Božić u Šangaju

Petar Zuanović

1749

Plovimo mi na našem brodu za rasute terete lagano ispred Šangaja, Badnjak, 2015. godina. Strojari stavili kape od Djeda Mraza i mijenjaju pumpu, kuhar gleda nešto na lastavici, a mi se skupili na mostu. Gledamo Šangaj, približavamo se polako, trebamo biti na vezu za dva sata. Sve je spremno za iskrcaj, Kinezi i tako ne slave Božić, to će ići rutinski kao da je bilo koji drugi radni dan u godini. Uostalom, kad ste na brodu, svaki dan je radni, pa je to već stvar navike. Zato vam je neugodno kad dođete sa broda, krenete renovirati stan i upalite udarnu bušilicu u osam ujutro. U nedjelju. Onda vam susjedi spominju majku u različitim pozama i sa mnogim životinjama, a najčešća je pas. Ona iziđeš vani, kažeš: “Oprostite, meni je nedjelja ka svaki drugi dan, misleći pri tom na radno vrijeme na brodu koje ne poznaje praznike, a susjedi te počnu gledat ka bahatog snoba koji se odrekao Krista.

Mali koji je kadet zuri u Šangaj kao prvi put u žensku u četvrtome srednje, priča nam je, padali smo od smijanja. Govorim ja njemu: “Šime što si blenija? Grad ka grad!”. Kaže Šime: “Al’ ovi svitle! Kolko odi ukrasa ima?!?!”. Mene skoro šlagiralo, kažem ja: “Pa nisu okitili za Božić, koji ti je k****, oni to ne slave, kod nji’ sve svitli 365 dana u godini!”. Šime i dalje gleda i ne vjeruje očima. U tom trenu dolazi Zapovjednik broda na most, kaže nam: “Di je bor?”. Mi svi u čudu gledamo, kakav bor, u Šangaju smo, nema bora bar do prvi tundri u Sibiru. “Nema bora barba.” – kaže njemu prvi. “Kako nema, kod mene uvik ima bora za Božić, bor mora biti nakićen odi na zapovjedničkom mostu!” – ljutito će Zapovjednik. Mislim se sam u sebi – “Pa di je ovaj navigava, na kruzeru, na brodu za prijevoz božićnih drvaca, koji mu je bog, što ga je uvatilo?!”. Na prošloj kompaniji nisi smio reći da si bio u crkvi ikad, a ovaj hoće bor. “A di da mi nabavimo bor?” – pita njega treći. “Ne zanima me. Kad stanemo na vez, ti i prvi pravac grad i nađite bor!” – prozbori Zapovjednik. Meni i dalje ništa nije jasno, kićenje bora u Kini, mila majko.  “Pa kako ćemo ga pronit pokraj inspekcije?” – pita prvi časnik palube Zapovjednika broda. Kaže Zapovjednik već ljut: “Ne zanima me kako ćete ga pronit, sakrijte ga, al’ oću do ponoć da je bor okićen!”. Okićen! On hoće da je bor okićen! A gdje su kuglice, di je išta? Možemo jedino kuhara pitat luka i češnjaka da nam da pa da s njima okitimo. Ne da meni vrag mira, pitam ja: “A s čin ćemo ga okitit barba?”, a kaže barba kadetu: “Mali, odi mi po drugog stroja!”.

