Dalmatinsko evanđelje: Sarbunjeri i sarbun

Ili: kako su naši stari Dalmatinci preživljavali stružući plodove s morskoga podanka: znamo li kako su vadili i prodavali sarbun iliti pržinu iliti pijesak, te za što se on sve rabio; gdje su u Dalmaciji djelovali tradicionalni sarbunjeri i za što se njihova jarina sve koristila…?

U ovo vrijeme, kad nam je pijesak češći na žuči i u bubrezima negoli na lopatama i u miješalicama, možda je doista pravo doba kad se možemo i moramo prisjetiti kako je to izgledalo kad je u dalmatinskoj praksi bilo vrlo živo djelovanje meštara sarbunjera, onih vrijednih bodula i primoraca što su žuljavim i gropinavim rukama s morskoga dna brodskom dizalicom s visećim čeličnim žvalama grabili sarbun ilitiga jarinu, takorekuć pijesak ili pržinu, i kako su – kad se more iz tih žvala od acala unekoliko iscijedi u more – kojih pola kubika ili nešto malo više od toga pijeska istresali u drob potpalublja broda što je i nosio tu dizalicu za oškurlavanje morskoga podanka, sve dokle se ne popuni kapijenca nosivosti samoga plovila dolje u stivi prije partence i dopremanja toga pijeska naručitelju, kupcu ili njegovom skorom potrošitelju.

Da, dok plazimo i stružemo po morskome dnu razmišljajući o sarbunjerima, ne možemo zapustiti još dva drevna dalmatinska zanata što su – mimo ribarskih mukâ i arheoloških običaja, koji su na drugom mjestu ovdje dolično dotaknuti – obilježila trajanje i života i prehranjivanja u Dalmaciji oviseći o berbi plodovlja s morskoga podanka: spužvare i koraljare. O njima bit će besjede u drugom dijelu ovoga napisa…

A i prije negoli krenemo u priču o pjeskarstvu, rastvorimo na ‘proste faktore’ jezične vektore i spomenimo neke važne izraze što se gube s ovim u vezi. Ovisno o tome pod kojim smo rebrom Dalmacije, jedan će primorac kazati sarbun, drugi salbun… Da se glas R u čakavskim govorima supstituira fonemom L nije rijetkost, ali će ovdje prevagu odnijeti, ipak, R-koncepcija… Ukupnost pijeska na hrpi, dakle, zvat će se sarbunada, dok će sarbunarija podrazumijevati umijeće i lavur vezan uza sakupljanje, eksploataciju i distribuciju pržine, a sarbunjer neće biti samo manoval što se zanatski bavi svime što je u vezi s jarinom, već će se tim leksemom označavati i sam brod što mu pri poslu i treba i pomaže.

Foto: Vlade Zemunik

Sarbunjeri, pak, na svoj način obilježili su mi jedan važan stratum drugog dijela djetinjstva. Budući da moja sad već blagopočivša majka Nikolina nikako nije uspijevala naći posla u svojim/mojim/našim Selcima, ona je u osvit 80-ih godina minulog i vijeka i milenija s istočnog otišla na zapadni dio valjka Brača, u Supetar. Životne okolnosti, dakle, odvojile su po drugi put njezinu egzistenciju od vlastitog roditeljskog praga i doma (nakon Engleske, gdje me je i rodila), tako da sam ljetâ tada u cijelosti bio provodio po supetarskim kalama i pijacama, rivama i plažama. Onda, na tom vrutku 80-ih, bila je nasred supetarske rive poveća kamena zgrada podignuta sasvim u duhu dalmatinske arhitekture, koju su Bračani od milja zvali – Sud. Naravno, ondje je bio smješten otočki tribunal, u prizemlju bili su ugostiteljski sadržaji i slastičarnice, a u inim djelovima kućerine i njezinom šufitu bili su stanovi. Majka je stanovala baš gore u vrhu, na tavanu, pod kupama i golubinjim ter šišmiškim gnijezdima. Bila je tu postrance i jedna predivna taraca sa zajedničkom gustirnom i bucalom s isfrižanim žljebovima u njegovom kamenom vijencu što su ga učinile kadene na kojima je visio sić s kojim se ukalavala konalima i gurlama uhvaćena kišnica.

