Enna Kovač: Mobitel naš svagdašnji

568
Foto: Ilustracija Pomorac.net

Pisac William Golding davno je rekao kako su žene budalaste kada se pokušavaju uspoređivati s muškarcima, jer su one, po njemu, daleko superiornije. Netko je valjda s godinama dodao da ako ženi daš kuću, napravi ti dom; ako joj daš hranu, napravi ti obrok, ako joj daš … i na posljetku ako joj daš gov**, dobiješ sra**. Dok sam to čitala, sjetila sam se ove priče, ne vjerujući u ničiju superiornost, spominjući se samo riječi (su)život.

Upoznali su se kada je on tijekom kadeture izašao u lokalni bar, u luci sjevernije od svoje matične. Iskre su frcnule odmah, nisu se dali odvojiti. Tada nije bilo mobitela, ali je bilo telefona i pisama, pa su neko vrijeme svoju ljubav živjeli u mislima, šaljući jedno drugome poruke i planove kada bi im se za to pružila prilika. Snovi zarobljeni na papirima. Stalno su bili jedno s drugim u mislima, zamišljajući i iščekujući napeto svaki idući susret. Napetost je postala tolika da više nisu mogli ni željeli biti jedan bez drugoga.  Nakon nekoliko ugovora na domaćoj kompaniji, odlučio je da je zaprosi. To je uradio i ona je pristala. Vjenčali su se i ostali živjeti u njegovom gradu.

On je nastavio ploviti, ona je radila kao pravnik u privatnoj kompaniji. Nakon desetak godina plovidbe, kupili su stan, završili s podstanarstvom i otvorili novo poglavlje koje im je uskoro donijelo i djecu. Dječak i djevojčica, s razlikom od tri godine. Od rođenja prvog djeteta prestala je raditi i više se nije vratila poslu, jer su oboje smatrali da je najbolje da barem ona bude cijelo vrijeme s djecom, kad on već nije i kada si to mogu financijski dozvoliti. Unatoč poteškoćama i strahovima, uspjeli su organizirati život u kojem su svi bili zadovoljni. Sve je bilo lijepo, oni su se voljeli, djeca su rasla. Bilo je dosta kompromisa, dosta balansiranja, ali sve u svemu uspjeli su nekako izorganizrati svakodnevnicu.

Kada je bio na moru, nastojali su se čuti svakodnevno. Mobitel je bio pravo olakšanje. Sada su se mogli i vidjeti, pričati gledajući se. On je mogao (barem preko ekrana) biti dijelom dječjeg odrastanja, sudjelovati aktivno i odmah u svakodnevnim pitanjima, nedoumicama, potrebama za savjetima, rješavanju zadataka, suza i smijeha. Pitanja nisu ostajala neodgovorena. Zajedništvo nije bilo prekinuto. Kada je bio kući, skoro su čitavo vrijeme provodili jedni s drugima, igrali se zajedno, čitali, gledali filmove, kuhali, šetali, grlili se. Imali su malo vremena za sebe, ali i za prijatelje. Smatrali su da vrijeme koje imaju na raspolaganju trebaju što bolje iskoristiti. Djeca su krenula u osnovnu, pa u srednju školu. Sve se odvijalo više manje uobičajeno, bez većih bolesti, bez većih ekscesa, skoro pa idealno.

No nešto se ipak s vremenom promijenilo. Kako se, kada i što točno dogodilo, nijedno od njih dvoje to nije znalo, ali počelo je s njihovim razgovorima dok je bio na moru. Čuli su se i dalje svaki dan, ali razgovori su se sveli na ista pitanja i iste odgovore. Razgovori su postali nekako umjetni. Imali su sve manje onog samo njihovog, unutarnjeg, a sve više onog površinskog, nebitnog. Pomisao o udaljavanju nije bila laka za prožvakati. Kako se udaljiš od dijela sebe? Koga optužiti, more-udaljenost-srce nisu znali. Ali ipak, nešto se događalo i oni su se oboje osjećali nemoćni da išta promijene. Ostavljali su rješenje za vrijeme kada dođe kući. Kada bi došao kući, pokušavali su razgovarati o tome što im se događa, ali odjednom je normalan razgovor postao nemoguć. Sve više i više su se zapetljavali u međusobno optuživanje, u vaganje koliko je tko učinio više ili manje za obitelj, u zahtijevanje shvaćanja bez istinskog razumijevanja, u dokazivanje svoje požrtvovnosti za i u ime obitelji i time nužnost određenih privilegija, zahvalnosti i posljedično osjećaja krivnje.

