelj, dobiješ djecu, dogodi se nešto kao što je bolest ili smrt partnera ili rastava ili nezaposlenost ili pandemija i sve stane, priča se stubokom preokreće i ostaješ bez obitelji, bez primanja, bez krova nad glavom, bez zdravlja, bez ičega. Ima li zaštite? Da li je štit u plaćanju poreza, prireza, doprinosa ili štednje gomilanjem u nekoj banci ili ispod madraca ili u predbračnim ugovorima ili u životnim osiguranjima, jer ipak ne događa se svima – u čemu je kvaka? Ima li zaštite, možemo li umaći prijetećem prstu siromaštva i kako?

Ova pandemija bolje je nego ijedna druga socijalna okolnost, osim rata, pokazala kako je lako postati siromašan, kako je lako ostati bez ičega, kako je lako otuđiti se i kako je lako zaboraviti na čovječnost. Pomorci koji nisu imali kilometarske štednje, a za što su opet morali postojati određeni preduvjeti kao što su određeni ugovori, određene kompanije i određen broj godina navigacije, kao i određeni stil života i dalekosežna materijalna neovisnost cijele uže i šire rodbine, kako bi se štednja uspjela ostvariti, oni koji žive od ugovora do ugovora, oni koji nisu plaćeni za vrijeme koje nisu na brodu, oni o kojima ovise cijele obitelji, najbolje su osjetili kako je lako u trenutku ostati bez ičega, ostati samo s pitanjem „Što sada?“.

Mnogi pomorci imaju plaće koje im dozvoljavaju samo preživljavanje od mjeseca do mjeseca, oni drugi koji imaju veća primanja nerijetko ulaze u kredite kojima rješavaju stambena ili statusna pitanja, oni treći koji su slobodni od kredita i ostalih davanja, možda štede, a možda i ne, ne razmišljajući hoće li se ikada desiti išta što će zaustaviti njihov rad, odnosno njihova primanja. Rijetki o tome razmišljaju, uzimajući stvari zdravo za gotovo, misleći da će uvijek biti sposobni raditi i da će uvijek biti radnih mjesta.

Situacija koja nam se dešava, dokazuje upravo suprotno. Jedina sigurnost je da sigurnosti nema. Mnoge sudbine kazuju primjer kako pomorac radi za cijele obitelji, podiže kuće i kupuje automobile, bez mogućnosti štednje za „stare dane“ i onda se u trzaju dogodi život, pa pomorac ostane bez posla, obitelj mu se raspadne, prijatelji ga ostave na cjedilu (osim onih kojima duguje), banke mu oduzmu sve što je do tada stvorio, kompanije ga ne žele jer mu liječnički nije dobar, država ga ne vidi jer joj nikada ništa nije dao (osim što je godinama plaćao sve brevete kako bi se uopće ukrcao i sve poreze i prireze koje su mu redovito slali na naplatu) i on se nađe sam u jednoj točci za koju nije ni znao da postoji, osim možda kada bi u šetnji sa svojom sada već bivšom ženom susreo nekog odrpanca kako ga moli za par kuna. I on shvaća da je u začaranom krugu gdje te nitko ne vidi i ne čuje, gdje sve veze pucaju i gdje se izlaz ne vidi.

Pandemija je mnogima dokazala kako sigurnog posla nema. Kako sigurnog egzistencijalnog sustava nema. I kako se trebamo pobrinuti sami za sebe. Što to točno znači nije jednoznačno za sve i svakoga, ali je svakako nužnost o kojoj se mora promišljati. Ne možemo predvidjeti sve ono što nam život donosi (odnosi li to ljepotu življenja), ne možemo znati hoćemo li i do kada moći raditi ono što radimo, hoćemo li u tim nekim novim okolnostima pronaći drugi posao, hoćemo li moći brinuti za obitelj i na koji način, ali zato možemo zajedno učiti kako je to biti dijelom društva u kojem je siromaštvo stvarno. Pokazati djeci kako se siromaštvo može dogoditi svakome, bez obzira na znanje, zvanje i imanje, te kako je jedini izlaz u empatiji i zajedničkom radu na društvu u kojem se nitko ne koristi radom onog drugog, koje ne poznaje potlačenost i uvjetovanost. Neko novo društvo koje je za pojedinca, a ne protiv njega.

Tko bi gori, sad’ je doli, a tko je doli, sad’ ustaje.

3 KOMENTARI

  1. Bogme Ena baš udaraš po pomorcima..
    Kad je dosta?
    Ajde makni se od nas pa da ne moraš više pisati o nama, stalno žalopojke ništa pozitivno.. depresija će Te pojesti.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.