A onda je došao požar…

Sud je izgorio, baš kao i stanovi, pa i ona garsonijerica što je bila dodijeljena mojoj majci od ondašnje glavne supetarske ugostiteljske tvrtke (zvala se ‘Jadran’, ako nismo na nju još posvema zaboravili). Ironijom usuda, ja sam taj požar gledao iz Splita (zima 1989.), kao učenik Kemijske škole u kultnoj ‘Realci’ na Pazaru, a kumpanija iz Građevinskog doma gdje sam prebivao zezala me je kako mi – ‘gori Brač’. Tinejdžerskom žovijalnošću i urođenim smislom za sve podvrste zafrkancije (pa i zajebancije, tog dubljeg, smislenijeg, sadržajnijeg i naprednijeg oblika zezanja), pridružio sam se njihovim provokacijama utkavši se u zajedničku drukersku atmosferu, kao kad smo ono odlazili bodriti i navijati za Hajduka na Poljudu. Nije bilo mobitela, a i telefoni su bili selektivno ili jedva dostupni. Kad sam sutradan ipak čuo majku, tek sam onda shvatio da je sve što joj je ostalo od imetka, stalo u dvije-tri najlonske kese… I da je zgrada Suda, zajedno sa svim stanovima i slastičarnicama, sagorjela kao žigica. Osim kamena, sve je išlo Feniksu na raport! Danas je na mjestu nekadašnjeg Suda u Supetru – trg… Sa štekatima i suncobranima kao (grobljanskim) čempresima, i stolovima kao makijom pod njima…

Foto: Vlade Zemunik

Prije negoli je taj uzmorski arhitektonski kompleks izgorio, dok je još bio fasadom i naličjem u koje se zaglédao svaki brački gost, slučajnik ili namjernik što je otoku pristupao trajektom, u njegovom čelu pod luminarijima mene su ljeti izjutra najranije budili sarbunjeri. Ti vrijedni i marljivi trudbenici što natašte startaju, kao mravi… Ili sunce… I sad, kad se toga prisjetim, živo čujem u ušima one stakato udarce kao od kovine u notnim osminkama andante tempa kako dizelska dizalica iz droba broda onim istim čeličnim žvalima vadi pola kubika pijeska i istresa ga, kao da ga riga, u kašun kamiona ili ‘tamića’. To su bila moja supetarska ljetna jutra… Ništa me drugo nije moglo probuditi oda sna: majka je pamučnim kretom i korakom ustajala iz zajedničke postelje pripravljajući se za odlazak na rabotu, ja sam još uvijek lebdio u nekom limbu snova od pavera do pola tijela prekriven lancunom da me ne ukoči nevješto, nepažljivo i nepametno zapostavljeni ljetni propuh, ali kad bi brački sarbunjeri upalili svoje dizelske dizalice, i prevoznici kad bi uz bok broda kuštali kiper ili kakav veći kamion s nemalim kašunom – kao kad čobanin podvodi u zagon suseljana kozu pod brava da je ovaj otpaše – klopot te metalne podizačice na naftu bio je jedriji i probitačniji negoli bučnost i budnost sviju zamislivih i satova i žveljarina. Probudio bih se skupa sa zapovjeđu kapetana, ili barbe, koji je taman napustio timun i naredio da se iz stive broda stane vaditi i prebacivati s morskoga dna oškurlani sarbun.

