Zrinka Kardum: Kruzer je mali grad koji funkcionira sam na moru i nikad ne spava

    6112

    Zrinka Kardum: Kruzer je mali grad koji funkcionira sam na moru i nikad ne spava

    Život piše različite štorije i kad misliš da sve ide onako kako si posložio u svojoj glavi, ispadne drugačije. Tako ni Zrinka nije znala što je u životu čeka. Rođena Zagrepčanka nije ni slutila kakve joj sve planove sprema sudbina.

    Najprije se kao mlada djevojka zaljubila u šibenskog momka i već 2000. godine postala šibenskom nevistom, gospođom Kardum. Iako je odrasla i do svoje 22. godine živjela među betonskim blokovima urbane metropole, sudbina joj je namijenila otočki kamen i more. Sama priznaje da je ljubav prema moru i brodovima postojala od malena, a preseljenjem u Šibenik ta se ljubav samo još više razvila u nešto bez čega danas ne može. Život na relaciji Šibenik – Kaprije samo joj je dao još više vjetra u leđa i odlučila je svoje oduševljenje morskim plavetnilom okrenuti u svoj svakodnevni život.

    Danas četrdesetogodišnja Zrinka Kardum plovi na brodu „Viking Star“ kompanije Viking Ocean Cruises u svojstvu Restaurant Managera na kojoj je zaposlena dvije i pol godine, a svoju budućnost jednog dana vidi na otoku Kaprije u mirnoj oazi uz svog supruga koji joj je velika podrška u svakom pogledu.

    -Nakon četiri godine života u Šibeniku shvatili smo da tu baš i „nema kruha“ i da ga treba „donijeti“ kako bi ovdje mogli lijepo živjeti. Na suprugovu ideju odlučili smo otići zajedno raditi na brod. Budući da su se tada breveti za bijelo osoblje polagali na brodu trebao mi je samo liječnički od mog nadležnog doktora i karta za Miami. Te 2004. bila sam konobar za osoblje na kruzeru „Carnival Sensation“ i to iskustvo sigurno nikad neću zaboraviti. Tada je počela moja plovidbena karijera.

    Na kompaniji Carnival Cruise Line proveli ste četiri godine, no tada se ipak ponovno vraćate na kopno, točnije na otok. Kako to da ste se nakon svakodnevnog „movinga“ na brodu odlučili vratiti na tihi škoj?
    To je bilo iskustvo koje sigurno nikad neću zaboraviti, no mislila sam da je to s brodovima sve za ovaj život. Otok je bila ljubav na prvi pogled, moje Kaprije. Odluka za preseljenje na otok je došla zajedno s idejom o kupnji zemlje na Kapriju i tako je iz godine u godinu na kaprijskoj plaži nastao Liberty Lounge Bar koji i danas uspješno posluje i poznata je destinacija u nautičkom turizmu. Usput, ime je dobio po brodu na kojem smo muž i ja zajedno odradili nekoliko ugovora – „Carnival Liberty“. Premalo „movinga“ na otoku… Zapravo, mnogi me to pitaju ali Kaprije je mir, dom, sreća, ljubav… Kad se zaželim „movinga“ sjednemo u brod i za dvadeset minuta smo u Šibeniku.

    Idućih ste nekoliko godina proveli u hotelima. Na kojim ste poslovima radili i kako dalje teče vaša karijera?
    Nakon nekoliko godina provedenih na Kapriju nenadano sam dobila ponudu za posao u poznatoj vodičkoj hotelskoj kući gdje sam prvo radila godinu dana kao F&B Manager da bi nakon godinu dana  bila promovirana u Direktora hotelskih operacija. Tamo sam ostala nekoliko godina dok opet nije u mojoj glavi došlo vrijeme za povratak na otok. Zahvalivši se na pruženoj prilici i uspješnoj višegodišnjoj suradnji vratila sam se na Kaprije i nastavila raditi tamo sljedeće dvije godine. Tada je  neočekivano došao poziv za Irsku i Dublin je postao naš novi dom na godinu dana. Danas slobodno mogu reći da, uz dužno poštovanje, tamo nikada ne bih provela svoj život! Radila sam kao F&B Manager u renomiranom hotelu u centru Dublina, imala lijep stan, a i muž je dobio odličan posao.  Međutim, iskreno, tamo nikako nisam nalazila sebe. Klima, ljudi, način života – ne, bar ne za mene.

