Đurica Štaka: Ako je hrana loša kriv je kapetan, a ne kogo

    4872

    Đurica Štaka: Ako je hrana loša kriv je kapetan, a ne kogo

    Život nam katkad podijeli karte koje možda na prvu i nisu najbolje, no to ne znači da nas u drugom bacanju neće dočekati nešto bolje. Uvijek postoji druga šansa i čovjek je samo treba prihvatiti. Dubrovčanin Đurica Štaka imao je u svom životu nekoliko prilika da krene ispočetka, što u privatnom, što kada se radilo o karijeri. Vezano za pomoračku karijeru sudbina je promiješala karte i ponudila mu bolju priliku. Prvi put karte su odlučile da upiše srednju Pomorsku školu u rodnom gradu 1978. godine, a drugi, i onaj pravi put, karte su mu pokazale 1993. kada je uistinu odlučio biti pomorac. Zahvaljujući toj odluci, danas 56-godišnji Đurica Štaka, je zapovjednik na VLCC tankeru kompanije Chevron već gotovo devet godina.

    – U vrijeme kada sam upisivao srednju školu u Dubrovniku je biti kapetan značilo biti netko i nešto, no ja sam osim dobre zarade u to vrijeme vidio i komadić romantike. Iskreno, bila su to dva motiva koja su me privukla. Nakon odrađene kadeture uslijedilo je, neću reći razočaranje, ali moja želja za morem je nekako posustala. Ipak upisujem Višu pomorsku školu i vremena se tada već pomalo mijenjaju. Biti pomorac, pa čak i kapetan, nije više zvučalo tako atraktivno.  Dolazi rat i svo zlo koje je donio sa sobom. Negdje sredinom tog rata nešto se u meni prelama. Bio sam mlad, tražio sam se, a i bilo je dosta loših životnih poteza iza mene. U svemu tome trebao sam neku promjenu i novi početak pa sam se ponovno odlučio za more jer sa svojim obrazovanjem nisam baš imao mnogo izbora. Ovaj put sam znao što me čeka. Dakle, to je taj drugi, tj. pravi početak moje pomoračke karijere – one iz potrebe.

    Vratimo se ipak malo na početak, odnosno vaš prvi susret s pomorstvom nakon završene škole. Na kojem brodu ste odradili kadeturu?
    Moj prvi broj bio je MB „Plitvice“ Atlantske Plovidbe. Već je tada bio stara dama sa samaricama, twin deckovima i s dva nadgrađa. Imao je čak i dva radara i mi kadeti smo im smjeli prići nedjeljom ili svetkom, ali na metar udaljenosti. No dobro, nije baš tako, ali nije daleko od istine. Ipak je riječ o 1981. godini kada su i standardi bili drugačiji. Radari doista nisu radili 24/7 kako je danas obveza već  su se palili po potrebi.

    Nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam se ukrcao u Rijeci i ušao u kabinu koju sam trebao dijeliti s još jednim kadetom. Sjeo sam na krevet i promatrao kabinu. Gledam svoje kufere na sredini tog skučenog prostora, gledam vrata, pa opet kufere, pa vrata. Nisam ih zgrabio i pobjegao glavom bez obzira iako je malo falilo. Spriječio me osjećaj sramote da se vratim doma.

    Znači prvi susret sa životom na brodu nije baš bio najsretniji, ali ipak ste danas na poziciji zapovjednika. Da li je možda to ipak bila neka misao vodilja kojoj ste težili?
    Istina, ne mogu reći da mi je kadetrura ostala u nekom posebno dobrom sjećanju. To je jednostavno trebalo odraditi, tj. izdržati nekako tih dvanaest mjeseci. Da li sam već tada sanjao da budem kapetan? Na to pitanje doista ne mogu odgovoriti. Vjerojatno podsvjesno i jesam, ali baš da sam izgarao od želje, to definitivno ne.

    Dvanaest godina nakon kadeture ponovno se vraćate moru i krećete od samog početka. Pretpostavljam da ste sigurno promijenili razne vrste brodova prije no što ste se skrasili na tankeru. Kako je tekla vaša karijera?
    Dakle, moj drugi početak je bio 1993. godine, čak dvanaest godina nakon kadeture. Počeo sam opet od samog dna, odnosno kao mornar. Nitko me nije htio uzeti kao časnika, iako sam imao brevet. Svi su tražili iskustvo. Kompanija „Topić“ me primila kao mornara uz obećanje da ću slijedeći ugovor biti ukrcan u svojstvu trećeg časnika, no i ta je avantura nakon dugih osam mjeseci provedenih na brodu završila neslavno. Konačno se godinu dana kasnije ukrcavam kao treći časnik na „Dorotheu  Oldendorf“ , brod u vlasništvu kompanije Oldendorf. Plaća je bila mizerna, ali tu sam počeo napredovati.