Odjednom je razumijevanje ustupilo mjesto nerazumijevanju, osjećaju da su zakazali, da je zajedništvo nestalo. Sve su manje vremena provodili zajedno. On, iako je fizički bio s njima, većinu vremena provodio je zureći u mobitel. Govorio je kako je umoran, da se mora odmoriti, da drugačije ne može odraditi more. Mobitel ga je opuštao, nudio je sigurno sklonište od problema koje nije znao ni imenovati, a kamoli riješiti. Čitao je nečija tuđa slova, bavio se tuđim problemima, smijao se tuđim šalama, gledao slike tuđih obitelji. Njoj nije bilo jasno kako ga više ne opušta zajedničko druženje, ne shvaćajući da ga u svakom druženju za nešto optužuje. S vremenom su prestali razgovarati. Prestali su pitati. Zatvarali su se. Oboje nesretni, ali odlučni da u njima nije problem, uljuljkani u moć mobitela da im uguši sadašnjost i opije misli nekim njima sasvim stranim stvarima. Mobitel odavno nije spajao, upravo suprotno.

Djeca su dolazila sa svojim uspjesima, doživljajima, problemima, on bi slušao, ali bez da bi podignuo pogled s mobitela, samo klimanje glavom i šturo „Aaa… Bravo…“. Djeca su se osjećala nevidljivima. Pokušali su sa zajedničkim druženjima, ali nakon početnih minuta zajedništvo bi razbio nečiji ekran koji bi zatražio hitnu i neodgodivu posvećenost mobitelu. Sve bi brzo prestajalo. Vratovi su bili stalno iskrivljeni. Zaboravili su kako izgledaju oblaci. U krevetu se više nisu grlili kada bi pošli na spavanje, sada su se udaljavali svatko na svoju stranu, licima obasjanih svjetlom mobitela. I ona je uskoro boravila u mobitelu više nego igdje drugdje.

Ona se „bacila“ na društvene mreže, pa je zasipala svoje „prijatelje“ obrađenim slikama u glupim pozama, skoro pa fanatično živeći za broj lajkova i komentara. On je i dalje „čitao“ neke sada već poznate ljude koji su stanovali u mobitelu, dok je ona objavljivala slike sada već poznatim ljudima koji su dijelili lajkove kao lijek. Nisu se niti virtualno sretali, jer su već tada bili veoma daleko. Nitko nije puno govorio, pričali su o ručkovima i večerama, eventualnom kvaru na automobilu i plaćanju računa. Nekada i o vremenskoj prognozi. Nije bilo više Kako si. Nestalo je Nedostaješ mi. Toliko su ogrezli u tišinu i nepostojeći zvuk tišine iz mobitela da nisu više ni znali postoji li put kojim bi se mogli ponovno susresti, nanovo spojiti.

Svatko je imao svoje „krivce“, svaki pokušaj rasprave završavao bi svađom. Nisu imali strpljenja. Nisu imali snage. Djeca su odrasla, završila fakultete, odselila od njih dvoje. Oni su ostali sami. Ona je mislila da će poludjeti kada je prvi put nakon što su djeca otišla on krenuo na brod. Nekoliko dana je samo životarila pod stalnim napadima panike da joj je život gotov i da nema razloga da živi. Zaključana duboko u svojoj samoći, nije vidjela razloga za išta. Slično je bilo njemu na brodu, iako je on upao u nekakvu letargiju, nekakvo bezvoljstvo da mu je netom nakon što se ukrcao došlo da izađe u prvoj afričkoj luci i tu ostane zauvijek.

No, kako je život čudesan, tako su i oni kada su se približili samom kraju otkrili da postoji život koji je i dalje divan i vrijedan življenja. Ona je ponovno otkrila (prave) prijateljice i s njima čari zajedničkog druženja i razmjenu (prilično sličnih) iskustava. S tim novim društvom rasla je njena radost, otkrivala je da i dalje u sebi ima strasti za koje je mislila da su nestale. S tim obnovljenim životom, rasla je. Nije postavljala pitanja, nije očekivala rješenja, nije optuživala. Preuzela je inicijativu nad vlastitim životom i ponovno osjećala da je sretna. Njena sreća bila je zarazna, zračila je i preko telefona. Ali ipak ga je oborila tek kada ju je opet vidio. Ispred njega stajala je druga žena. Njegova, ali drugačija. Oboje su tada znali da je sve moguće. I bilo je, s mobitelom za ili protiv njih.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.