BORBA ZA PREVLAST NA JADRANU: ITALIJI STATUS VOJNOG LIDERA, KOPER NAJUSPJEŠNIJI NA ISTOČNOJ OBALI

Petar Zuanović

1741
izvor GLOBAL MILITARY

Jadransko more – svojevrsni biser Europe, 140 000 četvornih kilometara plavetnila s prosječnom dubinom nešto većom od sto i sedamdeset metara. Dugo osamsto i sedamdeset, s prosječnom širinom od sto šezdeset kilometara, Jadransko more nije samo zaljev Mediterana iznimne ljepote, već je i točka prijepora različitih geopolitika, kao rezultat težnje za uvlačenjem u srce europskoga kontinenta morskim putem. Još od antičkih vremena čuva svoje ime, a dobilo ga je po gradu Adria na sjevernim obalama ovoga plitkog i toplog bazena. Najveća dubina seže do 1233 metra ispod razine mora, a nalazi se na polovici puta između Dubrovnika i Barija. Idući od Pule ka sjeveru, dubina ne prelazi pedeset metara, a obala i građevine duž cijele obalne linije, naprosto, očaravaju.
Zemlje s obalom na Jadranskom moru su Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, te Hrvatska i Slovenija s istočne strane, dok se zapadnom stranom proteže Italija. Od ovih zemalja, Bosna i Hercegovina s dvadeset, te Slovenija s četrdeset i sedam kilometara obale, ne posjeduju izlaz na otvoreno more. To, ipak, nije spriječilo Sloveniju da od Luke Koper napravi slovensku „zlatnu koku“. Oko Slovenskoga primorja gravitira gotovo sto tisuća stanovnika, usprkos kratkoj obalnoj liniji i malim gradovima – Koper, Izola, Portorož, Piran i Ankaran.

Slovenija broji svega dva milijuna stanovnika, od čega je 7500 aktivnih vojnika, te još 8000 u pričuvnim snagama, odnosno u rezervi. Za čuvanje svoga mora, Slovenija raspolaže s dva patrolna vojna broda, te dvadeset i osam aviona, od čega je petnaest transportnih i trinaest školskih zrakoplova. Za obranu slovenskoga mora od potencijalnog napada, spremno je u svakom trenutku i šesnaest helikoptera. Proračun vojnih snaga Republike Slovenije iznosi 790 000 000 američkih dolara, te je ona ujedno i članica NATO-a. U svojoj trgovačkoj mornarici broji sedam brodova, a ima samo jednu luku – Luku Koper. S ovakvim predispozicijama, može se reći da je Slovenija praktički najslabija vojna sila na Jadranu, ali je svoju jedinu luku pretvorila u pravog malog giganta, pa je tako Luka Koper u 2019. prekrcala impresivnih 23 000 000 tona tereta, od čega je 9.5 milijuna tona otpalo na promet kontejnerima (959 354 TEU), te je manipulirano sa 705 993 automobila u Ro-Ro dijelu terminala. Sve ovo svrstava Sloveniju na 92. mjesto svjetske ljestvice najmoćnijih država svijeta.

luka koper – izvor OVZ

Idući prema jugu, nailazi se na Hrvatsku. Zemlja s nešto više od četiri milijuna stanovnika, te 15 500 vojnika koja svoje more čuva s trideset šest helikoptera, sedamdeset i osam aviona, te dvadeset osam brodova. Od toga je deset patrolnih brodova i dva minopolagača. Hrvatski vojni proračun je 958 000 000 američkih dolara. Sto trideset i jedan brod izvan vojnog sastava vije hrvatsku zastavu. Posebnost Hrvatske je u 78 otoka, 524 otočića i 642 grebena, koji hrvatsku obalu čine najrazvedenijom na Jadranu, te među najrazvedenijom na svijetu. Na samoj ili neposredno uz liniju obale, živi čak 1 380 000 stanovnika Republike Hrvatske. Šest je istaknutih luka: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Ploče. Unatoč većem broju luka, Hrvatska operira s tek nešto manje rasutih i tekućih tereta nego li što učini sama Luka Koper u jednoj godini, dok sve hrvatske luke zajedno manipuliraju s čak tri puta manje kontejnera nego li Luka Koper u jednoj kalendarskoj godini. Hrvatske luke su se posljednjih godina aktivirale u sferi kružnih putovanja, pa je tako tijekom 2019. ugošćeno 54 000 turista s kruzera. Sve ovo Hrvatsku smješta na 70. mjesto svjetske moći, što se planira poboljšati LNG terminalom na Krku.