    Kroz karijeru sam promijenio razne vrste brodova, od onih za generalni teret, kontejnerskih brodova i  konačno tankera. Na svoj prvi tanker sam došao djelomično prijevarom. Neću vam reći o čemu je zapravo riječ. Ruku u džep, kupite knjigu pa saznajte. Mogu spomenuti jednu drugu prevaru koja se dogodila kasnije. Dakle, naš poznati agent za ukrcaj na strane brodove mi je rekao, citiram ga: „Ideš na talijanski produkt-tanker. Brod je odličan ni ptičjega mlijeka ti tamo neće faliti!“ Došao sam na brod koji je bio u poluraspadu. Kabina prljava i mala. Sve na brodu je bilo odurno i trošno. U svakom zajedničkom toaletu je bila boca s vodom jer su posadu sačinjavali Pakistanci (svi muslimani). Valjda svi naši ljudi znaju čemu služi ta boca vode u toaletu?! Proveo sam na tom brodu čak mjesec dana i iskrcao se u luci Augusta. Svih tih  mjesec dana nisam jeo ništa što je kogo skuhao! Samo konzerve koje bih sam otvorio i kukuruzne pahuljice. Smršavio sam nekoliko kila, a sve zbog boce. Orah mu iz ruke ne bih uzeo!

    Kada ste postali kapetan i koji je bio prvi brod kojim ste zapovijedali?
    Nakon dosta mjenjanja kompanija i brodova, konačno se „smirujem“ na američkoj kompaniji Chevron. Tu sam došao kao prvi časnik i nakon tri godine sam promoviran u zapovjednika. Prvi brod kojim sam zapovijedao je bio Suezmax „Altair Voyager“ i bilo je to 2010. godine, a na njemu sam odradio dva ugovora. Brod je potom prodan u rezalište u Turskoj te dalje radim na brodu „Andromeda Voyager“. Na njemu sam proveo šest godina, a nedavno je vraćen prvim vlasnicima, odnosno grčkoj kompaniji Maran Tankers.

    Danas zapovijedate VLCC brodom „Aries Voyager“. Koliko članova posade danas imate pod sobom i ima li naših ljudi?
    Trenutno na brodu imam 32 člana posade. To je izuzetak jer imamo dodatni tim od četiri čovjeka. Naime, brod je pod dugoročnim charterom koji uskoro ističe pa zato imamo taj ekstra tim kako bi doveli brod u što bolje stanje prije povratka stvarnim vlasnicima, također tvrtki Maran Tankers. U isto vrijeme Chevron uzima nekoliko novogradnji i obnavlja flotu. Inače je na mom brodu uobičajen broj posade 27-28 članova i trenutno nemam nijednog Hrvata. Na čitavoj kompaniji ih je otprilike dvadesetak. Ranije ih  je bilo i više, ali u zadnje vrijeme politika kompanije je takva da uzimaju Indijce i Irce. Ovih zadnjih je sve više na brodovima. Izgleda kako se u Irskoj probudio interes za ovim poslom… čudno?!

    Zapovjednik dugi niz godina i vjerujem da imate dugogodišnje iskustvo s posadom. Za koju biste naciju rekli da je najprilagodljivija za rad na brodu?
    Možda ću vas razočarati, ali s moje točke gledišta to su Filipinci. Oni su radišan i veseo narod. A naši ljudi? Ne znam, možda nisam jednostavno imao sreće na kadeturi i Topiću pa sam „nalijetao“ na čudne likove, ali s tim iskustom ne mogu nešto dobro reći o našim ljudima. Nemojte misliti da nisam patriotski orijentiran ili nešto slično. Ne, ja sam uvijek pokušavao ukrcati Hrvata bez obzira što nikad za njega nisam ni čuo, ali govorim iskreno na temelju vlastitog iskustva. Izvjestan broj naših ljudi je i s Chevrona dobilo otkaz. Razlozi variraju, ali prevladava sujeta i to što im je jezik brži od razuma. Jednom kad čovjek dosegne poziciju jednog od Top 4 ljudi na brodu, mora unijeti i malo „politike“ u svoj način rada i komunikaciju s pripadnicima druge nacionalnosti kao i s ljudima u uredu. Tu smo dosta tanki, siguran sam u to. Šteta.

