PITANJE MOĆI: PRIJEVOZ ROBE PREKO PACIFIKA

Petar Zuanović

272

Čitava priča vezana uz suvremeni ekonomski napredak Narodne Republike Kine počinje ne tako davne 1978. kada Kina otvara svoja vrata svijetu. Za taj revolucionarni čin u ekonomskom pogledu zaslužan je jedan čovjek i jedna ideja – Deng Xiaoping i ideja Kine kao svjetske sile na vrhu piramide ekonomskih giganata. Nakon samo deset godina, petnaest posto kineskoga izvoza plasira se upravo u Sjedinjene Američke Države koje 2001. godine s oduševljenjem prate pregovore, a potom i slave primanje Kine u Svjetsku Trgovinsku Organizaciju.

Od toga famoznog trenutka za svjetsku ekonomiju, Narodna Republika Kina ne poznaje riječ pad, osim u nekoliko slučajeva urušavanja rudnika kada je strop pao na pod. Bili su to jedini padovi koje je Kina doživjela u posljednjih osamnaest godina, pa se stoga može reći da je u svojoj uspješnosti doživjela punoljetnost. Tu punoljetnost slave isključivo i samo tri skupine ljudi.

Prva skupina su sami Kinezi čija Republika doživljava procvat, te nezamislivom brzinom grabi ka svjetskome tronu, te u bjesomučnoj borbi za moć koristi različita, ponekad nejasna, sredstva, ali uvijek imaju itekako jasan cilj, prethodno spomenutu moć.

Druga skupina ljudi koja slavi punoljetnost kineskog ekonomskoga uzleta jesu široke narodne mase koje nisu svjetski vjerovnici, a dužnici su u stopostotnom slučaju na dva načina – ili kroz osobna zaduženja ili kroz zaduženja država u kojima prebivaju ili borave. Oni slave kineske uspjehe jer im Kina pruža sve ono što im zemlje Zapada ne mogu pružiti. Pruža im robu široke potrošnje po izuzetno niskim cijenama, nepotrebne dodatke životnom stilu koji služe kao demonstratori visokog statusa, po također niskim cijenama, te im nudi jeftina tehnološka rješenja za njihove osobne probleme takve prirode.

Tko ne slavi kineski ekonomski zamah? Kineski ekonomski zamah ne slave prvenstveno financijske institucije kapitalističkog tržišta kojima je cilj zaduženje najvećeg dijela naroda, a to su ljudi niske i niže-srednje klase koji kupuju proizvode koje ne mogu priuštiti i žive na dug. Dug je najisplativiji oblik poslovanja za sve, pa u konačnici i za dužnike ukoliko ulažu u proizvode kojima će ostvariti osobne prinose, no razvitkom politika konzumerizma i osobnog hedonizma, mnogi su na dug kupili proizvode koji im ne donose dobit. Najbolji primjeri takvih proizvoda su automobili, no poradi velike potrebe ulaganja, Kinezi se odlučuju za jeftinije vrste proizvoda. Oni plasiraju jeftine produkte niže kvalitete, ali kupcima prihvatljive.

Druga skupina koja ne slavi kineske uspjehe jesu države sa dugom tradicijom proizvodnje čiji je sektor privatan, a samo ime države je znak kvalitete, odnosno riječ koja stoji nakon famoznog “MADE IN” je žirant kvalitete, dugotrajnosti i pouzdanosti. Takve države su se s vremenom razvile rješenje, odnosno preuzele su sustav proizvodnje u dvije države. Dijelovi proizvoda se izrađuju u zemlji povoljnijoj za proizvodnju, dok se sam završni proizvod sklapa u matičnoj državi kompanije.

Treća skupina ljudi koja ne slavi su države koje su već oborile cijene rada, a sada je na tržištu i azijski div pod imenom Kina koja taj isti rad nudi mnogo jeftinije. U takvim državama, ovisnima o ekonomskim intervencijama razvijenijih zemalja, stanje je postalo izuzetno nepovoljno, a radnicima, njihovim obiteljima i političarima koji su obećali sve, a ostvarili ništa, ostao je samo gorak okus u ustima.

Treća skupina koja slavi, a nije spomenuta u prethodnome odlomku jesu ljudi iz svijeta pomorstva.

Na svojih četrnaest tisuća i pet stotina kilometara obale, Kina je izgradila impresivne terminale koji su postali glavna odredišta flote Trgovačke mornarice. Uz samu obalu, Kina posjeduje i zapanjujućih sto i deset tisuća kilometara plovnih puteva na svome teritoriju, što znači da je u principu svjetski lider kada je riječ o prijevozu brodovima.