Pamtim ta supetarska jutra i nastojat ću ih u primozgu sjećanja držati doklegod držat ih budem mogao. Tim više što – svakakovoj patetici usuprot – neću imati ni prilike ni zgode parirati im ikakvim inim pandanima… Brodovi što su me budili metalnim zveketanjem poput onog kad turan stišće grožđe – kad njegov mehanizam u glavi tijeska pri potezanju manice klepeće čeličnim škontrima – i kad mi je bilo jedva desetak godina života, otplovili su u neke svoje sutone, naložili su se u Komiži o blagdanu Svetega Nikole, ili su se preobrazili u turistička plovila po kojima sad sjede fine guzice, Andaluzice i Francuzice…

Ja, pamtim ih po tom buđenju…

Kamioni i kiperi građevinara strpljivo su čekali da im čelična dizalična žvala malo po malo napune kašun pijeskom, pa da onda oni otiđu nekamo gdjeno se gradi, gdje će manovali po koso postavljenoj metalnoj areli badilima bacajući prosijavati jarinu i trijebiti školjke, pužiće i kamenčiće, čineći ju čistom za provesti je vodom i cementom do u beton ili likadinu. Pržina s dna mora nerijetko je završavala na vrhuškama uzdignutih vila i kamenih zdanja… Sve naše kuće ka nebu steru se slijepljene pijeskom ugrabljenim s morskoga podanka… Pa onda šotobraco s cementnom prašinom i ševurnom grezadurom uvlači se u tkivo zida, betonske ploče ili dvora pred kućom.

Jarina, srž je u kosturu dalmatinskih marina…

Foto: Vlade Zemunik

Ja, pamtim supetarske sarbunjere, a najveći i najpoznatiji bili su u Dugom Ratu, Dućama i Jesenicama; jerbo su se naslage sarbuna taložile na morskom podanku sve do Omiša… prekoputa mora, vidljivi golim okom, bez naočala, sa škoja. Ili su ovi moji brački sarbunjeri na Brač bili preplovili iz Dugog Rata ili Jesenica…? Uglavnom, iz Poljica, kao što su nam Poljičani na Brač prenijeli crkvene napjeve i prelili krv prezimenima…

Nemam kompetenciju ne pisati o tome…

Kakogod bilo, bilo ih je dvadesetak godina prije svršenstva dvadesetog stoljeća; spočetka XXI. vijeka nije ih više bilo, ili ih je malogdje, bilo… I ostalo… Sarbunjera… Vadili su sarbun kako su znali, oškurlavali su morski podanak kućarunima i badiljima otimajući s njega mokru pržinu s kojom će sutra prehraniti i sebe i fameju… To mjesto u moru s kojega se vadio pijesak zvalo se bijaka, jer je – odozgora gledavši – bilo bijele boje.

Najljepši, čini se, napis o sarbunjerima, pjeskarstvu i sarbunjarstvu bio je napisao Šerif Šehović u članku ‘Gorak je kruh naših pržinara’ objavljenom u lokalnom tisku, iz kojega – da ne bih utaman prepričavao i parafrazirao – prenijeti mi je ove rečenice: ‘Pržinu vade na raznim mjestima od Dugog Rata do Omiša. Prije, kada su počeli raditi, vadili su pijesak najviše iz pet metara dubine. Split se razvio, novogradnje su progutale milione kilograma pijeska, pličine su nestale. Sada na tim istim mjestima pržinari moraju vaditi pržinu iz dubine od 12 – 13 metara. Rade vrlo primitivnim sredstvima. Svaki pržinarski brod ima ‘žlicu’, 12 do 14 metara dugu oblu gredu, koja na donjem kraju ima pričvršćen masivan željezni obruč, s promjerom od pola metra. Željezni obruč predstavlja ujedno gornji rub i otvor velike i široke vreće koja je pričvršćena uz obruč. Gornji dio grede je na nekoliko mjesta probušen i u te rupe smješteno je nekoliko drvenih prečaka, tako da taj dio ‘žlice’ predstavlja ljestvicu. Pomoću užeta i kolotura pržinari spuštaju tešku ‘žlicu’, u more, jedan se popne na ljestvicu ‘žlice’ i po njoj gazi i tlači da se željezni obruč ‘žlice’ što dublje zarije u pijesak i tako napuni vreća koja izvlači najednom 250 do 300 kg pržine. Pržinar koji stoji na ljestvici upadne i do vrata u more usred zime. Isto tako tri čovjeka na brodu neprestano su mokri kada izvlače ‘žlicu’, a sav je promočen naročito onaj koji razmeće pijesak u stivi. Pržinari se tako usred zime satima kupaju u odijelu u morskoj vodi. Za ciče zime na vjetru se često smrzne odijelo i ledena kora prilijepi im se uz kožu. I takav naporan, nezdrav i težak rad traje satima, ‘žlicu’ moraju više puta bacati i vaditi, dok na nađu pijesak. Brod se napuni morskom vodom, koju ‘žlica’ u mlazevima izlijeva zajedno s pijeskom, pa vodu moraju crpiti sisaljkama da ne bi potonuli’ (Novo doba, 10. XII. 1938.).

