Slobodan Vrčić: Bez kadeta i asistenata nema budućnosti za hrvatsko pomorstvo

    10470

    Slobodan Vrčić: Bez kadeta i asistenata nema budućnosti za hrvatsko pomorstvo

    Nakon djetinjstva provedenog u Šibeniku, danas 52-godišnji zapovjednik na brodovima kompanije MSC, Slobodan Vrčić, preselio je s roditeljima najprije na Hvar, a potom u Split gdje odrasta uz more i brodove što je, između ostalog, utjecalo i na njegov odabir zanimanja. Od malena je bio okružen pomorcima u obitelji te je od oca i strica dobio prve smjernice, korisne savjete i imao u svemu njihovu podršku. Nakon završetka školovanja ukrcao se kao kadet na Brodospas, položio časnički u Splitu te se kao terco ukrcao na kompaniju iz Monte Carla. Čitav život navigavao je na strancima uglavnom na bulkovima, tankerima i kemikalcima da bi 1998. krenuo na kontejneraše, gdje je i danas i gdje, kako kaže, namjerava ostati od mirovine.

    Prava želja za odlaskom na brod javila se nakon što ste odslužili vojni rok u Puli na Brijunima. Kako je došlo do toga i koji je bio vaš prvi brod na koji ste se ukrcali?

    Da, te 1984./85. godine bio sam pripadnik mornarice u svojstvu zapovjednika čamca. Nakon odsluženog vojnog roka nisam otišao na kadeturu, nego na studij strojarstva na FESB-u u Splitu, no kako sam sve više razmišljao o brodovima, na veliku žalost mojih roditelja, prekinuo sam studij krajem 1987. godine i početkom iduće otišao odraditi kadeturu. Moj prvi brod kao kadetu bio je remorker/supplier „Brodospas 44“. sam brod je izgrađen u brodogradilištu Trogir 1986. godine. Bio je dugačak 66 metara i postizao maksimalnu brzinu od 16 čvorova. Bilo nas je 14 do 16 članova posade, ovisno o kadetima i asistentima stroja. Ukrcao sam se u Gaženici gdje je u to vrijeme bila baza za sve brodospasove suppliere, a odatle smo vozili sve potrebno na platforme za traženje nafte u Jadranu.

    Opišite nam svoja iskustva za vrijeme kadeture. Da li ste već tada sanjali da postanete zapovjednik broda?

    Kadetura je za mene bila jedno lijepo i nezaboravno iskustvo. Dosta zezanja s posadom, ali isto tako sam naučija dosta o radu na brodu. Jedno bezbrižno doba, bez velikih zahtjeva i očekivanja od nas kao članova posade, bar u mom slučaju.Tamo sam udarija dobre temelje, poslije mi je sve lakše padalo iako tada još nisam razmišljao o tome da jednog dana postanem kapetan. Želja mi je bila, kao i vjerojatno većini mladih ljudi kad dođu prvi put na brod, poći navigat koju godinu i vidjeti svita.

    Želju da postanem kapetan prvi puta sam osjetija tek 2002. godine, već kao iskusan prvi časnik palube. Gledajući napeti odnos između prvog časnika stroja i upravitelja stroja, koji je bio mlađi sigurno desetak godina, nisam se želio naći u takvoj situaciji na brodu samo zbog škole i papira.  Tada sam čvrsto odlučija da moram privesti kraju Višu pomorsku školu i položiti kapetanski ispit.

    Bogatu karijeru proveli ste na bulkerima i tankerima za prijevoz kemikalija. Koja je bila vaša pozicija, gdje ste sve plovili i koji vam je tip broda nekako najdraži?

    Nakon završene kadeture imao sam veliku sreću i pomoć strica te sam se uspio ukrcati kao treći časnik palube na bulker za jednu talijansku kompaniju. Kasnije sam, u prvoj polovici 90-tih plovio kao drugi časnik palube na tankeru i kemikalcu, no takav tip  broda mi nije odgovarao i odlučio sam se ponovno vratiti na bulker gdje sam s vremenom postao prvi časnik palube. Vrijeme koje sam proveo na bulkerima je zasigurno najljepši period mog staža na moru. Mogu reći da sam oplovio gotovo sva mora, no jedino nisam imao prilike vidjeti Čile i Peru.

    Od 1998. plovite na kontejnerskim brodovima, a onda ste se ponovno nakratko vratili u školske klupe i 2004. postali ste kapetan duge plovidbe. Kada ste počeli ploviti u svojstvu zapovjednika i koji je bio prvi brod kojim ste zapovijedali?

