Plavo se predaje nebu

Enna Kovač

857
Foto: privatni album

Sjedila sam jučer na dnu lukobrana i gledala u more. U plavo. Plavo koje se daruje nebu, koje se daruje vjetru, koje se daruje Njemu. I zamišljala daljine koje to plavetnilo spaja i sva ta čuda koja u dubinama krije, sve te nepoznanice koje kao tajne stoljećima plešu između naših zbilja, čineći ih sve samo ne prosječnima. I nesvjesno sam pjevušila sebi u bradu „Tvojim imenom šijem jedra, pletem niti oko svijeta, al’ jedino što izmolim je glas tvojih jeka…“

U toj opijenosti plavim, u nostalgiji koja me razdire, dobijam poruku. Otvaram i čitam. Prijateljica koju odavno nisam vidjela ni čula pita me stotinu pitanja u jednoj poruci, od kojih mi se pažnja zaustavlja na dva: Je li se vratio? Hoće li nastaviti raditi na tom brodu? Bila bih neiskrena sasvim (što bi moje kolumne obezvrijedilo) kada bih rekla da nisam o drugom pitanju razmišljala. O tom nekom trenutku kada se sve nanovo normalizira (u kojem obliku, nitko ne zna) i krene se opet. Ali nikada nisam došla dalje od samog početka. Namjerno se zaustavljam, nema razloga, ni smisla razmišljati unaprijed, kada nam sadašnjost jasno dokazuje kako su svi planovi suvišni i kako je malo toga u našim moćima.  Potaknuta tim njenim pitanjima, razmišljam o tome da zapravo o ničemu ovih dana ne uspijevam misliti ili promišljati osim o danu kada će mi na mail stići karta i kada ćemo se Mulac i ja spremati da ga pokupimo na aeodrom. Na ta dva dijela zamrznut je cijeli moj prošli i budući trenutak. Zamrznut. Pluta u plavetnilu punom nepoznanica, pluta, pa časkom nestaje, pa se opet ukazuje. Kao da se poigrava sa mnom. Kao da me želi naučiti kako je život nemoguće tajnovit i nepoznat, kako daruje minijaturne bljeskove sreće koje trebaš uhvatiti i sačuvati pod svaku cijenu. Staklenke pune ljepote. Koje služe kao lijek. Iskreno, ja znam da nju ne zanima kako sam ja, kako je Mulac, nju zanima kako se netko nosi s tim zanimanjem. Kako je misliti o budućnosti, kada ti je sadašnjost stavljena na pauzu. Koliko treba imati nečega (hrabrosti, posvećenosti, ljubavi…) u sebi da bi se nastavilo i kada ne cvjetaju samo ruže; ona razmišlja o sebi, o svom suprugu koji se koleba, o njima samima. I to me podsjeća na mnoge rečenice koje sam ovih dana čula ili pročitala – rečenice koje dokazuju koliko je većina zaogrnuta vlastitim sebstvom u tolikoj mjeri da nisu sposobni niti za prihvaćanje činjenice da ljudi s drugačijim potrebama, svjetonazorima, navikama žive na istom planetu i zaslužuju ista prava kao i oni. Ljudi koji plove i primaju plaću ne razmišljaju o onima koji plove i ne primaju plaću. Ljudi koji spavaju u kabinama s jednim krevetom i vlastitim tušem, ne razmišljaju o onima koji se gužvaju s nekoliko njih. Ljudi koji mogu od jedne mjesečne plaće živjeti nekoliko mjeseci, ne razmišljaju o ljudima koji s mjesečnom plaćom ne mogu preživjeti ni jedan mjesec. Ljudi koji imaju, ne razumiju one koji nemaju. Ljudi koji misle da svijet počinje i završava oko njihovog nosa, ne razmišljaju o onima koji su skriveni u njihovim sjenama. Nije li to ljudski, reći će mnogi. Nije li to oduvijek tako… Nije li? A nije li možda pogrešno? Mislim