Tako su, eto, živjeli sarbunjeri, ti vrijedni trudbenici što su se iz postelje dizali prije sunca, a lijegali nakon što su se zvijezda Danica (planeta Venera) i Mjesec odsjajem izborili za svoj prostor u sumraku i noći.

Dan kada je šibenska policija mrežama lovila demižane vina u kanalu sv. Ante

Foto: Šibenik News

Demižane s crnim i bijelom vinom mrežama i mezomarinerima lovila je šibenska policija na dan 11. kolovoza 1940. godine u kanalu sv. Ante. Kako se doznaje policajci su uz pomoć vojske ulovili devet demižana od 3 do 5 litara i jedan pikantni paket finog svilenog rublja i damskih čarapa.

-Lov na demižane, stoji u zapisniku, pokrenut je po hitnoći i proveden je dosta slabo organizirano. To je valjda zato što se policajcima i agentima žurilo pohvatati demižane prije nego li nestanu ili ih ne odnese uzobalni kurenat.

Policijski brod isplovio je odmah po dojavi da će se pojaviti demižane u kanalu sv Ante. Demižane, kao što je od prije poznato, plutaju kanalom jer ih u vodu bacaju brižne majke i žene vojnika u kasarnama i stražarama duž kanala, a ima i krijumčarki osobito s Prvića koje bace demižane u vodu, a vino vojnicima naplate kada ih puste u Šibenik na dopust.

Ta je pojava bila simpatična kada su neki Šibenčani u želji da razvesele vojnike počeli tu i tamo kad plove kroz kanal pustiti koju bocu vojnicima u kanalu. To je postalo kao neki veseli običaj. Policiji to nije bilo zanimljivo, a ni vojna vlast nije bila osobito stroga.

Prošle godine ta je zabava počela bivati ozbiljna. Kanalom su počele plivati zavidne demižane s vinom za opijanje vojske i preprodaju. To je sada kada su policajci ulovili demižane mrežama i mezomarinerima, a čuje se da su neke i ostima gađali, okončano. Sve demižane s vinom završile su u policijskom skladištu i sada agenti rade na tome da se otkrije čije su.

Misteriozni paket sav u gumi da se sadržaj ne smoči koji je sadržavao fino svileno rublje i damske čarape, Šibenčane zanima više od kanalskih demižana s vinom koje im nisu bile novost jer su ih viđali kako plove kanalom. Ali tko je kome i zašto vojnicima u kanalu poslao delikatno rublje i damske čarape tom im je sada glavna intriga.

Kako je ruska fregata otkrila najveću američku podmornicu u Mediteranu?

Foto: Slobodan Đukić

Fregata Crnomorske flote je krajem travnja otkrila američku stratešku nuklearnu podmornicu klase “Ohio” koja je uplovila u vode Sredozemnog mora. Ruska fregata “Admiral Essen” naoružana specijalnom verzijom protupodmorničkih raketa-torpeda “Kalibr” krenula je u potjeru za “uljezom” koga je odvela do sigurne zone, piše Russia Beyond.

Incident se dogodio u travnju 2018. godine, a šira javnost je za njega saznala tek ovih dana navodi internet portal Vzgljad. Posada ruske fregate je otkrila trofejnu “čeličnu grdosiju”, i natjerala je da napusti zonu u kojoj su bili ruski brodovi. Cijela operacija je trajala puna dva sata.

