Josipa Lozo: “Mi smo jedan reality show bez kamera”

Elizabeta Jelić

1485
Foto: privatni album

Predstavljamo 27-godišnju Dubrovkinju Josipu Lozo koja obavlja posao prve stjuardese na 50-metarskoj jahti. Nije to posao od osam do 16 sati, kako kaže Josipa, to je posao u kojem se mora imati jako puno strpljenja, volje, hrabrosti, ali i jako dobre organizacijske sposobnosti. Nedavno je dobila i priznanje za svoj rad, a njezina energija i entuzijazam “pršte” na sve strane. Inspiraciju pronalazi u svojoj mami koja joj je oslonac i vodilja. Posao na jahti nije jednostavan, Josipa taj posao zna obavljati i po šest mjeseci ili više. Ne da se pokolebati, korača prema svojim ciljevima, a jako je osviještena i skromna duša. Kada stigne volontira, a i kuma je jednom afričkom djetetu.

Završila je preddiplomski studij Mediji i kultura društva, a uskoro će postati i magistra Odnosa s javnostima. Dvije godine provela je u pomorskoj agenciji gdje se prvi put susrela s pojmom jahte i samom organizacijom jednog takvog plovila. Popričali smo s njom i opisala nam je svoju ulogu na luksuznoj jahti, kako je služiti takvu vrstu gostiju i nedostaju li joj ponekada dom i prijatelji.

Opiši nam svoj posao, koja je tvoja uloga, što te privuklo na jednu takvu, pomalo nesvakidašnju poziciju?
– U najkraćim crtama, moj posao kao prve stjuardese je dobro planiranje dana. Iako ni jedan dan nije isti postoje stvari koje su ipak baza: kabine i izgled gostinjskih kabina, poznavanje različitih stilova služenja, kreativnost, budžetiranje, administracija. Veličina jahte diktira veličinu posade, ja trenutno radim na 50-metarskoj jahti gdje nas je u interijeru troje. Moj ugovor mi brani da govorim o imenima vlasnika broda ili tvrtke u njegovom vlasništvu, ali ono što mogu reći je da sam na ovoj jahti zadovoljna, poštovanje je uzajamno, a posada je sjajna.

Što si naučila na svome poslu, kakvi su izazovi bili za jednu mladu žensku osobu na brodu?
– Naučila sam kako biti bolja osoba. Imati više strpljenja i više cijeniti život. Najveći mi je izazov gubiti dijelove privatnog života i to je nešto s čime se nikada neću moći pomiriti.

Kako je bilo uklopiti se među ljude iz različitih zemalja i različitih kulturoloških shvaćanja?
– Bez dobre posade brod tone. A to je ujedno i najteži zadatak, pronaći posadu koja će se nadopunjavati u poslu, a opet dobro slagati iza kulisa. Mi smo jedan reality show bez kamera. Potpuno nepoznati ljudi u malom prostoru moraju sinkronizirati svoje živote, a sve to za jedan cilj. Da sve ide kao podmazano to je nemoguće. Ali treba se truditi….Za sebe mogu reći da ljude ne dijelim po putovnicama. Kada sam se tek ukrcavala, prije pet godina imala sam predrasude. Danas me ta Josipa od prije pet godina nasmijava.

Dobila si nagradu za najbolju stjuardesu, što to znači, možeš li nam malo opisati postupak za dodjeljivanje takve vrste nagrade? Kako si se osjećala primajući nagradu u Nici?
– Još ne mogu vjerovati da je tu. U lipnju ove godine dobila sam poziv kako sam nominirana što je već po sebi bilo dovoljno. Znači ne nominiraš se sama, a ni tvoji prijatelji nego renomirani ljudi iz industrije koji su očito prepoznali nekakav potencijal u meni. Dva mjeseca zahvaljujući glasanju valjda cijele Hrvatske plus nekim glasovima odbora, došla sam u top 3. Biti dijelom te dodjele je bilo magično, 500 ljudi u dvorani, a netko tamo proziva ime cure iz jednog malog grada u Hrvatskoj. Pucaš od ponosa i sreće.

Foto: privatni album

Koliko radiš, a koliko budeš doma, je li takav način života za ženu težak ili je to nešto sasvim normalno i tebi prihvatljivo?
– Dobro sam se uspjela sa svime pohvatati jer sam doma samo dva tjedna, a došla sam nakon šest mjeseci. Na jahtama posada interijera nema jasno definirane ugovore. Nekada si na brodu mjesecima, nekad i godinu dana. Ja nisam osoba za od 8 do 16 sati radno vrijeme. Mislim da i kad se iskrcam i završim svoju karijeru na jahtama da se neću moći prilagoditi tome.