    Godine 2015. ponovno vas zove more i vraćate se na kruzer i od tada stalno plovite. Kako ste se ponovno odlučili na taj korak?
    Opet, kao i mnogo stvari u mojem životu, to se zapravo dogodilo slučajno. Osobno nezadovoljstvo me  navelo da jednog slobodnog popodneva u Dublinu pošaljem nekoliko mailova agentima za ukrcaj na brodove. Već sljedeći dan imala sam telefonski razgovor nakon kojega je uslijedilo još nekoliko intervjua i u roku nekoliko dana bila sam primljena na Viking Ocean Cruises. Na moje, ali i muževo veliko veselje došlo je vrijeme povratka u Hrvatsku. Trebalo je samo spakirati stvari i istog smo trena „prodisali“.

    Danas ste F&B Manager na toj kompaniji. Što sve obuhvaća vaš posao i koliko je zahtjevan?
    Moj posao obuhvaća brigu o svemu gdje se na brodu jede i pije što bi otprilike značilo briga o desetak restorana i barova. Što se tiče samog posla, uglavnom  moram hodati  po brodu i brinuti se da je sve u redu. Ima tu, naravno, još mnogo toga što dolazi uz organizaciju i sam tijek svakodnevnih operacija.

    Radna atmosfera, ljudi koji vas okružuju ili upravo ta briga o svemu – što je to što vas privlači poslu koji radite?
    Ono što stvarno volim u svom poslu su dugi godišnji odmori. Sada sam tri mjeseca slobodna, a onda se vraćam na brod na iduća četiri i tako se rotira godina. Naravno, tu su i primanja koja su takva da nitko u Hrvatskoj ne može konkurirati istima. Prvih par godina je bilo zanimljivo putovati, upoznavati ljude, ali sada je ta znatiželja nestala i nekako postala način života. Isto tako, istinita je i ona stara da je to „kruh sa sedam kora“. Itekako. Toliko je važnih događaja, trenutaka otišlo i prošlo bez moje prisutnosti koje ne može vratiti nikakav novac ni uspjeh. Toliko je ljudi došlo, a nažalost i otišlo s ovog svijeta, a mene opet nije bilo. Samo za primjer je i to da već četiri godine nisam kući niti za rođendan, a niti za Božić… puno je to. Ali opet s druge strane ima i puno lijepih trenutaka, a atmosfera na brodu je pozitivna. To je mali grad koji funkcionira sam na moru i uvijek se nešto događa na njemu. Grad koji nikada ne spava.

    Koliko ljudi je pod vašom ingerencijom i na što sve moraju paziti kako bi sve funkcioniralo?
    Otprilike 150 osoba direktno i još toliko indirektno je pod mojom direktivom i moraju paziti da su svi standardi kompanije uvijek provedeni te da su svi gosti zadovoljni. To je prvo i zadnje pravilo, uvijek. Mislim da nema nacije ili vjere s kojom nisam radila i, vjerujte mi, koliko smo svi isti, toliko ne biste  vjerovali koliko je npr. osoba rođena isto kada i ja, samo u nekom drugom dijelu svijeta, zapravo drugačija i odgojena u nekom nama nezamislivom svijetu za koji smo mislili da samo postoji u filmovima. Na kraju se s tom šarolikom lepezom raznih ljudi zbližite i postanu vam stvarno kao neka vrsta obitelji. Uostalom, i u svojoj obitelji imate ljude koje volite i one koje manje volite, zar ne?