Sredinom travnja u vode Sredozemnog mora uplovila je udarna pomorska borbena grupa “Truman”, u čijem sastavu se našao nosač zrakoplova klase Nimitz – “Harry S. Truman” s još četiri raketna razarača “Arleigh Burke”, “Bulkeley”, “Forrest Sherman” i “Farragut”. Američki i britanski mediji su prenijeli, da su ovu grupu osiguravale i napadne podmornice klase “Virginia”- USS “John Warner” i klase “Ohio”- USS “Georgia”. Negdje u to vrijeme u bazenu Sredozemnog mora se nalazila i snažna grupa ruskih pomorskih snaga, u kojoj je bio i “specijalist” za otkrivanje neprijateljskih podvodnih plovila-fregata “Admiral Essen”. Vjeruje se da je upravo ovaj brod otkrio prisustvo američke nuklearne podmornice USS “Georgia”.

Bivši zapovjednik brigade protupodmorničkih brodova Sjeverne flote, kapetan trećeg ranga Vladimir Ambarcuman, izjavio je da se radi o velikom uspjehu kada se podmornice ovog tipa otkriju na otvorenom moru. Pošto je američka podmornica otkrivena, ruska posada je sve vrijeme praćenja držala na svojim senzorima, ne dozvoljavajući joj da pobjegne. To je već pokazatelj izuzetne obučenosti, točnije “zanatskog majstorstva” koji su pokazali ruski mornari. Prema njegovim riječima sama fregata “Admiral Essen” posjeduje takvu opremu da spada u najmodernija borbena plovila koja su specijalizirana za otkrivanje protivničkih podmornica.

Američka podmornica klase “Ohio” spada u strateške nuklearne napadne podmornice američke ratne mornarice. Po svojim gabaritima radi se o najvećoj američkog podmornici, koja je po tom pokazatelju treća u svijetu iza sovjetskih/ruskih strateških nuklearnih kolosa klase “Tajfun” i “Borej”.

Može nositi 24 interkontinentalne balističke rakete UGM-133 “Trident II” dometa 12 000 km ili 150 taktičkih krstarećih raketa “Tomahawk”.

Fregata “Admiral Essen” je pored suvremene elektronske opreme za detekciju površinskih brodova i podmornica, naoružana s krstarećim raketama klase more-kopno “Kalibr” i raketnim PZO sustavom “Štilj-1”. Topnički sustav se sastoji iz brzometnog univerzalnog topa A190 “Universal” kalibra 100mm, kao i dva rotacijska topa AK-630M. A190 “Universal” je sposoban u 60 sekundi ispaliti 80 granata, na udaljenost i do 21 000 metara. Njegov maksimalni vertikalni domet je 15 000 metara, pa se može upotrijebiti i kao sredstvo PA odbrane.

U svom naoružanju ovaj brod ima i specijalnu protupodmorničku verziju rakete-torpeda “Kalibr” (91RE1 i 91RTE2) kalibra 533mm, koje mogu pronaći i uništiti podvodni cilj na udaljenosti 50 km od broda.

Fregata je drugi izgrađeni brod projekta 11356 “Burevjestnik” (NATO Krivak V). Sa svojom dužinom od 125 metara, njegov ukupni deplasman može dostići oko 4 000 tona. Pokreću ga dvije plinske turbine koje mogu generirati 2 x 30 450 ks. Prosječna snaga ovih motora prilikom normalne plovidbe je 8 450 KS. Maksimalna brzina fregate je 30 čvorova. Ukupna daljina plovidbe može dostići 4 850 nautičkih milja ako brod plovi brzinom od 14 čvorova. Posadu čini 180 ljudi (18 časnika + 30 pripadnika mornaričkog pješaštva s punom ratnom opremom). Integralni je dio 30. divizije ratnih brodova koja se nalazi u sastavu Crnomorske flote.

Dok mi sjedimo u brodu i ćakulamo, u Gradu se ‘ubiše’ tražeći parking

Foto: Željko Tutnjević

Svaka brodska linija otočanima zlata vrijedi. Ne čudi stoga što stanovnici Gornjeg Čela na Koločepu redom hvale nastavak plovidbe brodice ‘Lafodia’ koja zadnjih pet godina dvaput dnevno ovaj elafitski otok povezuje s kopnom.