Možeš li nam opisati neku zanimljivu situaciju na brodu, kakvi su zahtjevi takvih gostiju, je li teško ispuniti ih?
– Recimo od ove sezone, imali smo na brodu jednu stariju gospođu, ali da budem precizna jedva pokretnu 90- godišnju baku. Znali smo to unaprijed, ali ništa nas nije moglo pripremiti na to. Brod je bio neprestano u navigaciji, bili smo u Grčkoj, svugdje na sidru, ja sam dva tjedna tog chartera bila u neprestanoj brizi što ako se nešto dogodi. Ima li smo dva člana posade koji su puna dva tjedna samo oko nje brinuli i bili joj na raspolaganju. Užasno stresno, i sad kad se sjetim, ne bih željela to ponovno proživjeti.

Što Josipa radi kada nije na brodu? Uz što se najviše voliš opustiti?
– Lozo voli ljude. Prvenstveno moji nećaci i nećakinja, onda kumče, ostala djeca mojih prijateljica. Prijateljice i familija. Samo veselje i ljudi koje volim. Ma ima li išta ljepše od toga?

Sudjelovala si na Festivalu Treće uho koje je bilo posvećeno Nizozemskoj i bila si koordinatorica izložbe „Anne Frank – povijest za sadašnjost“, što te dovelo do toga, je li inače voliš volontirati?
– Dugo sam već dijelom festivala i blizu sam ljudima iz Udruge Bonsai. Voljela bih da mi život ostavlja malo više vremena za volontiranje. Ono što i ne volim toliko isticati je i da sam već treću godinu zaredom kuma jednom afričkom djetetu u programu Ujak Ante Mali dom. To je za nas sitnica, a njima je jako puno.

Gdje se vidiš u budućnosti, na kojem poslu, u kojemu gradu?
– U mojoj glavi je uvijek sto ideja, što poslovnih što privatnih. Odlučila sam se prepustiti i vidjeti gdje će me to odvesti.

Što misliš, je li Dubrovnik treba malo više okrenuti priču prema jahtašima i nautičkom turizmu? Ima li prostora za razvitak takvog turizma?
– Ne volim politizirati, ali da je nautički turizam važan, pogotovo za ovaj grad, to stoji. Ljuti me kad vidim da netko komentira kako jedna od najvećih jahti na svijetu stoji usidrena u Tihoj mjesecima besplatno. Najčešće to pričaju ljudi koji ni ne znaju kako jedna jahta funkcionira. Nije njihov problem što je netko omogućio da se tu besplatno sidri, ali činjenica je da ipak njihova lova ostaje u našim blagajnama. Ta jahta ima 90 članova posade koji izlaze na obalu i koji su sjajni potrošači. Što prijevoz, restorani, masaže, hoteli. Naravno, kad je jahta u mirovanju na takvom sidru, znači da gostiju nema, što znači da se tada vrše svi popravci. Pa tu nešto uprihoduju i lokalni električari, strojari, mehaničari. Takav brod masno plaća i odvoz smeća, pilotaža. Ja nemam ništa protiv da nam dolazi malo više Romana Abramoviča, a malo manje ovih padobranaca.

Što i tko te inače inspirira u životu, što te najviše veseli?
– Moja mama je moje sve. Nitko kao mama. Danas više nitko ne radi ništa za nekoga, nitko neće podnijeti žrtvu za bilo što. Moja mama je zmaj. Preživjeti ono što je ona preživjela, nikada u životu ništa od nikoga nije dobila, i sve je sama stvorila. Sve što danas znam i jesam, to sam zahvaljujući mojoj mami.

Što bi poručila mladim ljudima u Dubrovniku?
– Ono što je mene moja mama naučila je to da je u radu spas. Budi ponizan, pazi svoga posla i u tišini gradi svoj put. Ne opterećujte se prolaznim ljepotama i najnovijim krpicama, sve to nestane u tren. Neka vam novčanik bude pun vašim novcima, ne tatinim. Malo se više radujte životu i činjenici da ste živi i zdravi, jer sve to može ispariti. Pođite po svijetu, putujte, istražujte, maštajte i puno se volite.

IZVORDubrovniknet.hr
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.