    Možete li nam opisati kako izgleda jedan vaš radni dan?
    Ako nije riječ o manovri ulaska ili odlaska iz luke, navigaciji kroz Hormuz ili Singapurski prolaz, kada moram biti na mostu moj radni dan bi trebao početi u 06.00. Međutim, to se nikada nije dogodilo. Pravila su tu da bi se kršila. Dakle, moje jutro starta malo kasnije i započinje „puttana breakfastom“ tj. kavom i cigaretom. Ta ružna navika će mi jednom doći glave, ali do tada… Pošto nemam namjeru umrijeti zdrav, nastavljam sa svojim užancama pa dok traje.  Potom krećem u obilazak mosta, a odmah nakon toga u kužinu. Hrana je bitna stvar na brodu. Ja sam uvijek govorio, a tako mislim i danas kao zapovjednik – ako je hrana loša, kriv je kapetan, a ne kogo! Zatim pregledavam prispjele mailove i eventualno odgovaram na neke. Moj zadatak je da budem prisutan, da budem vidljiv ljudima. Posjetim svaku gvardiju na mostu. Možda najrjeđe onu od 24.00 do 04.00, ali i nju dosta često. Popodnevna siesta je nešto što sam prije redovno prakticirao, ali u zadnje vrijeme baš i ne. Dakle, popodne uglavnom posvećujem sebi i svojim projektima. Društveni život na brodu pomalo zamire. Krivac tomu je internet i to potpuno razumijem. Svako vrijeme nosi svoje dobre i loše stvari.

    Plovite u relativno opasnim vodama. Jeste li možda imali problema s napadom pirata na vaš brod?
    Srećom s piratima nisam imao bliskog kontakta, iako se moja kompanija jednom „opekla“. Četiri člana posade jednog  FPSO  tankera u Nigeriji oteli su tzv. pobunjenici i držali ih mjesec dana negdje u džungli. Chevron je ekspresno isplatio ucjenu i ljudi su pušteni neozlijeđeni. Poučeni tim iskustvom, shvatili su opasnost od somalijskih pirata vrlo ozbiljno. Naime, mi prolazimo dijelom Indijskog oceana (Arapskog mora) gdje su se somalijski pirati znali pojavljivati. U tu svrhu još uvijek imamo neke mjere opreza kad prolazimo kroz to područje: bodljikava žica oko krme, vodeni topovi također raspoređeni oko krme, mogućnost zatvaranja svih ulaza željeznim vratima i jednu prostoriju na brodu u koju je teško prodrijeti, a koja može primiti cijelu posadu, tzv. citadelu. Dakle, ljudi su uigrani i znaju što im je činiti u slučaju napada pirata. Za najveće krize prije par godina, tj. kada su pirati bili najaktivniji, imali smo i naoružani tim od četvero ljudi na brodu. Oni bi bili s nama samo dok prolazimo kroz to područje. Znao sam se tada s prijateljima šaliti kako sam ja velika „zvjerka“ jer imam četiri, do zuba, naoružana bodyguarda na brodu.

    Pamtite li možda neki događaj koji vam se urezao u pamćenje?
    Kako plovim u Perzijskom zaljevu baš sam se prisjetio jednog slučaja dok sam bio sekondo, a koji se dogodio u vrijeme moje noćne gvardije za vrijeme prolaza Hormuškim tjesnacem. Prije svega moram napomenuti da je to bilo za vrijeme sukoba s Irakom kada je cijela američka flota bila stacionirana u Zaljevu.

