SLOBODA

Enna Kovač

1515

Brod na kojem je moj suprug plovio, a nakon epidemije Corona virusom i plutao, nije htjela primiti nijedna država novog kontinenta. Zapravo, samo jedna. Jedna jedina. I to jedna od siromašnijih. Upravo u tom siromaštvu leži tajna njihovog humanizma. Nisu oni bili lišeni „straha od pomoraca“ koji je zadnjih mjeseci toliko neshvatljivo, ali istinski, potenciran do te mjere da su jedino pomorci (možda uz one neposlušne građane koji odbijaju nositi maske) postali stvarna prijetnja širenja virusa. I oni su se bojali, pošteno nadojeni medijskim proglasima o tome koliko pomorci šire virus i koliko je nedopustivo (naravno radi očuvanja zdravlja i sigurnosti čitavih nacija) njihovo iskrcavanje na kopno i slobodno kretanje među virus free populacijom. Bojali su se, ali je potreba za novcem bila jača od straha. I oni su dopustili smjene pomoraca, trudeći se da zadovolje sve higijenske protokole, a da pri tome uvaže činjenicu da su i ti pomorci uistinu ljudi – pripadnici njihove vrste.

I Mulac i ja dočekali smo našeg pomorca na lokalnom aerodromu, ispred kojeg je lokalno mnoštvo sjedilo opušteno u japankama i bez maski, stol do stola, glava do glave, isijavajući strah jedino od kakvog pomahnitalog i zaraženog pomorca. Nisu im smetali turistima puni avioni, mnoštva stranaca koji dolaze iz onih zemalja koje ne dozvoljavaju njihovim sugrađanima, nesretnim pomorcima, da se iskrcaju na teritoriju njihovih država. Mnoštvo tih istih stranaca koji dolaze iz država u kojima se mrtvi zbrajaju na tisuće. Nisu im smetali, opet iz istog razloga. Njih se ne boje, jer oni im donose nužnu zaradu. Humanizam je ostao u debeloj sjeni novca.

Nekoliko dana nakon dolaska prošetali smo se po mjestu u kojem stanujemo. Našli smo se okruženi stranim jezicima i nepoznatim naglascima. Na ulicama države odakle je moj pomorac doplovio broj slučajeva zaraze korona virusom bio je malen, a su svi po ulicama nosili maske i držali propisani razmak. Na ulicama naše države, države koja prima turiste onih država koje ne dozvoljavaju repatrijaciju njenih državljana, nema razmaka i nema maski. Svi su stisnuti jedni uz druge, propisno polugoli i oznojeni. Dahću, jedu, piju, smiju se, grle i ljube bez straha od ičega. Strah free zona. Tako je izgledalo naše malo mjesto koje je vrvjelo turistima svih profila i koje je unatoč toj „normali“ i dalje tako slabo marilo (da ne kažem radilo) za svoje sugrađane koji su prepušteni samo svojim čeličnim živcima na kakvim plutajućim zatvorima, ne miljama daleko od slobode, nego svjetlosnim godinama daleko od nje. Moj suprug ne razumije, ja ne razumijem, ono što je valjda toliko kristalno jasno. Kako je moguće da se pored ove normalnosti još velika većina pomoraca ne može vratiti kući. Kako je to moguće?! Kako je to moguće?!

