Priča o smrti parobroda „Indigirka“

947
Foto: Shipspotting.com

Na počasnom mjestu u Muzeju ratne mornarice u Vladivostoku izložena je mala maketa spomenika postavljenog u japanskom selu Sarufutsu, eksponat koji podsjeća na tragediju stoljeća koja je dugo bila skrivena od javnosti – priču o smrti parobroda „Indigirka“, koji je dobio ime po rijeci u Sibiru.

Tog 8. prosinca 1939. iz zaljeva Nagaev kod Vladivostoka, pod zapovjedništvom 58-godišnjeg kapetana Nikolaja Lavrenteviča Lapšina, isplovio je parobrod „Indigirka“ koji je pripadao tvrtki Dalstroi. Iako se ne zna točan broj, na brodu je bilo oko tisuću i pol ljudi, od čega oko 249 ribara i njihovih članova obitelji, oko 840 zatvorenika i 60 pritvorenika pod stražom te 39 članova posade.

To je putovanje „Indigirki“ bilo posljednje te 1939. godine i mnogo je ljudi željelo biti na tom brodu. Naime, u to je vrijeme objavljena amnestija koja je neočekivano donijela slobodu više od tisuću i pol tisuća osuđenika Kolyme, a na pristanište su dovođeni u otvorenim kamionima.

Žestoka oluja iscrpljivala je ljude nekoliko dana. Na putu do tjesnaca La Perouse, između naleta mećava, posada broda nakratko je mogla ugledati svjetlost svjetionika Aniva i, prolazeći pored njega, postavili su kurs između grebena Kamen opasnosti i obale otoka Hokkaido. Ubrzo nakon smjene straže 12. prosinca oko ponoći pomoćni kapetan V. Peskovsky, koji je krenuo na stražu, ugledao je svjetla kroz snježnu oluju i pomislio kako se radi o svjetioniku. To je bilo svjetlo svjetionika, ali japanskog, na rtu Soya-Misaki na otoku Hokkaido. Pogreška se pokazala kobnom.

Parobrod je punom brzinom udario u greben Todo kraj sjeverne obale Hokkaida i zadobio rupu po cijeloj dužini trupa. Udarci valova i vjetra u trenu su ga bacili na greben, a zatim u plićak oko 700 metara od obale.

Odmah je poslan SOS signal, iako se prema nekim izvorima navodi da nije niti poslan jer je komunikacija bila u šiframa. Voda je ubrzo onesposobila radio odašiljač i veza je prekinuta. Posada i putnici ostali su sami u borbi protiv stihije.

Većina je odmah završila u moru, a ostatak je kroz brodska okna izvlačio deke i odjeću kako bi zaštitio žene i djecu od prodora vjetra.

Strojevi su prestali raditi, svjetla su se ugasila. Sa svakim satom brod je tonuo sve dublje i dublje. Oni koji više nisu mogli sami izaći na palubu, izvlačili su se uz pomoć konopa kroz rupu izrezanu u trupu po nalogu kapetana. Po cijeloj duljini trupa bio je nategnut konop za koji su se držali nemoćni putnici.

S velikim poteškoćama spušten je čamac za spašavanje i deset dobrovoljaca pokušalo je doći do obale. To im je i uspjelo, iako su petorica ostala zauvijek među morskim valovima. Ostali, mokri i jedva živi, pronašli su ribarsku kolibu i, iscrpljeni se srušili na njezinom pragu.

U međuvremenu, kapetan je odlučio poslati i posljednji čamac na obalu. Čim je čamac dotaknuo površinu mora, valovi su četvoricu odbacili u dubine. Preostala šestorka nestala je u noći, no samo su dvojica uspjela doći do obale.

U selu Sarufutsu, jedan od ribara prvi je saznao za katastrofu. Na vratima njegove kuće začulo se lupanje, a na pragu je stajalo pet jedva živih stranaca. Ribar ih je uveo u kuću i smjestio pored vatre uz votku. Gestikulacijom je shvatio da se dogodila nesreća na moru. Domaćin je odmah otrčao do brata u susjedstvu, no ovaj ga je počeo uvjeravati da se ne radi o brodolomcima nego o sovjetskom desantu na otok, budući da je odnos dvaju zemalja nakon sukoba na Khalkhin Golu bio prilično kompliciran. Unatoč tome, braća su prijavila da su preživjeli Rusi u luci Wakkanai.