    Početkom 2006. godine ukrcao sam se prvi puta u svojstvu zapovjednika u Long Beachu na kontenjeraš „MSC Viviana“ od 6.750 TEU. Brod je bio dugačak 304 metra i postizao je maksimalnu brzinu od 24,5 čvorova, a bio je uposlen na usluzi između Kine i SAD-a . Čitavo putovanje je trajalo svega 28 dana i ostalo mi je u sjećanju kao jedno od najnapornijih na moru. Neprekidno pomicanje sata svaki dan prema naprijed, kad smo išli iz Kine za Ameriku, a onda opet vraćanje po povratku uz dva puta prijelaz datumske granice, za tih 28 dana uzelo je danak. Nespavanje i stalne promjene bioritma učinilo je svoje.

    Međutim, tu ću plovidbu pamtiti dok sam živ. Bilo je to moje prvo zapovjedništvo, moja prva manovra izlaska iz porta, koja je, moram priznati, bila dosta zahtjevna i stresna. Brod je bio u Long Beachu vezan  na Pier A i trebalo je proći ispod mosta gdje je maksimalna dopuštena visina po sredini mosta bila 47 metara, a mi smo sa spuštenim radarima i jarbolom imali visinu 46,6 metara. Svako odstupanje od sredine kanala svega nekoliko metara dovodilo nas je u situaciju da udremo glavnim jarbolom u most. Na partencu su došla tri pilota, glavni s dva pomoćna koji su mu putem GPS-a i njihovih plotera davali precizne udaljenosti i poziciju broda. Nakon dosta zahtjevnog okreta da usmjerimo brod po sredini kroz kanal ispod mosta, izašao sam s glavnim pilotom na krilo mosta odakle smo kontrolirali brod. Moram napomenuti da je brod došao s 3 metra većim gazom iz Kine nego što smo ga mi imali prilikom isplovljenja s maksimalnim ukrcanim balastom tako da pri dolasku nismo imali problem s prolazom ispod mosta. Kako smo se primicali mostu imali smo osjećaj ne samo da će zapeti jarbol i radari, nego da će čitav dio poviše komandnog mosta biti otkinut. Osjećaj je bio toliko stvaran kada smo se primakli da smo se pilot i ja instiktivno sagnuli. Prošli smo, a ja i danas mislim da nije bilo više od 15 centimetara između nas i mosta. Nisam nikad više imao ni približno tako opasnu, stresnu i neizvjesnu manovru kao zapovjednik.

    Danas ste kapetan na kompaniji MSC. Koliko članova posade imate pod sobom i koje su nacionalnosti? Koliko je Hrvata na vašem brodu?

    Već više od 18 godina sam na kompaniji MSC gdje sam postao zapovjednik, a najvjerovatnije ću tamo ostati i do kraja radnog vijeka. Odgovara mi sustav, posada i vrlo dobro sam upoznat sa strukturom kompanije i načinom rada. Trenutno sam zapovjednik na brodu od 14.000 TEU i na brodovima imamo u prosjeku 24 člana posade. Na mom brodu su, uz mene, još dva pomorca iz Hrvatske – noštromo i kogo. Svi časnici palube su Talijani, dok su časnici stroja iz Crne Gore, a posada palube i makine su Indonežani.

    Imate dugogodišnje iskustvo s posadom. Za koju biste naciju rekli da je najprilagodljivija za rad na brodu? Kakvi su hrvatski pomorci?

    U svom sam radu s posadom kroz ovih 30 godina stekao dosta iskustva i svaka nacionalnost ima svojih prednosti i mana. Najbitnija stvar na brodu je što više se prilagoditi jedni drugima. Ja već godinama navigajem u kombinaciji Crnogorci, Hrvati i Talijani kao časnički kadar i s posadom koju većinom čine Indonežani i po mom mišljenju to je jedna od najboljih kombinacija gdje se mogu postići optimalni rezultati u radu i suživotu. Hrvatski pomorci imaju potrebno znanje i stručnost, ali nas je, nažalost,  sve manje po brodovima. Kompanija MSC, uz još neke europske kompanije, računa u budućnosti na naš časnički kadar i zahvaljujući tome uspijevamo ponekad ukrcati naše kadete i asistente stroja na brodove da odrade potrebnu praksu, što je danas gorući problem pomorstva u Hrvatskoj. Bez kadeta i asistenata nema budućnosti za hrvatsko pomorstvo, a samim time će nestati hrvatskog pomorca ili će ih ostati vrlo mali broj.

