No man’s land

Enna Kovač

1437
Foto: privatni album

Zaraza je prošla tiho i brzo, svi su dobro. Ni sama ne znam koliko je točna ta tvrdnja – svi su dobro. Jesu li? Kroz mračni srednji vijek brodovi su zadržavani u karanteni četrnaest dana, kako bi se spriječilo prenošenje mogućih zaraza. Danas, u doba hipercivilizacije, brod (ne samo jedan) je odradio karantenu više od šezdeset dana, no zabrana silaska s broda traje i dalje. Tako traje i naša karantena. Prošao je još jedan mjesec, a da se malo toga promijenilo – on je (nedužan) u brodskom pritvoru, pluta; mi smo zarobljeni u čekanju i nemoći. Razmišljala sam pisati nekome, moliti nekoga da nešto poduzme – moje riječi ostale su mi kao kakav jadni, tupi mač kao jedino oružje u borbi protiv gigantskih vjetrenjača. Kome pisati? Vladama, ministarstvima, veleposlanstvima, kompanijama, raznoraznim uredima, udrugama, organizacijama… Kome pisati? I što napisati? Ako ne čuju glasove pomoraca, ako ne čuju molbe, ako ne vide proteste, kako da čuju mene?!

U posljednjih nekoliko tjedana četvero mladih ljudi oduzelo si je život. Oduzelo vlastiti život. Činjenica koja paralizira. Činjenica koja bi trebala posramiti sve koji su vezani za priču o pomorcima. Nekoliko ih se odlučilo za štrajk glađu. Nekoliko ih se odlučilo za prosvjede, javno se pitajući „Koliko je još suicida potrebno?“. IMO sa 174 zemlje članice predstavlja svetost u pomorskom prometu, barem što se pravila tiče. Kako je moguće da njene cirkulare, odluke i slične administrativne bilješke zemlje članice nisu usvojile? Gdje je nestala svetost brige za čovjeka? Kako je moguće da ih nitko ne štiti? Imaju li oni kakva prava? Ili samo moraju biti tihi i zahvalni, jer oni „barem rade“? Danas je više nego ikada sasvim jasno koliko je ljudski život unižen novcem i koliko je profit preuzeo apsolutno vodstvo na svim ljestvicama, ali pored te poražavajuće civilizacijske stečevine, ostaje neodgovoreno pitanje zašto pojedine zemlje (ni nakon nekoliko mjesečne karantene, ni nakon negativnih testova na covid19) i dalje ne žele primiti svoje građane, zaposlene za brodovima. Kako i kada se točno dogodilo da su zaposlenja na brodovima dobila tako nezavidan položaj u društvu – kada su postali nevidljivi? Granice se otvaraju, vlade donose odluke o turističkim gibanjima između država, opet je glavna vijest politika, polako se sve dovodi u tu novu normalu, a tisuće i tisuće pomoraca i dalje ne zna kada će kućama. Stalno ostaje u zraku to neshvatljivo Zašto. Ja ne znam objasniti Mulcu zašto mu se otac ne može vratiti kući, ako se već sve normalizira, ako njemu počinje trening, ako se obnavljaju druženja, ako tete u dućanima ne nose maske i prijatelji „žive kao prije“. Situacija s pomorcima je apsurdna, neobjašnjiva i žalosna.

Zadnje vrijeme moj suprug započinje svaki naš telefonski dan s retoričkim polu-uzvikom „A kad’ ću više doma…“, a završava ga nakon mog zamrznutog i utišalog lica s „Ne brini, ljube, brzo će ovo proć. Brzo ću ja doma!“ Sati između njemu su ispunjeni redovima rada ispresijecanim s redovima retoričkih pitanja, a moji su razvučeni poput onemoćale žvake. U nedostatku službenog prijedloga, dogovora, obavijesti; mi smo stvorili vlastiti – zamislili smo da će povratak biti npr. na jesen, tako da će svaki mogući raniji dolazak biti sama esencija sreće. Misliti svaka dva tjedna kako će upravo taj datum biti taj pravi, pa suočavanje s razočarenjem da taj zapravo i nije pravi; ponovno obećanje nekog drugog datuma, pa ponovno razočarenje u njega – na takav način ničije mentalno zdravlje nije zajamčeno. Tanka je linija koja vodi u očaj kada se sazna da ipak to nije taj datum i da moraš čekati do novog, nepoznatog. Psihološki efekt koje takvo igranje s ljudima donosi može biti jedino slom. I ako se kojim slučajem sada netko promisli kako „navigavat nije za svakoga, kako se treba bit jak i slično“, onda ću se usuditi reći da ova situacija nema nikakve veze s navigavanjem. Posao u kojem radnik nije zaštićen od strane nikoga, u kojem se niti ne može dati otkaz i otići kući (pojedu te morski pasi ili se utopiš za tren), posao za koji se često u društvima smatra kako nije odabran kao svaki drugi posao – kao svako drugo zanimanje (sklonostima, uvjetima, idealima, ljubavima), nije posao – za to treba izmisliti novi naziv.