Ugovor o pružanju spomenute usluge potpisan je između Grada Dubrovnika i Regine Maris d.o.o., čiji će brod kapaciteta 30 putnika, prometovati na relaciji Luka Gruž – Gornje Čelo i iduće dvije godine. Grad financira obavljanje prijevoza za dvogodišnje razdoblje sa 600 tisuća kuna bez PDV-a. Uz četiri dnevne linije Jadrolinijine ‘Postire’ koja pristaje u Donjem Čelu, Koločep je tako s kopnom povezan šest puta dnevno. Je li dovoljno?

– U zimskim mjesecima sasvim je dostatno, u ljetnim je možda malo jer često te linije budu pretrpane u sezoni. S Postirom sam nedavno išao na Lopud, bude po 500, 600 ljudi na brodu, ogromne su gužve. Općenito, povezanost otoka bi ljeti morala biti malo pojačana, većim brojem ticanja, po mogućnosti, brodova većeg kapaciteta – smatra tajnik MO Koločep Cvijeto Musladin kojeg smo zatekli na jutarnjem điru ‘Lafodiom’. Koločepski Mjesni odbor je inicirao povezivanje Gornjeg Čela s kopnom s debelim razlogom. S tog dijela otoka osam osnovaca i srednjoškolaca odlazi u školu u grad, a petero mještana na posao. Oni su stalni Lafodijini putnici koje taj manji brod za 25 minuta doveze do Gruža.

– Radim u gradu i ta povezanost mi omogućuje da ostvarim egzistenciju, opstanem na otoku. Lafodijom svaki dan idem na pos’o, a vraćam se Postirom – priča nam Zoran Gavrić, a na pitanje kakav je život na otoku kaže:

– Lijep, prelijep, mnogo ljepši i kvalitetniji nego u gradu zato i ostajem tamo. Ljeti se lakše podnose vrućine, a zimi i ta osama ima draž. Nas je 40-ak u Gornjem Čelu, u Donjem ih je više. Ali mi smo kao jedna obitelj i to je kvaliteta otoka. Tu je navika da svako svakog pozdravi, priskoči u pomoć. Ljudima znači kad nisu otuđeni – kaže ovaj istinski zaljubljenik u svoj otok.

Havaji

– Ovo su naši Havaji – dodaje Kalamotez Đuro Diliddo koji je sa 16 godina pošao s otoka zbog škole, ali uvijek ostao povezan s otokom. Svako je ljeto na Kalamoti i nije mu teško svakodnevno brodom ići na posao u grad.

– Jedini problem je uvijek bila veza ali sada je, Bogu hvala, prilično dobro. To vam je kao kad autobus neđe vozi onda ljudi imaju interesa stat’ tu i radit’, jer postoji veza. Tako je i s brodom. Dobro je da ova pruga ide dalje, zadovoljni smo. Čekamo i da se Postira promijeni da dođe malo bolji, moderniji brod – kaže gospar Đuro i pokazuje kako je u sedam sati ujutro ‘Lafodia’ puna. U brodici je bilo više od 20 putnika. Prisjetio se i svojih školskih dana.
– U klupi nas je bilo 30-ak i bila je škola do osmog razreda na Kalamoti a u srednju bi se išlo u grad svaki dan s brodom. Nije tad bilo četiri puta išo bi jedan put, ujutro u sedam. Vazda bi kasnili na prvi sat, a šesti sat nismo imali, bome da možemo stić na brod. To je bilo veselje života na otoku. Brod dolazi iz pravca Mljeta a šilok i onda bi gledali ‘nema, ga nema ga…’ a onda festa jer nema ni škole taj dan – kroz smijeh će. Ima gospar Diliddo i ideju – zašto ne povezati Kalamotu i Grad podmorskim tunelom, pa bi i bicikli došli u obzir.
Njegova supruga Nike Diliddo, Mljećka koja je udajom završila na Kalamoti, jedan je otok zamijenila drugim. Dobacuje nam suprug – ostvarila je veliki napredak.