U prvoj fazi suvremenoga ekonomskog napretka Kine slave svi iz svijeta pomorstva. Od mornara do izvršnih upravitelja velikih brodarskih kompanija. Prevozeći milijarde tona tereta, pomorstvo pravi financijski promet mjerljiv u trilijunima dolara, te flotu i posadu u svojim rukama pretežno drže dotadašnje pomorske sile.

Kina svojim napretkom ne želi stati u niti jednom segmentu, pa kreće u preuzimanje tržišta. Ona zavidnom brzinom gradi brodovlje, te je trenutno došla do brojke od dvije tisuće i sto brodova u Trgovačkoj mornarici. Kako bi došla do željenog cilja, već je uložila značajna sredstva u obrazovanje budućih pomoraca, te preko trgovačke flote namjerava zavladati svjetskim morima. Poradi velikog broja jeftine azijske radne snage na brodovima i nekonkurentnosti malih brodarskih kompanija spram globalnih divova, slavlje pomoraca opada.

Taj pad slavlja ponajviše se osjeti kod mornara, odnosno pomoraca koji nisu časnici. Oni bivaju zamijenjeni jeftinom radnom snagom i svoju sreću morat će potražiti na kopnu. Tko i dalje slavi? I dalje slave čelnici svjetskih kompanija kojima troškovi rada opadaju, a cijena prijevoza raste zbog enormne potražnje.

Druga grupa koja slavi jesu časnici koji svoju plaću primaju u dolaru. Dolar od 2009. Godine većinom raste, uz manje i neznatne padove, te jedan izdašniji u 2017. i 2018. izazvan, između ostaloga, i otvaranjem kineske međunarodne burze nafte na dan 26. ožujak 2018. Godine, te uvođenjem valute petrojuan kao protuteže petrodolaru, te jednom od glavnih faktora dedolarizacije svjetskoga tržišta.

Sve prethodno spomenuto, a u svezi s kineskim rastom, najviše zabrinjava jednoga američkoga poduzetnika. On još godine 2014. izjavljuje kako Kina nije prijatelj Sjedinjenih Američkih Država, no njegova izjava nije doživljena pompozno, štoviše, gotovo je apsolutno zanemarena od strane političara i ostalih državljana. Taj zabrinuti američki poduzetnik jest Donald Trump.

Donald Trump je čovjek koji je četiri puta bankrotirao, te jedini američki predsjednik u povijesti koji se preseljenjem u Bijelu kuću presolio u manju nekretninu od one u kojoj je živio prije obnašanja funkcije predsjednika.

Donald Trump nije svima najsimpatičniji, no poznaje problematiku poslovanja. Autor je knjige “Umjetnost sklapanja poslova”, te uvidom u podatke shvaća da na temelju trgovine sa Kinom njegova država svake godine izgubi preko šest stotina milijardi dolara, odnosno preko dvije trećine deficita trgovine je prisutno poradi trgovine sa Kinom.

Trump odlučuje tome stati na kraj, te time pomrsiti račune Kinezima koji imaju plan “2025 MADE IN PRC”.

Kineski plan jest zavladati svjetskom trgovinom do 2025. godine, a to ostvaruju na sljedeće načine: prinuđuju strane proizvođače na svome teritoriju na davanje vizija modernih tehnologija, tristo milijardi dolara godišnje investiraju u svoja poduzeća, ulažu novac u tvrtke koje barataju informacijama (pretežno telekomunikacijske tvrtke), te su samo u 2016. godini u SAD uložili četrdeset i pet milijardi dolara kako bi ostvarili uvid u inovacije i nove tehnologije koje će primijeniti u vlastitoj proizvodnji.

Upravo te 2016. godine, Trump obećava kako će prekinuti implementaciju Kine u američku proizvodnju, te kako će vratiti tvornice na tlo Sjedinjenih Američkih Država. On osvaja izbore, a Kina, već unaprijed znajući da joj se ne sprema dobro kao u prijašnjem razdoblju, brzinski daje zemljišta i gradi proizvodna postrojenja svojim poduzećima ugrađujući u njih one ideje koje su investicijom u znanost SAD-a dobili po cijeni od već spomenutih 45 000 000 000 dolara. Ono što je Kineze održalo nakon ulaska u WTO jest to što nisu poprimili zapadnjački mentalitet, a sve informacije koje su prikupili van svojega teritorija iskoristili su u komercijalne svrhe.