Mali još u strahu, tek došao na brod, spustio se niz one skale kao Janica Kostelić niz crveni spust. Vraća se za par minuta, mi svi gledamo jedni druge, a kaže Zapovjednik drugom časniku stroja: “Moreš li istokarit kuglice?”. Gleda ovaj u njega, kaže: “Kakve kuglice barba?”, a Zapovjednik lud odgovara: “Što se praviš blesav? Pa znaš da je sutra Božić! Kuglice za na bor!”. Mi se i dalje gledamo, kaže drugi časnik stroja: “A moga bi barba.”. Zapovjednik nabaci osmjeh kao ministar gospodarstva Saudijske Arabije kad poraste cijena nafte i kaže kadetu: “Sad mi mali dovedi električara!” . Ovaj opet spust u strojarnicu, ali ovaj put u stilu Marcela Hirschera kad je izletio na devetim vratima na veleslalomu u Garmischpartenkirchenu. Čuje se udarac u rukohvat. Kažem ja zabrinuto: “Možda je razbija glavu!”, a govori Zapovjednik: “Nije. Napisa je u životopisu da je tvrdoglav. Moga nam je jedino rukohvat raz*ebat!”. Svi se nasmiju, a Zapovjednik pita što je smiješno. Dolazi Šime sa električarom, kaže njemu Zapovjednik: “Moreš li nam osigurat lampice za bor?”, a pita električar: “Za koji bor?”, a kaže Zapovjednik: “Za onaj koji će ići nabavit prvi i treći palube sad kad se vežemo!”. Kaže električar: “Pa mogu barba, nije problem.” . Zadovoljni Zapovjednik kaže: “Eto, sad se imamo!”, a mali kadet Šime će na to: “A jaslice?”. Kažem ja: “Šime, nemamo figurice.”, a Šime odgovara: “A moremo žive, evo ja bi moga bit mali Isus!”. “Znaš što bi ti jedino moga bit u živim jaslicama?” – upita Zapovjednik Šimu, kaže Šime: “Ne znan barba..”, a reče Zapovjednik: “Onaj magarac što je leža kraj Isusa u štalici! Ajmo razlaz, svi na svoje pozicije, triba se vezat, pa iskrcaj, sve u sekundu oću točno, a vas dva, ako ne donesete bor, sredit ću vam iskrcaj!”.

Ništa, mi svi na svoje pozicije, prvi krene prema palubi, izvrne nogu. Zapovjednik odmah poludi i krene se derat: “Eto te vraže na! I kako ćeš sad krast borove okolo?!?! Alo!!! Di mi je drugi palube?!?!”. Javljam se da sam tu, a kaže Zapovjednik: “Saš ti ići s trećin po bor!”. Mene od muke uhvatila nekakva bol u prsima. Ako nas ona kineska policija uhvati, savit će nas kao Upravitelj stroja one šipke kad nam je trebala kuka za pršut. A ništa, ajmo i to probat. Izlazimo treći i ja s broda, idemo prema izlazu iz luke, vozimo se s nekim radnicima, uzimamo kvazi taksi i pravac grad. A u gradu ima sve osim borova. Lutamo mi lijevo, desno, gore, dolje, izbijemo na neki trg, a tamo ogromni bor… pa veći od zvonika svetog Duje. Kažem ja trećem: “Eli ovo uvik ovako?”, kaže on: “A sto posto komercijala!”. I sad se nas dva mislimo gdje ćemo naći mali bor, al nema nigdje nikakvog nego ovaj. Iznajmimo moped i krenemo se voziti po gradu kao da radimo u dostavi pizza-e. Kad ono u jednom dijelu natpis “Disney Centre” i borova… a posjekli valjda sve od Delnica do Karlovca pa okitili. A sve veliki. Kaže treći časnik: “Veliko nam je ovo brate!”, a kažem ja njemu: “Nemoj za*ebavat! Ja mislija maleno! Kud ćemo sad?”, a kaže treći: “Ma ima sto posto u nekon malon hotelu neki mali bor!”.

I sad se mi vozimo dalje, gledamo gdje je nekakav mali hotel, a ono sve zgrade od četrdeset katova. Iziđemo malo dalje, kad vidimo neku kuću na tri kata i natpis hotel na njoj. E ova je naša. Ulazimo unutra, pitamo ovog na improviziranoj recepciji hoće li nam prodati bor, na engleskom, a on ne razumije. Dajemo mu novac, te objašnjavamo rukama i nogama da ćemo uzeti bor, on opet ne razumije. Dajemo mu još pedeset dolara i gestikuliramo da nećemo skidat ukrase, nego da ćemo ga cijelog odnijeti. On opet ništa. Mile ti majke. Govorim ja trećem časniku: “Daj upali neku božićnu pismu na mobitelu ako imaš, možda skuži!”. Kaže treći: “A taman san jutros skinija zvončiće! To mi je za alarm da me budi do kraja adventa!”. Upali njemu treći “Jingle Bells”, ovaj oduševljen. Govorim ja: “Daj mu pokaži naše slike s broda!”. Ovaj pokazuje. E sad brat Kinez shvaća o čemu je riječ. Sad on nama objašnjava rukama i nogama da nosimo bor, ali da mu ukrase ostavimo. “More brale, nema problema” – dere se treći. Poskidamo mi ukrase, bor pod ruku i van.