– Usrećio me, što ćeš. Kaže mi, došla si na Havaje. Mljet je moje rodno mjesto ne može se to usporediti ali ovdje su bolji uvjeti, otok je nadohvat Grada pa je lakše. Ova linija je Bogom dana i puno nam znači jer po kiši i nevremenu ne moramo ići u Donje čelo na Postiru. Bilo bi dobro još jednu liniju uvest da nas sa posla vraća doma. Lafodia vozi u dva i po radi djece koja u grad idu u školu, a mi koji radimo imamo Postiru u četiri i po pa idemo s njom. I onda moramo 20-ak minuta pješke preko otoka. Po suncu je to malo teže ali navikli smo se – kaže gospođa Nike. Išli na posao ili u školu, u doktora ili u spenzu Kalamotezi su svi ‘okrenuti gradu’. Iako imaju manju trgovinu prehrambenim proizvodima u Donjem čelu, većinom se spenza donosi iz grada.

– Malo se što posadi i u vrtu pa imamo doma povrća. Ali zalihe, cukara, brašna i ulja vazda treba imat’ u kući. Imamo škrinju i onda se ljeti skuplja. Kuha se marmelada od voća, od povrća umaci i sve u dubinski, za zimu – otkriva nam Nike jer kada okrene fortuno i otok ostane odsječen od kopna, zalihe hrane dobro posluže.

Gornje Čelo na viberu

Živjeti na otoku ima svoje prednosti i nedostatke. Zar nije tako svugdje, pita Mare Musladin?

– Tu sam se rodila, tu živim i super mi je. To je bilo moj odabir. Sve što je teško, nije mi teško. Išla sam u školu s otoka, sad idem na posao s otoka. Djeca mi idu u školu s otoka. Brodska linija nam je krucijalna. Ova je neopisiv pomak. Pa i Postira, od vremena kad sam išla u školu vozila je jednom dnevno sada četiri puta. Što je više linija to je ljudima bolje – kaže Mare ali i ističe kako u ničemu ne treba pretjerivati kako bi otok uspio održati i sačuvati onu svoju prirodnu nenarušenu ljepotu.

Na ‘Lafodiji’ smo susreli i Ivanku Mazić koja također svaki dan putuje, ali na posao na Kalamotu. Radi u novoobnovljenom hotelu Koločep u Gornjem čelu. Kako je to ići preko mora na posao, kaže:

– Zabavno, jer je ekipa dobra. Trude se stvarno. Ako je loše vrijeme i neće isploviti, obavijeste nas na vrijeme o tome. Imamo viber grupu tako da znamo kad se kreće, hoće li se kasniti zbog vremena, hoćemo li uopće isploviti – kaže Ivanka koja svaki dan iz Orašca dolazi do Gruža pa Lafodiom do radnog mjesta na otoku. Događalo se da ne uspije stići, no poslodavac ima razumijevanja.

– Zadovoljna sam na poslu pa mi ovo putovanje ne predstavlja problem. Otočani su susretljivi ljudi, družimo se. Vjerujte, otočani su vezani za taj brod, spenzu obavljaju u gradu. Svoje vrijeme moraju prilagoditi vožnji broda. Samo jako je teško starijima i bolesnima. Bez tog broda ne znam kako bi, u Gornjem Čelu pogotovo – zaključuje Ivanka.
Ekipu koja ih svakodnevno povezuje s kopnom čine zapovjednik broda Ivo Birimiša i mornar Dubravko Gverović.

– Godišnje ne isplovimo desetak do petnaest puta zbog nevremena. Problem je pristanak na Koločepu. Kad bi bolje napravili lukobran, bilo bi lakše. Za šiloka se stvara velika štikaica (mrtvo more) u luci. Brod pristane jer vješti smo, ali ne možemo ukrcati ljude – kaže Birimiša te tvrdi kako bi stanovnici Gornjeg Čela htjeli još jednu vezu ali ‘na gradu je i na vlasniku da odluče’. Zimi, tvrdi član Lafodijine posade Gverović, bude teških dana.