    Dakle, bio sam u chartroomu i ucrtavao poziciju kad me zove moj timunjer uspaničenim glasom da dođem i nešto vidim. Uđem u prostor kormilarnice i zabljesne me neka čudna svjetlost. Zatim nastane mrak pa nakon par sekundi opet svjetlost po cijeloj površini mora oko nas. U momentu kad svo more „zasvijetli“ vidim koncentrične krugove promjera nekoliko desetaka metara ili nepravilne svjetleće površine. Sva ta svjetlost pulsira. Svjetlo bi trajalo po par sekundi, a onda bi nastupilo razdoblje mraka u istom trajanju. Sve se to izmjenjivalo u jednakim vremenskim razmacima. Da sam, bio sam, vjerojatno bih pomislio da ludim. Nisam imao nikakvo logično objašnjenje za pojavu kojoj  sam svjedočio. Tad mi je sinulo: „Gotovo je! Amerikanci su bacili nekakvu bombu i ovo je kraj….“  Zbunjen i preplašen približavam se prozorima komandnog mosta i u nevjerici gledam kako se svjetlo izmjenjuje s tamom svuda oko nas, sve do horizonta…. Strah me izaći na krilo, ali onda shvatim… ako je u pitanju kakva radijacija, neće mi pomoći to što sam u zatvorenom prostoru. Istrčim na krilo,  osjećam mješavinu straha i uzbuđenja jer ovo što vidim je zapravo veličanstveno. U tom momentu pojavi se i kapetan. Taj čovjek je često znao zamijeniti dan za noć, neobičan lik.

    -J… te, što je ovo sekondo?
    -Nemam pojma – odgovorim.
    -J… te, ovo nisam nikad vidio!
    -Bogami ni ja.

    Intenzitet svjetla je počeo slabjeti i kako je vrijeme prolazilo svaki bljesak je bio sve slabiji. Na koncu je sve prestalo i nastavili smo našu plovidbu u noć.

    Kad me prošao prvi šok znao sam da mora biti neko objašnjenje za sve ovo. Doduše, pomislio sam još na početku na bioluminiscenciju, ali sam je brzo isključio kao mogućnost jer dobro se sjećam lekcije iz oceanografije. Ta pojava opisana je kao još potpuno nerazjašnjena i navodili su se neki blagi primjeri svjetlucanje brazde broda ili svjetlucanje krijeste vala što ga je stvorio brod u plovidbi, a uzrok su planktoni. Taj mi je predmet bio interesantan i zapamtio sam što smo učili o bioluminiscenciji. Samo…  ipak je to davno bilo. Znanost je u međuvremenu napredovala, a želim vjerovati kako je naši udžbenici prate. Uzmem u ruke Mariners Handbook, najnovije izdanje. Taj priručnik ima svaki brod. Nađem tamo pod bioluminiscencija upravo identičan opis onog što sam vidio. I još piše da su Perzijski zaljev i neki dijelovi Indijskog oceana izuzetno povoljni da se ova pojava javi u najjačem intenzitetu. Eto, priznajem, prepao sam se k’o nikad u životu, a razlog je nemogućnost objašnjenja neke pojave.

    Vjerujem da nađete slobodnog vremena na brodu. Kako ga provodite?
    Imam dosta vremena na brodu. Nikad nisam razumio neke kapetane koji sate i sate provode radeći i stalno se nešto dopisuju s uredom. Definitivno ja ne spadam u takve. Držim „low profile“ kad je riječ o prepisci s kompanijom. Izvještavam ih samo o onome što je nužno. Za svaki ugovor moram imati nekakav „projekt“ koji će me okupirati jer inače bih poludio. Uglavnom su to planovi kako potrošiti  zarađeno, bilo da je riječ o adaptaciji kuće ili stana, ali imam i boljih projekata. Zadnjih nekoliko ugovora na brodu pišem. Tako je i nastala zbirka koju sam objavio. Imam sreću da navegavam na kompaniji koja je među prvima uvela internet na brodu tako da sam i dobar dio vremena na netu. To je dosta bitno jer navegavam na VLCC tankeru i naše rute su duge, uglavnom Saudijska Arabija – Zapadna obala SAD-a. Naravno, da navegavam negdje po Mediteranu, sigurno ne bih imao toliko vremena.