Trump započinje “trgovinski rat” sa Narodnom Republikom Kinom, te u srpnju 2018. godine uvodi tarifnu naknadu od 25% vrijednosti robe. Kinezi, znajući da su Donaldovi glasači većinski iz centralnog dijela SAD-a, uvode 25% tarifne naknade na prehrambene proizvode koji se proizvode u centralnom dijelu, te američki farmeri gube i do dvanaest milijardi dolara po kvartalu. Takve prilike najviše pogađaju proizvođače soje, kukuruza i svinja, a tarifne naknade, odnosno trgovinske takse, samo se nižu i na zapadnoj i na istočnoj obali Pacifika.

Jedini farmeri koji profitiraju su oni koji se bave uzgojem češnjaka. Kini se više ne isplati izvoziti svoj, do trgovinskoga rata, jeftini češnjak, pa američki uzgajivači češnjaka proizvode na stotine tisuća tona češnjaka i doživljavaju pravi procvat. Ovakav pad trgovine ne odgovara niti proizvođačima, niti najvećem transportnom divu – pomorstvu.

Dio flote gubi posao na ruti sjevernoga Pacifika, te premješta poslovanje na druga mora, dok dio stoji neiskorišten. Trgovinsku razmjenu Kine i SAD-a je teško nadoknaditi.

Radi se o 325 000 000 potrošača u SAD-u, te 1 380 000 000 potrošača u Kini. Uslijed “trgovinskoga rata” obje strane pate, samo je ključno pitanje koja strana pati više, to jest čiji su gubitci veći. Uz sve to, SAD bilježi dug Kini od preko jednoga bilijuna dolara, te se uz ovu krizu vezuje i pitanje prodaje duga.

Donalda to ne zabrinjava jer su “stvarni” dužnik banke, te on prosperitet vidi u idejama, inovacijama, modernim i futurističkim tehnologijama, te u slobodnom američkom tržištu.

Za razliku od toga, Kina nudi jeftinu radnu snagu, preferira domaće proizvođače, te manufakture. Najveća američka prednost spram Kine jest to što je dolar najdominantnija valuta, te je upravo u dolaru šezdeset i dva posto svjetskih deviza, dok je u kineskom juanu ta brojka oko sedam posto.

Iako je najdominantniji, dolar nema pokrića u zlatu, no to više i ne igra značajnu ulogu jer je zlatni standard jedan od relikata prošlosti u svijetu ekonomije, a dolar ostaje na samome vrhu zahvaljujući moćnome žirantu, svojoj domovini, SAD-u. Iako nema stvarnoga pokrića u zlatu, SAD je država koja posjeduje najveću zlatnu rezervu na svijetu, a ona iznosi 8100 tona zlata.

Sljedeća problematika koju s tržišne perspektive valja promatrati jest diktiranje tržišta preko monetarne politike i konzumerizma.

Monetarna politika je kroz ovaj ekonomski dvoboj SAD-a i Kine pokazala da se ovdje ne radi isključivo o ekonomskom ratu koji u suštini jest trgovinski, već o valutnom ratu, a to je pokazala Kina uvođenjem petrojuana. Cijelo tržište diktiraju valute, a takvu diktaciju reguliraju razmjenski odnosi.

Drugi problem, problem je konzumerizma. Tu je prioritet razaznati potrebe i želje, odnosno razlučiti ih u svakom segmentu života. U tome Kina prednjači jer je narodu dana ideologija, dok je u SAD-u zastupljena sloboda mišljenja i govora.

Kinezi sebe doživljavaju kao jake vođe jer ih narod sluša, a SAD teži ka suprotstavljanju mišljenja demokrata i republikanaca u svrhu ishodovanja što boljih rješenja za američku budućnost. Razlog ovoga “rata” je prvenstveno moć, a odmah iza su ekonomija i politika.

Kina i SAD se natječu tko može više ostvariti u neovisnosti o drugome, a kao peti razlog “rata” nameće se sam pojam novca, nevezan uz valutu kao takvu, već o odnos države spram novca i pitanju opstanka onoga koji počiva isključivo na novcu. Zato veliku ulogu u priči igra i Američka središnja banka koja više nije neovisna, već je pod pritiskom političkih grupacija.

Donald Trump je svojim djelovanjem u jednoj mjeri otežao plan 2025, te stavio svijet na klackalicu dviju doktrina: protekcionizma nacionalnoga dobra i liberalizma globalnoga sela. Valja zaključiti da se ne valja ponašati kao da svi streme ka istom idealu ukoliko to stvarno ne čine, te da takva stremljenja znaju biti pogubna.