    Sjećate li se možda nekog događaja koji ćete uvijek pamtiti bilo da je bio pozitivan ili negativan?

    Tijekom svih ovih godina koliko navigajem skupilo se i lijepih i tužnih dogadaja. Najtužniji, najbolniji i najupečatljivi događaj bila vijest o smrti mog oca. Za svakog pomorca, pa tako i za mene, to je trenutak kada želiš biti s članovima obitelji i podijeliti tugu. Na brodu si u takvim trenucima sam iako ti svi članovi posade pružaju podršku i uz tebe su u svakom trenutku. No onih najmilijih u tim teškim trenucima, koji su ti najpotrebniji, nema. Sam si kao kap vode u moru.

    Sigurno su to za vas bili bolni trenuci, no život ne bira ni  mjesto ni vrijeme. Moramo dalje bez dragih osoba, no uvijek su tu oni koji nas trebaju. Vratimo se sada na brod. Uz sve radne zadatke sigurno nađete i malo slobodnog vremena. Kako ga provodite?

    Uz dobru organizaciju posla kao zapovjednik uvijek nađem dovoljno slobodnog vremena jer moje radno vrijeme na brodu je 24/7. Ukoliko je normalna navigacija, radni dan počinje oko sedam sati ujutro i obično traje do ponoći s time da u poslijepodnevnim satima uzimam pauze. Slobodno vrijeme prvenstveno koristim za relaksiranje i to uglavnom obuhvaća šetnju po brodu, saunu ili bazen. Večernje sate pak koristim za gledanje filmova ili pisanje. Bez obzira na to, čitavo sam vrijeme direktno i indirektno uključen u sva događanja na brodu. Dosta često sam prisutan na mostu, no meni kao zapovjedniku broda odgovara takva podjela i organizacija posla.

     Da niste samo moreplovac govori i činjenica da vam uskoro iz tiska izlazi knjiga „Gvardija“.  Recite nam o čemu je riječ?

    Da, slažem se s vama da nisam samo ‘tipičan moreplovac‘ pogotovo odskačem od tog standarda kada sam kod kuće. Onda mi pažnju zaokupiraju masline i zemlja i postajem u pravom smislu riječi poljoprivrednik.

    Istina, napisao sam knjigu “Gvardija” koja je sada u pripremi za tisak, planiran na ljeto. Velika većina nas koji smo po brodovima je prošla ili prolazi gvardije iliti morske straže za vrijeme plovidbe. U tih četiri sata koliko traje dosta često razmišljamo i prisjećamo se svega što je vezano uz naš pomorački život. Tako sam za okosnicu knjige uzeo četiri sata gvardije prvog časnika palube i to jutarnju gvardiju koja je dosta dinamičnija od popodnevne. Kroz razmišljanja, sjećanja i razgovore dotaknuo sam se svega onog na brodu što se događa ili se dogodilo. Velik dio romana je baziran na stvarnim događajima u kojima sam sudjelovao ili su mi iz prve ruke ispričali oni koji su u njima sudjelovali. Ispričani su na način kako sam ja to vidio bez uljepšavanja. Možda su neki od događaja ispričani grezo i surovo ili kako bi to Tonka Alujević rekla za priču o nostromu Nedi “priča koju samo pomorac pomorcu more ispričati na onoj razini di samo pomorac pomorca more razumit”.

    Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o životu i radu pomoraca i što vam je bila motivacija za to?

    Na ideju sam došao još daleke 2002. godine dok sam plovio kao prvi časnik palube i to zahvaljujući kormilaru Giuseppeu koji je bio sa mnom u gvardiji. Nakon što je kroz jednu jutarnju gvardiju nasred Atlantlanskog oceana uspio zvijezdu pretvoriti u brod shvatio sam da bi bila šteta da sve ono što sam do tada doživija i proživija na brodu na neki način ne zabilježim.

    Koliko vam je trebalo da to objedinite u jednu cjelinu i kada ste nalazili vrijeme za pisanje?

    Knjigu sam počeo pisati 2003., ali nisam daleko stigao tako da je sve do kraja prošle godine bila na čekanju. Iz tog perioda početka ostalo je jako malo izvornog teksta da bi onda u zadnje vrijeme na brodu, koristeći svoje slobodno vrijeme samo za pisanje, uspio napisati više od 95% knjige i privesti je kraju.

    Kome je namijenjena knjiga „Gvardija“?