    Vodite brigu o hrani i piću na brodu. Koliko je potrebno naručiti namirnica za jedno krstarenje?
    Mnogo, ovisi koliki je brod. Na primjer na mom brodu se svaki dan potroši otprilike 1000 jaja, a probajte sad računati sve ostalo. Na najdonjem decku broda nalazi se mesnica, ribarnica, frižideri s  povrćem i raznim drugim namirnicima koji se pune u raznim portovima ovisno o ponudi i našim potrebama.

    Da li ste imali neku narudžbu koju možda u tom trenutku niste imali na brodu. Kako ste riješili taj problem?
    Naravno da jesmo, dogovorili smo da sve stigne sljedeći dan u porat gdje smo tada putovali. Imamo u svakoj luci Port Agenta koji se na naš upit brine o takvim stvarima.

    Koliko se posao restaurant managera razlikuje od onoga koji ste obavljali u hotelu?
    Razlikuje se najviše tim što na brodu živite taj posao od 0 do 24 dok na kopnu odlazite kući i živite dio svog života. Ovdje toga nema. Ljudi s kojima radite su isti oni s kojima jedete, pijete, trčite, veselite se i plačete. Otprilike tako. U usporedbi s Hrvatskom realno ste plaćeni i zaštićeni kao radnik, a da ne spominjem stalne mogućnosti za napredak i obrazovanje.

    Imate li doticaja s putnicima na brodu?
    Da, naravno. Svaki dan redovito komuniciram s putnicima kako bih bila sigurna da su sretni. Isto tako sam tu kako bih saslušala njihove prohtjeve kojih, vjerujte, ima svakakvih. Kako se ono kaže, koliko ljudi toliko ćudi.

     

    Opišite nam jedan svoj radni dan
    Alarm mi zvoni oko pet ujutro, ovisno o danu. Ujutro prvo napravim obilazak cijelog broda, a nakon toga me čeka office te provjera mailova i zadataka za taj dan. Onda slijede redovni jutarnji sastanci i  operativni dio ručka do približno 14 sati. Poslije toga slijedi obavezan popodnevni odmor i tih sat, dva sna je ključno. Budim se u 15.45 i kreće nastavak. Zapravo kao da imate dva dana u jednom. Svaki dan se dva puta budite i spemate za posao i sve počinje iz početka. Gosti se vraćaju iz porta i kao da je opet jutro. Cijela operacija se ubrzava i nastavlja. Tako je to svaki dan do negdje 22 sata i onda – spavanje ili crew bar, sve ovisi o raspoloženju.

    Jeste li se možda tijekom svoje karijere na brodu susreli s nekim zadatkom koji vam je bilo teško izvršiti?
    Naravno, ne jednom ali uz pomoć tima i svojom upornošću svi su bili izvršeni.

    Pamtite li neki doživljaj koji vam je bio izuzetno zanimljiv ili dramatičan?
    Bilo je tu svega,  međutim kada sam prvi put uplovila u hrvatsku luku, točnije Dubrovnik, bio je to neki čudan osjećaj. Da li je to bio ponos ili nešto drugo, ne znam, ali mi je svakako ostao u divnom sjećanju. Nešto zbog čega ste u isto vrijeme i dirnuti, i razgaljeni, i sretni, i imate osjećaj da će vam se srce iskočiti iz grudi.

    Gdje ste sve plovili i koja vam je destinacija nekako najdraža? Postoji li neko mjesto na koje se nikada ne biste vratili?
    Oplovila sam zapravo cijeli svijet osim Australije i Azije, a kao posebna mjesta koja su me se dojmila  su Madeira u Portugalu i Costa Rica. Kao destinaciju na koju se nikad ne bih vratila izdvojila bih  Panamu. Tamo sam se izgubila usred bijela dana. A najdraži grad na svijetu meni je ipak – Šibenik!

