Atlantik je u meni izazivao strah i osjećaj neopisive slobode

    2092

    Atlantik je u meni izazivao strah i osjećaj neopisive slobode

    Da se djevojke sve više okreću muškim zanimanjima i razbijaju stereotipe o ženama na brodu potvrđuje i 25-godišnja Splićanka Mirna Ribić, čija je želja bila da nakon završene Srednje tehničke prometne škole u rodnom gradu, unatoč majčinim negodovanjima, upiše Pomorski fakultet i jednog dana zaplovi morima. Svojom upornošću, željom i voljom Mirna je prvo završila preddiplomski studij brodostrojarstva te nakon toga upisala diplomski studij i prva je u obitelji koja je odabrala ovo zanimanje. Kako kaže, ljubav prema moru i plovidbi potječe od malih nogu jer je voljela boraviti uz more i zamišljati kako bi bilo ploviti širokim oceanima. Ono što je nekad izgledalo kao velika avantura danas se ostvaruje jer je već odradila šest mjeseci asistenture radi koje je zamrznula godinu, no svakako tu je i želja da jednog dana i magistrira.

    Što je bilo ključno za odabir studija i kako ste obitelji obznanili da želite biti pomorac?
    Moja želja bila je upisati Pomorsku školu, ali moji roditelji, posebno moja mama, nisu htjeli čuti za to. Mama je smatrala da to nije zanimanje za žene i tada sam joj rekla: „U redu, ali upisat ću Pomorski fakultet, završiti ga i poći na brod.“ I tako je i bilo.

    Jednostavno sam znala da je to ono što želim raditi. Odmalena sam čitala knjige i poželjela vidjeti sve na ovom svijetu, što je naravno nemoguće, ali nekako sam računala da ću ploveći svijetom puno toga vidjeti. Ljubav prema strojarstvu je, naravno, došla kasnije.
    Na fakultetu su sa mnom bile još dvije djevojke, tako da nisam bila jedina.

    Na kojem ste brodu odradili asistenturu i kakvi su bili prvi dojmovi kad ste teoriju morali primijeniti u praksi?
    Bila sam na teretnom brodu Sveti Dujam, splitskog Jadroplova. Prvi dojmovi?! Pa bila sam u strahu od svega, naravno, kako ću ja to, što ako nešto krivo napravim i pokvarim, ali s vremenom sam se opustila i sigurnost u ono što radim je sve više dolazila do izražaja.
    Ukrcala sam se u Turskoj, u luci Aliaga, te sam idućih šest mjeseci bila u Americi, Guatemali, El Salvadoru, Kini i Indoneziji. Oduševila me prijaznost i gostoljubivost Turaka u Izmiru, Roti i Gemliku. Guatemala i El Salvador će mi ostati u sjećanju zbog zaraznog veselja njihovih stanovnika usprkos siromaštvu koje tamo vlada, ali Kina mi je ipak najdraža destinacija koju sam posjetila, i vrlo vjerovatno ću se tamo ponovno ukrcati.

    Kakve ste poslove morali obavljati?
    Uz svakodnevno održavanje čistoće strojeva i strojarnice, drugi asistent i ja smo pratili rad drugog i trećeg časnika stroja te smo s vremenom i mi odrađivali neke njihove dužnosti. I naravno, kad je bio neki veliki posao u pitanju, tipa vađenje pištuna, cijela makina je sudjelovala u radu i asistent Jerko i ja smo tu pomagali, dodavali alat, zavidavali i slično.

    Kakve su bile reakcije muških kolega kad ste došli na brod i jesu li vam katkad priskočili u pomoć?
    Bilo im je čudno, što je i očekivano, i vjerovatno su mislili da ću pobjeći glavom bez obzira nakon tjedan dana, ali s vremenom su se navikli. Moram istaknuti kako su svi bili odlični prema meni i prihvatili su me kao jednog od njih. Za to sam vrlo zahvalna jer sam sigurna da je pridonijelo tome da mi tih šest mjeseci što ugodnije prođe.

    Kada bih morala prenijeti teže stvari ili kad ne bih mogla odvidati ili stegnuti nešto uvijek bi uskočili. Nastojala sam i taj fizički dio odraditi koliko sam kao žensko mogla jer sam bila svjesna gdje dolazim i što se od mene očekuje i zaista nisam htjela opterećivati nikoga, ali kolege su uvijek bili spremni pomoći.