– Kad je vrijeme od juga, brod skače za rivom a ne možete predvidjeti kad će naići val. Pratimo vremensku prognozu i imamo dvoje otočana koji su nam kontakt ljudi. Jer vrijeme se može promijeniti u minuti na lošije. Ako isplovimo a ne možemo pristati, onda ljudi idu pješke do Donjeg Čela i tamo ih pokupimo jer taj dio je zaštićen od juga i bure. Ljudi strašno ovise o brodu. Dosta je starije čeljadi. Nije njima lako pješačiti po pola sata do Donjeg Čela i Postire, tako da su zadovoljni što ovaj brod vozi – kaže nam iskusni mornar.

Kao obitelj

Ovu priču čini posebnom i gotovo obiteljski odnos otočana i posade. Posada često ‘uleti kad treba’ i pomažu otočanima na brojne načine.

Foto: Željko Tutnjević

– Sve im prevezemo. Treba ljudima pomoć. Uzimaju se lijekovi u apoteci, spenza. Evo sad nosimo kruh za restoran. I za hotel se isto dosta vozilo i ljudi i materijala. Svakih nekoliko dana i njima vozimo hranu, voće i povrće. Trebao bi i hotel pridonijeti subvencioniranju linije. Učini nešto kad ti brod odgovara – smatra Gverović. Ustajati u pet svako jutro, pripremiti brod prije isplovljavanja ovim ‘morskim vukovima’ ne dosadi.

– Dvije trećine života se dižem tako rano. Navegavo sam godinama, pa sam naviko – kaže Dubravko Gverović.

Valja spomenuti kako je trenutačno na Koločepu 15-ak djece predškolske dobi što je izniman podatak jer djeca su jedina potvrda da će otok i dalje živjeti. Dovoljno je reći kako je prije nekoliko godina tamošnja područna škola od prvog do četvrtog razreda bila pred zatvaranjem.

– Postoji inicijativa da se otvori vrtić i to bi trebalo krenuti na jesen. Razgovarali smo s pročelnikom gradskog Upravnog odjela za društvene djelatnosti Đivom Brčićem i trenutno se traži prostor. To će se riješiti ili u sklopu područne škole ili u zgradi ambulante. Vjerujem da će se riješiti do rujna – optimističan je tajnik MO Koločep Cvijeto Musladin. S takvim otpimizmom smo se svi iskrcali s Lafodije u Gružu u nadi da će ovaj elafitski otok u kojem stalno živi 150 stanovnika od ovog rujna biti bogatiji za vrtić. Na radost tamošnjih roditelja, a ponajprije malenih otočana.

Veliki požar u luci Antwerpen pokrenuo plan katastrofe

Foto: Vessel Finder

Veliki požar u luci Antwerpen stavljen je pod kontrolu, izjavile su lučke vlasti, no mogao bi nastaviti gorjeti idućih dana.

Požar je izbio u pošiljci od 5.000 tona niklovog oksida u skladištu na Leopold doku. Goreći proizvod uzrokuje neugodan miris, a njegovo udisanje također može izazvati rak.

U različitim stupnjevima čistoće, nikal oksid se može koristiti u specijaliziranim aplikacijama kao što je keramika, ili u manje rafiniranom stanju u proizvodnji legura nikla.

Kao rezultat opasnosti, Antwerpen je pokrenuo plan katastrofe, koji je u luci posebno strog zbog prisutnosti različitih kemijskih i petrokemijskih tvari.

Planom se omogućava postavljanje perimetra radijusa od 1,8 km, unutar kojeg su evakuirani svi prostori kao i brodovi. Dio Noorderlaana bio je zatvoren za cestovni promet, premda A12 nije bio pogođen incidentom.

Stanovnici obližnjih područja poput Ekerena, Stabroeka i Kapellena, koji će najvjerojatnije biti pogođeni dimom, savjetovani su da zatvore prozore i vrata, ostanu u unutrašnjosti, isključe ventilaciju ako su u automobilu i traže medicinsku pomoć ako osjete probleme s disanjem, kašalj ili nadraženost očiju.

RI