    Knjiga “Gvardija” namijenjena je svim pomorcima i njihovim obiteljima. Kroz priče svih članova posade, od malog od kužine do kapetana i naših obitelji, ispričana je priča nas pomoraca u kojoj se svatko tko plovi može prepoznati. Knjiga o stvarnom životu pomoraca sa svojim dobrim i lošim stranama.

    Da li će biti dostupna u knjižarama kako bi je mogli nabaviti svi koje zanima kako izgleda „kruh sa sedam kora“?

    Želja mi je da ova knjiga dođe u ruke što više ljudi. Velika većina pomoraca će u pojedinim dijelovima knjige prepoznati sebe i mislim da bi mogla biti zanimljiva velikom krugu čitatelja. Neću niti pokušati ponuditi knjigu nekom izdavaču zbog opće poznate situacije besparice u našem društvu, već ću sam finacirati njeno tiskanje. Nadam se da ću naći načina da knjiga bude dostupna u knjižarama te je kroz promocije, putem društvenih mreža, portala poput vašeg i medija što više približiti potencijalnim čitateljima. Istgo tako, prije nekoliko dana dogovorena je suradnja te će “Gvardija” biti dostupna putem internetske prodaje i na taj način dostupna i čitateljima izvan Republike Hrvatske.

    Kao zapovjedniku kakve su vam rotacije, odnosno koliko ste na brodu, a koliko kod kuće? Imate li vremena za uživanje sa svojom obitelji?

    Nastojim naći ravnotežu između boravka na brodu i kuće, no ponekad je vrlo teško uskladiti želje i mogućnosti. Ne volim odlazak na brod, taj dan mi jako teško padne. Iz tog razloga nastojim otići samo jednom na godinu na brod vodeći pri tome računa da sam na godišnjoj razini kod kuće minimalno četiri mjeseca. Kad sam kod kuće onda mi je svaki dan nedjelja i maksimalno provodim vrijeme s obitelji koja mi je velika potpora u svemu.

    Imate troje djece, a sin je krenuo vašim stopama i plovi kao treći časnik palube. Da li je to radi obiteljske tradicije ili je prevagnula ljubav prema moru?

    Da, imam dvije kćeri i sina koji plovi i stvarno bi se moglo reći da se radi o obiteljskoj tradiciji jer je on već treća generacija pomoraca. U vrijeme kad sam je počinjao, plovili su moj otac i stric, a danas navigaje i moj brat koji je kapo na trajektima Jadrolinije. Sin od strica je drugi časnik palube, a nećak studira na Pomorskom fakultetu u Splitu tako da su svi muški članovi obitelji u pomorstvu. Volio bih da se ta tradicija nastavi i dalje pa, tko zna, možda jednog dana netko od budućih naraštaja bude i svemirski moreplovac. To me ne bi začudilo i iznenadilo gledajući kojom se brzinom svijet tehnološki razvija i napreduje.

    Što biste poručili mladim ljudima koji žele jednog dana postati zapovjednici i uopće pomorci na nekom od mnogobrojnih brodova koji plove morima? 

    Mladima bi savjetovao da ukoliko imaju želju otići na more do to i naprave.  Susretat će se na tom putu s dosta poteškoća, u prvom redu prilikom traženja prvog ukrcaja kao pripravnici, a poslije kao časnici. Taj problem bi trebalo pokušati riješiti na državnoj razini u sklopu školovanja jer nakon završene pomorske škole ili fakulteta ti mladi ljudi su prepušteni sami sebi i svojim obiteljima u traženju ukrcaja. I u moje vrijeme je bilo potrebno povući veze, imati negdje nekog svog da te ukrca, a danas je puno teže. Ne odustajte od svojih maštanja i snova jer uvijek se može naći način.

    Što mislite o portalu Pomorac.net?

    Portal  Pomorac. net   pratim već godinama i zadovoljan sam načinom na koji su pokrivene pomorske vijesti iz zemlje i svijeta te pravne i zakonodavne teme vezane za pomorstvo. U svakom slučaju ozbiljan portal koji uvijek ima zanimljivih tema vezanih za nas pomorce.

    Piše: Andrea Zovko

    Podijeli objavu

    2 KOMENTARI

    1. Evala Slobo. Nije mi običaj, ali za ovu knjigu ću zatražiti potpis autora.
      Lipi, normalni intervju, čovika koji ima nešto iza sebe. Veliki pozdrav od Pepea.

    Komentiraj

    Please enter your comment!
    Please enter your name here

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.