    Odnedavno ste se, da tako kažemo, okušali i u književnosti. Napisali ste knjigu „Lako je vama pomorcima – Priče iz kanižele“. Odakle ideja za pisanje?
    Gospodin Radojica Barbalić je negdje 50-tih godina objavio zbirku šaljivih zgoda riječkih i kvarnerskih pomoraca. Čitajući tu knjigu došao sam na ideju da napišem nešto slično, ali s Dubrovčanima kao protagonistima. Jednu stvar sam oduvijek znao – mi Hrvati smo narod koji ne zna dovoljno cijeniti ni našu tradiciju, ni slaviti zaslužne ljude. Mala digresija – sjećam se da sam jednom davno šetao Hvarom i na zidu jedne kuće, koji dijeli dvorište od ulice, ugledam sasvim malu kamenu ploču na kojoj je pisalo kako se u toj kući rodio Ivan Vučetić, začetnik daktiloskopije. Ja o njemu nisam učio u školi, on nije na novčanici, poštanskoj marki… malo se o njemu zna. Tko van Hrvatske zna za Penkalu i njegove izume? Ni njega nisu spominjali moji udžbenici iz povijesti. Takve stvari me kopkaju. O dubrovačkoj pomorskoj tradiciji je doduše napisano nešto, ali ni izbliza dovoljno. Zamislite da je jedan Dubrovnik u Americi ili negdje u Europi. Cijeli svijet bi to znao. Upravo je to još jedan razlog mog pisanja – da dodam još jedan mali bokunić sjećanja na naše pomorce, iako je riječ o događajima novijeg datuma. Ipak je pomorstvo  oduvijek bilo vezano za Dubrovnik.

    Kome je knjiga namijenjena i gdje se može nabaviti?
    Knjiga je namijenjena svima koje zanima kako izgleda život nas ljudi koji tučemo more, a sigurno će se i svaki pomorac prisjetiti nekih svojih doživljaja, čitajući „Lako je vama pomorcima – Priče iz kanižele“. Knjigu je lani objavilo Društvo dubrovačkih pisaca i dobro se prodavala u dvije privatne knjižare na Stradunu, a od nedavno se nalazi i u knjižarama “Školske knjige” kao i na njihovoj web stranici.

    Znači svatko tko želi saznati kako izgleda život na, kako kažete „gomili željeza“ može knjigu potražiti na webu ili knjižari, no da li biste ipak s nama podijelili barem jednu od priča koje se nalaze u knjizi „Lako vama pomorcima – Priče iz kanižele“?
    Anegdota s broda ima dosta i nekako sam ih u knjizi okupio na jedno mjesto, no jedna mi je posebno draga, a nazvao sam je „Japanka“.

    Razmišljam kako se ljudska svijest, navike, neki standardi i prihvaćanja situacije mijenjaju kroz vrijeme. U poratnoj Jugoslaviji naši su pomorci teško dobivali matrikule i one su imale dosta ograničeno vrijeme valjanost. Obnoviti ju, bio je problem i ako čovjek nije bio po „ukusu“ partijskih činovnika u našim Lučkim Kapetanijama, obnavljanje valjanosti se znalo otegnuti jako dugo. Zbog svega toga, ljudi su ostajali na brodovima znatno duže pa i nakon isteka važenja matrikule, jer nitko nije mogao sebi priuštiti luksuz biti doma bez plaće. Tri, četiri pa i pet godina neprekidne navigacije nije bilo ništa neuobičajeno za to vrijeme. Pitam se, koja bi se današnja mlada djevojka udala za čovjeka kojeg će, kad jednom parti, vidjeti tek za par godina? Tada međutim, bilo je to društveno prihvatljivo. „Takva im je sudbina“, rekli bi i tu se završavalo svako daljnje razmišljanje. Pet godina zvuči puno, ali što je to spram petnaest koliko se „junak“ još jedne priče s Topića nije vraćao doma. Vjerodostojnost mi je bilo nemoguće provjeriti – ako su lagali mene, lažem i ja vas. Priču sam čuo prije više od 20 godina i ne sjećam se sitnih detalja i imena. Uostalom, imena ne bih ni naveo.

    Dakle, ranih 50-tih, jedan od Topićevih brodova plovio je na stalnoj liniji Australija – Yokohama. Noštromo, čovjek iz zadarskog zaleđa, otišao je na vijadž ostavljajući iza sebe ženu i dvije male curice. Ukrcao se na brod i već po dolasku u Yokohamu „spetljao“ se s jednom egzotičnom Japankom. Ona je neko vrijeme i plovila s njime. Noštromo je pak svaki svoj godišnji odmor provodio u Japanu. Zavela ga je Japanka i omađijala svojim šarmom u tolikoj mjeri da se prestao javljati svojim ukućanima i nije slao ni dolara ženi i djeci. Naučio je prilično dobro čitati i pisati japanski. Reklo mi je više ljudi kako je imao vješte ruke i popravljao bi cipele, šivao zakrpe na radnim gaćama. Znao je puno toga uraditi što je bilo potrebito ljudima na brodu. Na vratima njegove kabine napisao je japanskim pismom u koje dane vrši koje popravke. Ako bi netko došao u krivi dan s pogrešnom stvari u rukama, glatko bi ga odbio i rekao neka „pročita“ što piše na vratima. Njegova veza s Japankom je štimala i bili su sretan i zaljubljen par. Japan je 50-tih godina bio siromašna zemlja koja se još oporavljala od rata. Njegova draga je došla na ideju da otvori restoran i Noštromo je sav zarađeni novac investirao u taj poslovni poduhvat. Restoran je krenuo prilično dobro i iz godine u godinu donosio sve više prihoda. Ali,….nije sve išlo dobro po Noštroma. Fortuna mu je okrenula leđa. Lijepa se Japanka zaljubila u nekog drugog i za Noštroma više nije bilo mjesta u njenom srcu, kao ni u špagu. Noštromo je financirao otvaranje restorana na povjerenje, tj. bez ikakvog formalnog ugovora. Japanka mu je udijelila tek neku crkavicu u odnosu na ono što je on njoj dao i pokazala rukom u smjeru izlaznih vrata.