Šef gradske uprave gradića Wakkanai Takeshi, koji je obaviješten o brodolomu, bio je potpuno zbunjen. S jedne strane, spasilačke brodove nije mogao poslati, a s druge strane njihovo slanje u tako loše vrijeme bilo bi potpuno ludilo. Nije htio spasiti neprijatelja žrtvujući svoj narod. Odlučeno je poslati na mjesto događaja pomoćnog policijskog inspektora i s njim još tri osobe.

Policijski inspektor naredio je trima sudovima da započnu akciju spašavanja. Japanski timovi nekoliko su sati davali sve od sebe kako bi spasili ljude. Jedan brod unajmila je vojska, a odgovornost za njega u oluji preuzeo je jedan od bojnika. Da se brodu nešto dogodilo, bojnik ne bi imao drugog izbora osim da napravi hara-kiri.

U zoru stanovnici Sarufutsua ugledali su brod kako leži na boku, a na njemu ljudi dozivaju u pomoć. Seljani im, nažalost, nisu nikako mogli pomoći. Oluja je još bjesnila i izbacivala tijela poginulih na obalu. Iako su stanovnici pokušavali spustiti mali ribarski brod u more, odmah su od toga odustali jer su valovi i struje bili prejaki. Ipak, izvukli su mrtva tijela, prihvatili one koji su pokazivali znakove života i nahranili preživjele.

Tog 12. prosinca u 16 sati informacije o brodolomu parobroda „Indigirka“ poslane su veleposlanstvu SSSR-a u Tokiju. U tom je trenutku situacija na brodu već bila kritična. „Indigirka“ se gotovo bila prevrnula.

Japanci su ponovo pokušali spustiti malu ribaricu „Tenho Maru“, no ona se, odmaknuvši se od pristaništa na kraju preokrenula. Srećom, japanski spasioci uspjeli su sigurno doći do obale.

Tri parobroda „Karafuto Maru“, „Sosui Maru“ i „Sante Maru“ tek su 13. prosinca u dva sata ujutro uspjeli isploviti iz luke Wakkanai i krenuti prema na mjesto nesreće. Uz riskiranje vlastitih života, posade su pokušale spasiti ljude. Kao rezultat toga, u 13 sati 395 ljudi je prebačeno na sigurno. Stanovnici sela cijelu su noć i jutro nastavili prikupljati leševe i oživljavati one koji su davali znakove života.

U Wakkanai je dovedeno ukupno 402 ljudi, ukrcani su na parobrod „Karafuto-Maru“ i 14. prosinca isplovili u Otaru.

Povratak kući bio je tragičan. Naime, kapetan „Indigirke“ Nikolai Lapšin osuđen je na strijeljanje, a njegov drugi pomoćnik V. Peskovsky, imao je više sreće i dobio deset godina zatvora.

A na obalu u blizini sela Sarufutsu, valovi su nastavili izbacivali leševe. Svi poginuli, u dogovoru sa sovjetskom vladom, kremirani su i potom posebnim vlakom poslani u SSSR.

Međutim, mnogo kasnije Japanci su otkrili još 30 leševa sovjetskih građana. Sahranjeni su na groblju u blizini hrama u blizini sela Sarufutsu. Na grobu je postavljen drveni nadgrobni spomenik s odgovarajućim natpisom na japanskom jeziku.

Prema japanskim novinama spašeno je ukupno 430 ljudi, uključujući 35 žena i 22 djece. Poginula je 741 osoba.

Brodolom “Indigirke” jedna je od najtragičnijih katastrofa u svjetskoj povijesti brodoloma. Međutim, prisutnost zatvorenika na brodu učinila je ovaj događaj malo poznatim. Pokušali su ga baciti u zaborav, no nisu zaboravili smrt nesretnika u selu Sarufutsu. Svake godine 12. prosinca lokalni stanovnici obilježavaju dan sjećanja na njih.

Lokalna uprava je 1969. godine došla na ideju da na mjestu nadgrobnog spomenika postavi pravi spomenik. Godinu dana kasnije osnovano je Društvo za izgradnju spomenika brodoloma „Indigirke“.

Foto: Vill.Sarufutsu.hokkaido

12. listopada 1971. otkriven je spomenik, a prema zamisli japanskog arhitekta I. Kenjija, pijedestal je izrađen od sivog dalekoistočnog granita. Sam spomenik je metalna skulptura od pet metara u obliku tri stilizirane figure koje se drže za ruke i štite ljudski život – svojevrsni simbol pomoći u zajedničkoj nevolji.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.