Na kraju, želim se zahvaliti svima na komentarima podrške i razumijevanja. U životu je takvih trenutaka uvijek malo i zato hvala svima ponaosob na svakom slovu. (Možda razumijevanje i solidarnost nisu ugušene hiperciviliziranim društvima koji žele jedan drugačiji svijet – vjerujem da nisu jer svaki iskaz empatije dokazuje da ipak sve nije tako crno kako se na prvi pogled čini.) A posebno želim odgovoriti na učestalo pitanje koje se ovih dana pojavljuje – „Tko ih tjera…“ odgovorom koji mi se nameće kao vlastiti: Sam sam se natjerao, prijatelju, sam. I to jedva.

Hvala i sretno nam svima!

Photo by: Mulac

Podijeli objavu

5 KOMENTARI

  1. Nazalost ljudi razume jedino ako i sami imaju pomorce u obitelji i tesko je, ali u Hrvatskoj je problem sta ljudi su previse razjedinjeni.
    Kad profesori strajkaju -sami su u tome.
    Kad medicininarima snize place nakon Korone- sami su u tome.
    Kad su tvornice propadale i skverovi se raspadali – sami su radnici bili u tome.
    Kad su ljudu masovno iseljavali iz HR- oni sto su ostali nazivali su ih izadjicama.
    Kad su turisticki vodici ostali bez posla 2020.te – koga briga?

    Zadnja tocka su pomorci i tesko da ce obican Hrvat osjetit empatiju jer prvo ne razumije prirodu i tezinu tog posla(osim ako nema clana obitelji).
    Pomorci su prepusteni sebi jednako kao i svi gore navedeni. Kao radnik si samo brojka.
    Na kraju se sve svede na obitelj, par bliskih ljudi i virujem da je tesko vam u ovom periodu, ali odvojenost od obitelji dozivljavaju i gastajbajteri, obitelji koje su zapele u Njemackoj dok je ostatak u HR..
    Korona se toliko brzo dogodila da se rijetko tko mogao emotivno i psihicki pripremiti, a sve one crne vijesti su grozne za psihu. Virujem da vam je bilo tesko to prolaziti znajuci da je suprug daleko.
    Ja vam zelim snage i da se ne opterecivate nepravdom u HR drustvu i pitanjima zasto se ne shvaca pomorce. Nazalost ljude nije briga. Imaju svoje probleme i osjecaju ih.

    Ja zato vise ne pricam uopce ljudima kad mi je tesko, jer pocnu te ko kugu izbjegavati ili se nadovezu sa svojim problemima.

    Zelim vam snage i nadam se da cete napisat knjigu jer se lipo literarno izrazavate.

  2. Moj otac je bija pomorac i ribar.
    Prva sjecanja na njega su na brodu, puno ispracaja njega na kajiću u zalazak sunca kad je iša na ribe.
    Donosija mi je ka ditetu poklone i cak i kad je pogrijesija Barbiku kupit, ja san prisutila i rekla da je tocno pogodija ka sa televizije.
    Moj otac je bija smiren, zajebant…
    S godinama se stvorio jaz.
    On se odao alkoholu.
    Zapravo sam kasnije saznala da je oduvijek pio, jos prije braka s mamom. Ali ja to nisam primjecivala… Vesela djevojcica koja je od srece skakala kad bi ugledala tatu, a on kao modni maneken sa Ray Ban cvikama s osmijehom dolazija i ljubija mamu..
    Ta ista djevojcica je u strahu provjeravala da li je boca alkohola spremna za oca koji dolazi s broda. Napominjala mamu da nema alkohola, a on stizee i ljutit ce se radi toga. Umjesto u kasicu prasicu u kojoj je stedila, ona je pokunjene glave gledajuci u pod sa 11 kuna u ruci isla u trgovinu po alkohol, pa je jedina razlika bila sta je vino poskupilo na 14kn, a ona se pocela radovati njegovu odlasku na brod.
    Tek kad se razbolio ucio me krpat mrize, obecavao da ce me vodit u lignje kad ozdravi. Prestao je pit. Akohol je zamjenjen morfijem i kemoterapijom.
    Sidili bi na kaucu i gledali TV u tisini.
    Jednom je bila pisma “Ćale moj..” na koju je on zaplaka, a i ja sam. Podilila san s njim tad cokoladu.
    Kad je umro osjecala sam prazninu.
    Imam osjecaj da je praznina je u meni cili zivot. Tako mi je nedostaja ocinska figura u zivotu da sam uzor vidila u svakom muskarcu koji bi mi dao bar malo paznje.
    Osjecala sam se nevoljeno, nevidljivo.
    Odrastas bez oca, a znas da ga imas.
    Tek sad kad sam starija shvacam koliko je njemu tesko bilo i da je on tugu lijecio alkoholom i koliko je lako odat se picu kad se dodje s broda i pije u 4 zida. Alkohol je drustveno prihvacen. U muskom poslu nema pokazivanja emocija….
    Nema te igracke koja ti moze zaminiti oca…
    Zivot brzo leti, iskoristite svaki zajednicki trenutak i volite se. Sta god bilo. Alkohol nije odusak. Stara mi je upala u depresiju i ja ovo sve sto pisem. Pisem da se ispusem.
    Tezak je to poziv ali svi zajednicki trenutci su tako dragocijeni i potrebna je psihicka snaga i zdrav zivot vodit da bi opstali.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.