Utjecaj ovoga “rata” na pomorstvo dodatno će se osnažiti približavanjem godini 2050. jer je za tu godinu predviđeno iscrpljenje svjetskih nalazišta nafte.

SAD svakoga dana proizvedu više nego dvostruko od Kine, 8 700 000 barela u 24 sata. Za ta dvadeset i četiri sata njima je potrošnja nafte 19 000 000 barela, što znači da moraju svakoga dana kupiti 10 000 000 barela nečije nafte.

Kina pak proizvodi 4 200 000 barela na dan, a troši 10 000 000. Kada gledamo na pitanje nafte, SAD se nalazi u mnogo povoljnijoj situaciji. Razlog tomu su rezerve.

SAD u svom posjedu ima 36 500 000 000 barela, a Kina 25 000 000 000 barela. Ukoliko ne razviju strategiju održivog upravljanja bez nafte, u igru ovoga dvojca priključit će se i arapske zemlje koje posjeduju gotovo sedamdeset posto rezervi nafte, te će time zadati udarac svima koji ne pronađu zamjenu za naftu.

Još jedan razlog “rata” je i želja za kontrolom. Ona je izraženija kod Amerikanca poradi kontrole svijeta već dugi niz godina, a svoju moć temelji na “vladavini valova”, te stoga posjeduje devetnaest nosača zrakoplova uz još četiri stotine i trideset drugih ratnih brodova. Na raspolaganju im je i 14 000 zrakoplova, te 13 550 pisti za slijetanje u domovini van matičnoga teritorija.

Na ove zadivljujuće, ali i zastrašujuće brojke, SAD svake godine troši 600 000 000 000 dolara, dok je kineski budžet dosta mršaviji i iznosi nešto više od 160 000 000 000 dolara. SAD ima i nuklearnu moć od sedam tisuća nuklearnih glava, dok ih Kina broji svega dvije stotine i šezdeset. Kinesko naoružanje, za razliku od američkog, napadačkog tipa, bazirano je na obrani, te Kina posjeduje mnoštvo topova i sedamsto i pedeset ratnih brodova među kojima prednjače patrolni.

U cijeloj priči, Hrvatska je u statusu novorođenčeta Davida spram već odraslog Golijata, ukoliko gledamo odnos Hrvatske naspram SAD-u ili Kini. Hrvatska predstavlja malo, vlastita proizvodnja gotovo da je iščeznula, a pomorska flota je u nezavidnoj poziciji.

Hrvatska, po mišljenju mnogih, ne radi dovoljno kako bi zaštitila svoje pomorce, te su oni u sve većoj opasnosti od potpunog napuštanja pomorskoga sektora ili, naprotiv tome, prilagođavanju niskoj zaradi prateći trendove azijskih zemalja, trenutno Filipina i Indije, a u narednom razdoblju, zasigurno, Kineza koji su spremni na sve za boljitak svoje narodne republike.

Hrvatska, kao i ostale države koje predstavljaju relikt propalog europskog komunizma, ljubi kineske proizvode poradi cijene i svoje niske platežne moći. Mnogi se pitaju kako to da je kineski komunizam uspio, a jugoslavenski nije, drugi zahvaljuju Bogu što nije uspio, a treći znaju da model vladanja kroz zaduživanja nije održiv i kao takav mora propasti ili se autoregenerirati i povratiti ono izgubljeno.

Može li Hrvatska povratiti izgubljeno kroz prethodno tisućljeće, te stasati u značajnog igrača na svjetskom nivou imajući na umu da se nalazi na obali Jadranskoga mora, mora najdublje uvučenoga u europski kontinent i mora koje bi trebalo biti izvor i hrane i energije?

Da, Hrvatska to može, ali isključivo i samo kroz stvaranje novih vrijednosti, osuvremenjavanje znanja i vještina, te rad na inovacijama koje mogu biti od svjetskoga značaja, s pretendencijom na imperativ.

Važnost Jadrana prepoznale su Italija i Slovenija, te se u njihove dvije luke, Trst i Koper ulažu milijuni eura, kao i u infrastrukturu pristupa.

Dva glavna igrača na sjeveru Jadrana postaju Kina i Japan, a gdje je Hrvatska i može li sama učiniti nešto na polju ekonomije ili će se predati na milost i nemilost fenomena današnjice pod nazivom turizam, ostaje da preživimo, pa prepričamo.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.