Država koja ima najkraću obalu na Jadranskom moru jest Bosna i Hercegovina. Dvadeset kilometara obale brani dvadeset helikoptera i dvadeset aviona, s vojnim proračunom od 250 000 000 američkih dolara. Bosna i Hercegovina ne posjeduje brodovlje, ali ima 12 750 vojnika. Obala Bosne i Hercegovine relikt je povijesti još iz doba Dubrovačke Republike, te BiH baštini povijesno pravo na svoju kratku obalu koja se orijentirala na turizam, te transporte tereta vrši preko hrvatske luke Ploče. Na svjetskoj rang ljestvici nalazi se na 121. mjestu.

Nakon krajnjeg juga Hrvatske, slijedi Crna Gora. Na svjetskoj listi moći je na 120. mjestu, a ima 2560 vojnika i 830 osoba u pričuvnim snagama. Raspolaže s pet aviona, pet helikoptera i osamnaest brodova. U floti su dvije fregate i šest patrolnih brodova koji čuvaju more obale duge 294 kilometra. Vojni proračun je 83 000 000 američkih dolara. Dvanaest trgovačkih brodova plovi pod crnogorskom zastavom, a pomorstvo je bazirano na jednu luku, Luku Bar. Luka Bar spada u male luke i godišnje ostvari dobit od oko milijun eura, s planom povećanja do 2025. godine. Na Crnogorskom primorju obitava nešto više od 150 000 stanovnika, a neizostavni dio državnog proračuna je, baš kao i u slučaju susjedne Hrvatske, turizam.

Najjužnija država istočne obale Jadrana jest Albanija. Njenu obalu duljine 362 kilometra brani 38 brodova, od čega je 28 patrolnih brodova, te baš kao i u slučaju Hrvatske – 2 minopolagača. Albanija raspolaže i s 23 transportna zrakoplova, 23 helikoptera i vojnim proračunom od 110 000 000 američkih dolara. U sklopu trgovačke mornarice, sedamnaest brodova vije zastavu Albanije, te se na teritoriju države nalaze četiri istaknute luke, a najveće nade se polažu u Luku Drač koja je u 2019. godini operirala s preko 4 000 000 tona roba, a velik dio je otpao na promet kontejnerima (145 000 TEU). Iste godine, Luka Drač je ugostila gotovo 900 000 putnika. Na svjetskoj rang ljestvici moći, Albanija je zasjela na 86. mjesto sa 64 000 aktivnih vojnika, te 50 000 ljudi u rezervnim snagama. U albanskim vodama nalazi se sam ulaz u Jadran, Otrantska vrata širine 75 kilometara, kroz koja ulaze morske struje, te idući uz istočnu obalu zakreću se na sjevernoj obali i spuštaju se niz zapadnu obalu – obalu Italije.

Italija je div sa zapadne obale – tisuću kilometara Apeninskoga poluotoka ljubi Jadransko more, te velikih 17 milijuna i 600 tisuća ljudi koji obitavaju u mjestima i gradovima od Trsta, pa sve do Otranta. Čak je dvanaest velikih obalnih središta na talijanskom dijelu Jadrana, od kojih je najveći Bari s 325 000 stanovnika. Talijanska vojska je ravnopravno rasporedila vojne snage s obje strane poluotoka, pa tako istočnu obalu Apenina čuva 430 aviona, od čega je preko 200 borbenih zrakoplova, 38 transportera, 8 nosača goriva i 26 letjelica za specijalne taktičke operacije. Talijansku obalu Jadrana čuva i 220 helikoptera, te 125 ratnih brodova, a među njima i poznati ITS Giuseppe Garibaldi 551 koji je povremeno u vodama Jadrana. U Jadranskom moru su još i dva talijanska razarača, šest fregata i nekoliko podmornica, te osam patrolnih brodova i pet minopolagača. Italija broji 175 000 aktivnih vojnika i 182 000 onih u pričuvi. Vojni proračun Italije je 27,8 milijardi američkih dolara. Najistaknutija talijanska luka na Jadranu je daleko poznati Trst, koji na godišnjoj bazi manipulira sa 62 000 000 tona tereta. Na ljestvici svjetske moći, Italija zauzima 11. mjesto. Kao takva, najsnažniji je vojni i politički faktor na Jadranskom moru, a njenu zastavu vije 1405 brodova trgovačke mornarice. U Italiji još uvijek potajno živi duh talijanskog iredentizma, nacionalnog pokreta s kraja 19. stoljeća, nastalog nakon ujedinjenja Italije 1871. godine. Cilj toga pokreta jest pripojiti Italiji istočnu obalu Jadrana, završno s Bokom Kotorskom. Dio plana sproveden je prvi puta u razdoblju Prvoga svjetskoga rata, kada je Italiji tajnim Londonskim ugovorom obećan značajan dio istočne obale Jadrana. Kasnije je, na mirovnoj konferenciji, prema 14 Wilsonovih točaka, utvrđeno razgraničenje na osnovu etničkog sastava stanovništva, a ne na povijesnom pravu, da bi Kraljevina Jugoslavija 1920. godine potpisala Rapalske ugovore kojima se Italiji predaje dio obale koji će ona, uz Slobodnu Državu Rijeku, uživati sve do kapitulacije fašističkih snaga 1943. godine. Talijanski iredentizam preživio je do današnjih dana, pa se ponekad može vidjeti i karta Italije s pripojenom istočnom obalom Jadrana u prostorijama visokih političkih dužnosnika Republike Italije.