da je strahovito pogrešno. Ne u smislu da ćemo riješiti nečije probleme (iako nisu rijetke situacije gdje zaista možemo pomoći), ne u smislu da ćemo donositi nečije odluke (iako nekada dobar razgovor može mnogo pomoći), ne u smislu da ćemo živjeti tuđe živote, a zaboraviti na svoje (iako malo pomicanja fokusa nije uvijek loša stvar), već u smislu otvorenosti za druge ljude oko nas, za njihove stvarne potrebe i probleme, za njihove živote koji se događaju mimo i pored nas. Slušala sam zadnje vrijeme priče mojih prijateljica koje se bore s karcinomima, s neimaštinom, s bolestima koje nisu dijagnosticirane, s usamljenošću, s prekinutim trudnoćama, s problemima odlaska na posao dok ti djeca nisu zbrinuta…. Svaka sa svojom životnom pričom. Neke me pitaju kako sam, redovito me traže detalje naše situacije, ispituju, bune se, ljute se, nude bilo kakvu pomoć (svjesne kao i ja da pomoći nema), neke šute, ne mogu ništa pitati (iako znam da misle, da se boje, da suosjećaju). Unatoč tome, ja sam zahvalna što me njihove stvarnosti pokreću, što nam se stvarnosti dijele i umnožavaju u isto vrijeme, što mi usmjeravaju brigu, suosjećanje i posvećenost na nešto što nije (samo moje) čekanje i neizvjesnost. Na neki način tuđi život se miješa u moj i odjednom nisi Pale sam svijetu već si Pale među svijetom, koji gleda, uči, zapaža i divi se. Ali nije sve jednostavno pravocrtno. Vraćam se na ono da je svatko sebi centar i kako to promijeniti a da ne dirnemo u zdravo samoljublje i da ne prijeđemo zdravu granicu gdje prestajem ja, a počinje svijet oko mene. Sama sam takva. Proturječna. Nekada sam zaista nezainteresirana, nekada sam nemoćna da sudjelujem. Želim da me se pusti na miru, daleko od svega što poznajem i ne poznajem i da tako sama čekam. Kao u nekakvom snu. (Bijeg? Da, s vremena na vrijeme bježim u sebe, ne jer ne želim pripadati svijetu, već jer jednostavno ne mogu biti nigdje drugdje.) Tada stvaram sebi i drugima nove probleme – ljutim se na moje prijateljice jer mene i Mulca ne zovu na izlete i proslave, ljutim se jer me premalo pitaju kako sam ili me previše pitaju kako sam, ljutim se sama na sebe jer nekada ne znam o čemu bih razgovarala sa mojim suprugom – sve sam ga pitala, sve sam mu rekla, ništa mi se ne događa, pa se ljutim jer mi se ništa ne događa, pa se krivim jer sam slaba, pa odbijam društvo jer sam i sama sebi naporna, pa se skrivam od svih jer sam uvjerena da nemam ništa lijepoga dati. Sama u sebi, ali ne na lijepi način. Tako se vrtim i vrtim i vrtim do trenutka novog susreta, kada me netko gurne preko one granice koja me povezuje s drugima – Mulac, suprug, mama, prijateljica, poznanica… Onda rečenice koje i sama znam djeluju odjednom kao lijek jer ih drugi stavlja kao pomadu na ono moje ranjivo mjesto koje sama nisam mogla doseći, ono koje se ne sramim reći da postoji, jer me čini živom. Lijek djeluje, ne jer je nov i svemoguć, već jer je ljudski, topao, iskren. „Ne brini… Polako… Tu sam… Volim te…“

Sada nam je svima potrebno da smo tu jedni za druge. Ne zaboravimo ni na njih, ni na sebe. Darujmo (si) nježnost kao jedinu protutežu stalnoj brizi i nemoći.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.