    Nakon petnaest dugih godina, vratio se Noštromo doma. Umoran, posustao i poražen. Curice su u međuvremenu prerasle u djevojke. Čežnja i razočarenje odavno su utkale srebro u ženinu kosu. Ipak… prihvatile su ga i sve mu oprostile. 

    Divne su naše žene… kapa dolje svima.

    Kažete da vas zarada od knjige ne zanima nego ste se na neki način htjeli odužiti svom gradu te ste  sav prihod namijenili Udruzi Dva skalina. O čemu se radi i čime se bavi ta udruga?
    Udruga „Dva skalina“ je udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Jednom sam na stranicama Udruge gledao fotografije osoba s tim problemima i ugasio monitor ne pregledavši sve do kraja. Priznajem, nemam želudac za to i divim se ljudima koji su sposobni pomoći takvim osobama i raditi s njima. Baš zato što ja nisam jedan od takvih, htio sam im pomoći na drugi način, tj. prodajom knjige. Pomalo sam ljut na distributere jer uzimaju 40 do 50 posto od cijene, ali sam im ujedno i zahvalan što uopće prodaju knjigu. Drago mi je da će svaki prodani primjerak pridonijeti boljitku osoba kojima je pomoć stvarno potrebna.

    Čujem da već radite na novoj knjizi. Hoće li i ona biti vezana uz pomorački način života?
    Druga knjiga koju upravo pišem je nešto sasvim drugo. To je putopisno-pornografski roman gdje smo glavni protagonisti moja sadašnja draga i ja. Knjiga je mješavina pročitanog, izmišljenog, ali valja reći i doživljenog! Ukratko, roman nas vodi u budućnost, kada ja odlazim sa svog zadnjeg broda u mirovinu. Nakon što smo zadnji ugovor proveli skupa na brodu, krećemo na putovanje na pet kontinenata. Knjigu pišem isključivo za svoju dušu i dobro se zabavljam dok to radim. Nemam je namjeru objavljivati, ali možda se i predomislim jednog dana, tko zna. Jedno je ipak sigurno. Neću je ponuditi „Društvu dubrovačkih pisaca“ koje je objavilo moju prvu knjigu jer su prečedni za tako nešto.

    Nakon odrađenog ugovora vrijeme je povratka kući i odmora. Čime ste tada zaokupljeni?
    Moji ugovori su tri mjeseca na brodu i isto toliko kod kuće. Djecu, nažalost, ne viđam koliko bih htio. Kćer je zadnju godinu Gimnazije odlučila završiti u Zagrebu kamo ju je odvela odbojka. Veliki je talent tako da vjerujem da će uspjeti i da će se čuti za nju.

    Nemam neki poseban hobi, a zaokupljen sam s Patricijom, mojom velikom ljubavi. Jednom sam čuo vrlo pametnu rečenicu: „Život je pun drugih šansi“. Ta žena je moja druga šansa!

    Što biste poručili mladim ljudima koji žele jednog dana postati kapetani na nekom od mnogobrojnih brodova koji plove morima?
    Možda ću razočarati i vas i njih, no rekao bih im da bježe od Pomorske škole kao đavo od tamjana! Mladi svijete, dobro razmislite pri izboru škole i odvagnite prednosti i mane. Oni koji doista vole neku vrstu izolacije i kojima je more u krvi, bilo dosadašnjim načinom života ili preneseno tradicijom – vi ste dobrodošli. Ostali, vi koji ste u dilemi, upisujte neke druge škole. Jedno je istina – svi fakulteti su osmišljeni tako da ih može završiti prosječno inteligentan čovjek uz uloženi trud. Imajte to na umu!!!