Sjedamo na moped, ne znamo gdje ga treba vratiti. Vozimo se prema centru, opa, oznaka kao na mopedu, ista rent poslovnica, mi samo parkiramo u dvorište i pobjegnemo. S borom u ruci, kao dva debila. A kako sad pronijeti bor pokraj inspekcije?. Kad padne meni ideja napamet – obučemo se kao lučki radnici, stavimo maske za disanje i bor stavimo u bačvu, pa uđemo bez problema u luku i odemo do našeg doka. “Imamo problem!” – kaže treći. “A koji sad problem?”, mislim se ja. Kaže on: “Oba smo visoki preko metar i devedeset, pa vidi se iz aviona da ne radimo u luci!”. E *ebiga. “A da šetamo na kolinin?” – kaže on. “A kakvin kolinin bog te pomoga!” – kažem ja. “Aj staja’ ćemo prid lukon, pa ćemo se ukrcat na neki kamion s bačvon i boron!” – kaže treći. Dobro, može, pade dogovor. Stojimo mi ispred luke, nabavili kombinezone, stavili kacige, bor u bačvu, čekamo kamion, nem1a ga ni za lijek. Kad za jedno sat vremena ide neki njihov kamion u stilu TAM-a, mi vozaču damo dvadeset dolara i u kamion. Ulazimo, idemo na brod s bačvom.

Gleda Zapovjednik sa Zapovjedničkog mosta, dođe kod nas i krene se derat: “Evo vidiš što se desi kad pošalješ dva debila da nešto obave! Reka san bor, a ne bačvu! Nećemo bačvu kiti, koji vam je ku***???”, a treći koa kad mađioničar iz šešira izvlači zeca, hop ruku u bačvu i izvuče bor. “Koji si ti mađioničar bokte vidija!” – poviče Zapovjednik. Zove na  toky-voky strojare da donesu ukrase na most, a treći časnik i ja nazad, pa oko one porte, svučemo se i opet u civilu unutra u luku. Dolazimo gore na most, kad eto i strojara. Stavlja električar rasvjetu, ono ljepše nego kod nas doma. “Ajmo, kuglice!” – kaže Zapovjednik, a ovaj umjesto male neke, napravio veličine balote. Zapovjednik opet poludio, kaže strojaru: “Pa di ćeš ovo obisit na granu od bora, *eben li ti višanja da ti *eben?!?! Ajde sad, kad si već napravija ove balote, ajde sad napravi stalak dimenzija ka bor da bude oslonac za grane! Da moremo balotama okitit bor! Kad prođe Božić, da nije nekom palo napamet da napravi zog za balote na palubi!”. Ovaj izmjeri bor, trkom dolje u strojarnicu i eto ga za dvadeset minuta nazad – stalak, sve u top formi, vješa kuglice. Pita mene Zapovjednik:  “Kako ti izgleda bor?, a kažem ja: “A izgleda mi.. Ka gromobran maskiran u bor! Al’ lip je!”. Kucne ponoć, a mali Šime kadet kao iz topa: “Iden zvat mater da joj čestitan Božić!”. Zapovjednik opet poludi na Šimu, kaže mu: “Pa Šime, vidiš li ti koja smo mi vremenska zona?!?! Tebi se mater još nije počela ni spremat za ponoćku! Biće još peče kolače, koji je tebi k****, kakvo čestitanje sad?!?!, a Šimi ravno od Šangaja do Gibraltara. Čestitamo mi jedni drugima Božić, a Upravitelj stroja počne: “Radujte se narodi, kad čujete glas, da se makina upalila i da dajem gas, i ti svijete čitavi, pomorce sad pozdravi, poooozdraaaviiiii!!!!”, a mi svi puknemo o smijeha. Sretan Božić sa dalekog Pacifika!

 

Svim pomorcima na moru i na kopnu želimo sretan Božić i Novu godinu!

Podijeli objavu

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.