Osim premoći u naoružanju i političkom utjecaju, Italija je i lider po broju ribarskih brodova, te u svom registru ima 12 000 plovila registriranih za tu djelatnost, dok Hrvatska bilježi 4000 ribarskih brodova, od kojih je preko 80% kraćih od dvanaest metara. Ovakve brojke daju Italiji status lidera na Jadranu, te šalju svojevrsnu opomenu Hrvatskoj koja je na drugom mjestu. Treće mjesto prema moći na Jadranu zauzima Albanija, četvrto Slovenija, peto Crna Gora, a posljednje, šesto mjesto – Bosna i Hercegovina.

Istočna obala Jadrana, posebice hrvatska obala, u očima mnogih je viđena kao tvornica novca. Razlog tome jest visok stupanj litoralizacije, te velika ulaganja u turističke smještajne kapacitete, kao i pogodnost obale za nautički turizam zbog brojnih otoka, uvala i pristaništa. Pošto hrvatske luke ne uspijevaju parirati divovima sa sjevera, Koperu i Trstu, hrvatske vlasti su se odlučile za gradnju LNG terminala na otoku Krku, u kojem vide energetsku neovisnost Hrvatske, te liderstvo u opskrbi sjevera jugoistočne europske regije plinom kao energentom za vrijeme koje dolazi. U Jadranu su se vršila i istraživanja o ležištima ugljikovodika, te eksploatacija istih, a Hrvatskoj su, baš kao i Italiji, dozvoljena bušenja do crte sredine, izuzev međunarodnog plovnog puta. Iako nesimpatičan potez u očima ljudi iz turističkog sektora, te zelenih pokreta i udruga, energetska neovisnost i posjedovanje energenata je jedno od ključnih pitanja za geopolitički položaj države. Hrvatska se, ipak, radije okreće ugljikovodicima negoli obnovljivim izvorima energije jer obnovljivi izvori traže ulaganja koja neće rezultirati mega-profitom, no za Republiku Hrvatsku je nužno da održi status države čiste prirode kako bi zadržala turistički brend koji kola svjetskim naslovnicama posljednjih godina.

U toj vrevi težnje za boljitkom i tim boljim pozicioniranjem država na listi najmoćnijih političkih zajednica svijeta, faktor mira jest strah od vlastitog neuspjeha u želji za uspjehom, kao i strpljenje zlata vrijedno u situaciji kada se zemlje s istočne obale Jadrana bore s depopulacijom, dok Italija stari, ali održava broj stanovnika, pa ima kapacitet popunjavanja novih prostora i branjenje istih. Tako da moć države ne određuje samo teritorijalna veličina, već ponajprije znanje, te stvaranje novih i dodanih vrijednosti, pa su shodno tome obrazovani i osviješteni ljudi najveće bogatstvo koje jedna država imati može. Vođena tom mišlju, Hrvatska bi valjala misliti unaprijed i po nekoliko stoljeća, no to u Hrvatskoj nije slučaj jer većina planova se temelji na vremenskom razdoblju od jednoga ili dva politička mandata. Takvi kratkoročni planovi dovode do nehomogenosti futurističke misli i zbacivanju predodžbe budućih vremena u potpunom ostvarenju s ili bez tendencije širenja granica. Zato Hrvatska, kao i ostale postkomunističke zemlje koje su zapele u raljama tranzicije, moraju ponajprije uložiti u ljude, a tek onda u infrastrukturne projekte jer su oni bez pravoga stanovništva tek nakaradno blaćenje majke prirode.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.