    Piše: Andrea Zovko

    Podijeli objavu

    13 KOMENTARI

      • Kriv je sto mora potrosit onoliko novca dnevno koliko draga kompanija naredi i ni centa vise, pa sto te zapane za 3-4$.tako da nike kriv ako kuvar lose kuva nego sto je stipsa

    1. Da Bravo barba,to je istina koju mogu potvrditi da hrana na brodu ovisi o kapetanu ako on voli dobru hranu imate će je i ostali.U današnje vrijeme svi kuhari su uglavnom profesionalci i znaju pripremiti hranu.Konkretno na mojem brodu ja sam sam Hrvat pored mene su Kinezi,Indijci i Filipinci svi smo zadovoljni tako da dnevno imamo izbor iz četiri različite kuhinje.

    2. Žao mi je što se umjesto riječi “kapetan” ne koristi davno uvriježen izraz “barba”, jer je kapetan više trabakulantski izraz, a i upućuje na zvanje (kapetan duge plovidbe), a ne na radno mjesto. Mada je barba talijanskog podrijetla, izraz je općeprihvaćen kao dio hrvatske pomorske terminologije…..Lp

    3. Mogu kazati samo jednu stvar ! Bio sam kuhar na brodovima, svih mogućih vrsta , ali nekad je kuhinja na brodu bila , No-1 70 godina sam bio ba Svis atlantiku , gdje sam bio u kuhinji sa , drugim kuharom , pekarom i slastičarom , i malim od kužine ! I bilo je svega u izobilju , po pitanju hrane ko u hotelu !Onda su počeli dolaziti naši kapetani i oficiri , i lagano počeli mjenjati užance , sve se svodilo da bi se dobio koji dolar više? Kapetani i oficiri su počeli podilaziti kompanijama , pa se počelo štediti , a zna se prvo je počelo sa panatikom , i kuhinjom !Nekda su glavni kuhari naručivali hranu preko šip šandera direktno i nabavljalo se hvalitetna roba ! Prilikom naručivanje hrane , bonus bi dobivao cirka-2oo-3oo , dolara po narudžbi ! Onda su tu brigu preuzeli kapetani ! ? Radi njima sitne provizije i tog mizernog bonusa ! I počela je stizati sve mizernija i loše hvalitete spiza ! E onda kuhari nisu bili dobri odjednom ? A ja sam uvijek razmišljao , kako bi bilo da sam ja došao komandantu na most , pa mu malo zacrtavo rute , i određivao brzinu broda ? Tako po meni i danas odgovorno tvrdim da kapetani nisu imali šta tražiti u kuhinjama ! Zna se gdje im je bilo mjesto ! Ako ne drukčije onda po pomorskoj tradiciji ! Šta bi rekli dalmatinci ! Daj dite materi !Na kraju bi rekao da je Naslov ovoga članka u redu i da to stoji ! “Ako je hrana loša kriv je kapetan, a ne kogo”

    4. Naravno da najvise zavisi od barbe,ali ima kuvara koji od ogranicenog provista znaju napraviti dobra jela,posebno ako se malo potrude, a ima i onih koji i t bon steak uniste da se ne moze pojest

    5. E moj covik ili ti ga barba Đurica nek ti miritaju, a neke bogami i ne. Nadam se da nase gazde (CVX) nece citati ovo tj privesti, pogotovo onu od Internetu. Sta se tice spize kod nas posto smo na istoj firmi neznam jeli ima ko pravo se tuziti jer di smo nekad bili i 3 miseca pastu samo ili ovo je vise nalik na Burj Al Arab. Sve u svemu nije lose i lipo da si da solde u neke druge svrhe. Ajde lip pozdrav i mirno more.

    6. Kako to da je i Chevron smanjio Hrvata na firmi i da nas zamjenjuju Irci koji nemaju manju placu.Jeste li vi njima objasnili da smo mi najbolji i najpamentini pomorci na svijetu?

    7. tačno da hrana zavisi od barbe ne od koga.a dobra spiza je dobra klima na brodu.slazen se da je riječ Barba prava riječ,mada tu riječ ne zaslužuju svi zapovjednici ili ti kapetani.

    Komentiraj

    Please enter your comment!
    Please enter your name here

    This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.