    Kakav je bio osjećaj provesti šest mjeseci na brodu, što ste sve naučili i da li je to ono što ste očekivali od broda?
    Često znam reći da su mi tih šest mjeseci na brodu velika životna škola. Ne moram više nikad otići na brod, što naravno ne dolazi u obzir, ali tih prvih šest mi zauvijek ostaju kao jedna velika i nadasve poučna životna avantura. Odrasla sam u obitelji s tri brata, uvijek sam bila vezana za obitelj i kuću i odlazak na brod mi je bio avantura u svakom smislu. Osamostalila sam se, naučila kako biti sama, snalaziti se sama, živjeti u specifičnoj sredini sa dvadeset različitih profila, tako daleko od svega poznatog. Puno ljudi mi je reklo kad sam se vratila kako iz mene pršti samopouzdanje i zrelost, kako je pozitivno sve to djelovalo na mene. Vidjela sam svijeta, upoznala različite nacionalosti i smatram da je to ona lijepa strana pomorstva. Naravno, najbitnije mi je što sam se upoznala s poslom, stekla nova znanja i vještine, naučeno na fakultetu primjenjivala u praksi te shvatila da je to definitivno ono što želim raditi u budućnosti. Sve u svemu, puno više od očekivanog i zbog toga sam jako sretna.

    Što Vaši roditelji sada kažu, imate li njihovu podršku?
    U potpunosti me podržavaju, kad sam mami rekla da idem, nije bas bila oduševljena, ali kad vidi s koliko ljubavi pričam o svemu tome, uz mene je. Kao i tata i braća, te su mi uz moje prijatelje najveća podrška i na tome sam im zahvalna.

    Postoji li možda neki događaj koji vas se dojmio tijekom odrađivanja asistenture?
    Bilo ih je, naravno, oduševljavali su me izlasci s broda i prvi kontakti s meni dotad nepoznatim zemljama, ali mislim da nikad neću zaboraviti prvu noć na Atlanskom oceanu i nebo posuto zvijezdama, prizor koji zaustavlja dah. Prijateljice me znaju pitati kakav je to osjećaj biti usred oceana, usred ničega. Meni je riječima neopisiv, jednostavno treba to doživjeti. Istodobno osjećati strah jer si usred ničega, samo plavetnilo, a s druge strane osjećaj neopisive slobode. O izlascima i zalascima sunca na oceanima da ne pričam, imala sam običaj svako jutro kad smo bili u navigaciji prije odlaska u strojarnicu izaći na palubu i tih par minuta promatrati sunce. I ne smijem zaboraviti događaj koji je bio presudan i kada sam točno znala da je ovaj posao ono što želim raditi, a to je prvo vađenje pištuna.

    Krajem mjeseca ponovno se vraćate na brod kako biste odradili drugih šest mjeseci. Čekaju li vas sada možda neki teži zadaci?
    Vjerujem da ću, s obzirom da je prvih šest mjeseci iza mene, od nadređenih dobiti povjerenje i za neke dužnosti koje dosad nisam radila, a i uz tome me čekaju i poslovi koje sam već radila.

    Sada ste na domaćoj brodarskoj kompaniji. Mislite li ostati na njoj ili ipak planirate u budućnosti okušati sreću kod stranaca?
    U budućnosti bi svakako voljela okušati sreću i kod stranaca, jer smatram da je poseban izazov raditi s ljudima različitih nacionalnosti.

    Gdje se vidite za desetak godina?
    Kroz život sam naučila da se ne moraju svi planovi i želje ostvariti onako kako i kad mi to želimo. Nadam se da ću tad biti upraviteljica stroja i s obzirom da ću imati 35, gledati neki posao na kopnu, usko vezan uz more i brodove, i ostvariti se kao supruga i majka. Ali, čovjek snuje Bog određuje tako da, prepuštam sve vremenu.

    Što biste poručili djevojkama koji žele krenuti vašim stopama i jednog dana ploviti na brodu?
    Poručila bi im da ne odustaju od svojih snova i ustraju u tome ako je to zaista ono što žele. Ovo nije lak život i toga postaneš svjestan ubrzo nakon dolaska na brod. Osobno sam do odlaska na brod nailazila na negativne komentare, ali to mi je sve bio samo dodatni motiv i vjetar u leđa da uspijem i dokažem svima da ja to mogu.

    Što mislite o portalu Pomorac.net?
    Smatram da je jako koristan u pružanju informacija mladim pomorcima te je uvijek izvor zanimljivih priča vezanih uz pomorstvo.

    Podijeli objavu

    Komentiraj

    Please enter your comment!
    Please enter your name here