Osjećate li se slobodnima? Jeste li zadovoljni svijetom u kojem živite? Ja nisam. Sloboda je postala fraza onih koji ne žele da ona kao pojam uopće postoji. Koliko ih je slobodu u zadnjim mjesecima na brodovima pronašlo tek u konopu omotanom oko vrata? Oni su pohrlili prema njoj shvaćajući kako ih nitko ne čuje, kako ih nitko ne vidi. Kako nitko o njima ne piše, ne govori. A ako ne govorimo o tome, možda će nestati. Možda se nije nikada ni desilo. Sloboda je tu – sloboda da vjerujemo u što god poželimo. U isto vrijeme dok velika većina svijeta živi sasvim normalnim životom, određeni dio zarobljen je na brodovima i nema tu istu slobodu koja bi nam svima trebala biti jednaka. Zajamčena rođenjem. I iako bi „teret krivnje“ trebale preuzeti kompanije za koje ti ljudi rade, dio te iste kolektivne krivnje je i na državama. Jer ako si građanin neke države onda bi bilo sasvim normalno da te ta država zaštiti u kakvoj kriznoj situaciji, kakva je ova. Razmišljala sam nedavno o tome kako pomorci koriste svoje zanimanje (zaposlenje) kao revoluciju. Kao otpor. Jer nije li ultimativni iskaz slobode (i otpora) odabrati raditi posao koji može omogućiti pristojan život, a ne pristajati na crkavicu od mjeseca do mjeseca daveći se pod nečijim šefstvom, uobličenom u precijenjenost i ograničenost, unatoč svjesnosti o rizicima i težini posla i po pomorca i po njegovu obitelj. Da je moj suprug nastavio raditi na kopnu, zajedno sa mnom, oboje kao visokoobrazovani duo, u profitabilnim kompanijama, mi nikada ne bismo mogli imati (kakvu takvu) samostalnost, nikada ne bismo mogli odškolovati dijete, nikada ne bismo mogli imati svoje kvadrate i bili bismo vječno dužnici. Dužnici valjda kao za kaznu jer smo se školovali, jer smo se odmah nakon škole zaposlili, jer smo radili prekovremeno i jer smo se vodili vlastitim poštenjem i moralom. Dužnici jer smo se željeli skrasiti, imati djecu, školovati ih, dati im pristojan zalet, uživati u starosti bez da je se bojimo ili da je preziremo. Starost je danas postala sinonim prijetnje, a ne sinonim smiraja. Treba imati hrabrosti ostariti kao pripadnik x-y-z generacije. To je najveća hrabrost od svih. Pomorci nisu prihvatili sve opasnosti putovanja koja ih čekaju jer su gladni novca, statusa, položaja kao takvog. Njihova „glad“, radi koje grizu valove i ne daju pticama da ih osujete već lete s njima i onda kada je sve protiv njih (kao naprimjer sada), nije egoistična, ona je po meni altruistična, humanistička i na posljetku revolucionarna, jer oni se suprotstavljaju sistemu prihvaćajući rizik kako bi osigurali normalan život sebi i svojim obiteljima. (Možda ih upravo zato taj isti sistem tako slabo vidi, kao i sve ostale koji svojim radom i načinom života poručuju da im je dosta društva u kojem prilika ili nema ili nisu jednake za sve.) Nekima ni to ne polazi za rukom, jer su pomorske plaće sve manje i manje, dok se cijela Mala mista čude misleći kako se svi pomorci kupaju u novcu. Nekima nikada neće ni uspjeti, jer će se razboljeti, jer će „puknuti“, jer će im se sve po putu raspasti. Ali oni ne odustaju. Dok se neki mire s okolnostima, oni i dalje plove/plutaju/rade kako otpor ne bi prestao. Daju primjer svojim sinovima i kćerima. Djeca uče, promatraju nas, prate kako smo se nosili s teškoćama. Kako smo se borili i kako nismo odustajali. Kako smo tretirali druge. Možda jedino tako društva mogu biti mijenjana na bolje.

Nikada nije bilo lako ploviti, jer je plovidba oduvijek predstavljala rizik. Danas, u novim okolnostima u kojima je izostala podrška i razumijevanje država i društava za ovu opasnu profesiju, još je teže. Slobodno odabrati ukrcati se na brod, otići raditi na mjesto na kojem nisi siguran hoćeš li imati medicinsku skrb ako se razboliš i pomoć vlastite države ako na tom mjestu „zaglaviš“ nečijim tuđim izborom, možda djeluje kao ludost, ali je zapravo paradoksalna točka u kojoj slobodno izabiremo ono što nam je ionako nametnuto, kako bismo nastavili borbu za preživljavanje. A preživjeti se mora.

4 KOMENTARI

  1. Super, dosao je doma konacno.
    Sada mozete prestati pisati ovakve melodramaticne tekstove koji nemaju nijednu pozitivnu stranu vezanu za posao i obitelj.
    Samo kukanje žene koja nije znala kako je to biti u vezi s pomorcem makar je tradicija stara tisućama godina..

    Pozdrav i uzivajte.

  2. Sloboda izbora je otići raditi na brod, u inozemstvo, u Zagreb itd.
    Otpor kojem sistemu je rad na brodu?
    Kako moze otpor bit svjesno pristajanje na tamnicarski zivot od 6mj ili 8mj godisnje radi novca? To nije otpor vec izbor da odes se zrtvovat i odrec polovice zivota jer na kopnu su place 3.500-4.000kn. Na more idu oni koji se nisu snasli na kopnu, a kopno nije samo Hrvatska, vec malo šire…

    Sloboda je kad se oslobodis ega i misljenja da ti cilo misto zavidi na novcima, da ljudima smeta sta se ‘kupas u parama’, kad se oslobodis ‘sta ce drugi rec’ i kad zivis za sebe. Uzivaj u zivotu i pusti sta drugi kazu, kako drugi zive.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.