    Mjesecima ste odsutni od kuće. Kako je vaš suprug prihvatio takav način života?
    Prvotni plan je bio da idemo zajedno, međutim posložilo se drugačije. Nino sa mnom provodi najmanje dva mjeseca od četiri koliko sam na brodu, a prema mom ugovoru ima pravo biti sva četiri mjeseca sa svim privilegijama koje imaju i gosti. Što smo stariji to je sve teže tako da je vrijeme koje provodi sa mnom sve dulje, a želja za povratkom na novi ugovor sve manja. Teško nam je, iskreno nitko ne vidi usamljene blagdane i patnju kod svakog rastanka na aerodromu, ali imamo svoj cilj kojem težimo. Uz sve to mogu slobodno reći da se volimo još više nego prije 20 godina. Ljubav i povjerenje olakšavaju nam da preživimo razdvajanje. Ponekad mislim da nas to na neki čudan način još više zbližava. Zapravo tek kad nemaš nešto/nekoga na koga si navikao shvatiš što imaš i koliko ti znači.  Ima nešto u onome – sve ima svoje.

    Suprug vam radi u turističkoj agenciji specijaliziranoj za prijevoz putnika brodovima. Da li se jednog dana vidite u tome?
    Naravno, on gradi našu budućnost ovdje. Već sada mu pomažem koliko mogu, naravno, moja budućnost je Liberty Kaprije i Dalmatia Boat Tours. Dok ja radim na brodu on stvara temelje za našu budućnost u, najljepšem nam gradu, Šibeniku i, naravno, na našem otoku.

    Što biste savjetovali mladim djevojkama koje žele ući u pomorstvo?
    Sve je to lijepo gledajući danas iz perspektive Senior Managera, ali kada se sjetim početaka bilo je teško. Bez obzira na sve preporučila bih svakome da ode i odradi jedan ugovor na brodu na bilo kojoj poziciji. Mislim da nakon toga shvatiš život i kako je to zapravo biti sam tamo negdje daleko na pučini… bez mame… bake… susjede… ikoga. Iskustvo je neprocjenjivo, a s druge strane ono najbitnije je da na brodu nije važno tko si niti odakle si. Samo svojim radom stvaraš rezultate i isto tako napreduješ, nekada jako brzo. Što se tiče žensko – muških odnosa, da ima više muškaraca, međutim žene u pomorstvu već dugo vremena nisu rijetka pojava i mogu potvrditi da nikada nisam imala nikakvih neugodnih situacija u tom pogledu.

    Što mislite o portalu Pomorac.net?
    Cool portal sa zanimljivim člancima, ne samo za pomorce već i za sve nas koji živimo od mora i uz more.

    Piše: Andrea Zovko

    Podijeli objavu

    4 KOMENTARI

    1. Slazem se sa svime. Moje iskustvo je slicno. Otisla na brod, pa u UK, pa se vratila nakon par godina… Druga kompanija i pozicija ali to je taj ship life. Platit te u Hr ne moze maltene nitko a placen si zapravo realno. Napredujrs svojim radom Na pocetku ides radi putovanja i novaca a poslje ti postane dio zivota i tesko se “skinut” 😁. Nepoznati ljudi s kojima provodis radne dane ti postaju obitelj i prijatelji…Vidis svita i mozes si u kratko vremena iskeshirat stan,auto… a ne placat kredite 20.god i.robovat bankama…
      Preporucujem svima ..Otiđite barem 1 ugovor. Probajte. Sta imate za izgubiti? par mjeseci novih ljudi, lova,putovanja i novo radno iskustvo.

    2. ovo nema veze sa pomorstvom, radi se očito o osobi koja trči za lovom, žali se kako nije kući za rođendane, nove godine, ali glad za novcem je ipak dovoljan alibi da sve to radi i da bude odsutna.od ovakvih osoba ništa, ali baš ništa se nema šta pametnoga čuti, uostalom da je dotičnoj do plovidbe i pomorskog života išla bi se školovat za pomorca a ne managera.to šta radi na brodu, koji je na moru, ne znači ništa.kruzeri i jesu plutajući hoteli i nikad neće imat dušu pravog roda.to je samo još jedna masovna industrija di pojedinci vide bolju korist. i gospođa nam samo daje jasan dokaz, koliko ljudi vole novac i žrtvovat će i vlastiti mir, obitelj, radi profita.

    Komentiraj

    Please enter your comment!
    Please enter your name here

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.