Enna Kovač: Jučer, danas, sutra

890
Foto: privatni album

Neki ponavljaju „Nije tako bilo u moje doba…“, neki se drže one „Uvijek je sve to isto… Ljudi su ljudi…“. Je li danas bolje ili je gore nego što je bilo prije ili je sve isto?

Moja teta, koja je otočanka, supruga je okorjelog pomorca. Taj zajedničko-pomorački život kretao se od šezdesetih pa do devedesetih, kada je on prestao ploviti. Najbolje godine, rekla bi ona. Te njihove najbolje godine ona je provela u malom mjestu na otoku, a on po morima kojima nekada nije znao ni ime. Ona je bila omeđena linijama kuća – polje – crkva. Izlazila baš i nije, iako može se reći da i nije baš imala ni gdje, osim na nedjeljne mise. Društeni život je bio vezan za roditelje, djecu i susjede. O prva dva ne trebam puno pričati, iako su se i tu neki odnosi promijenili, ali najzanimljivije su ipak bile susjede i susjedi. Neke od tih susjeda bile su i povremene prijateljice. Često bi mi pričala kako su to sve bile „falše“ prijateljice, one koje će doći na kavu, samo da bi izogovarale onu s kojom će već sutra popiti kavu ili dijeliti klupu na propovijedi. To su bile one koje bi plakale s njom kada bi se nešto (rijetko) potužila, da bi joj se već sutradan smijale radi slabosti jučerašnjih suza. To su bile one koje bi „vrckale“ oko Staroga kada bi došao s broda. Jedne bi govorile kako Stara ne zna dobro kuhati kao one, pa su se nudile da donesu koju svoju deliciju samo onako usputno, neka proba. Druge su govorile kako je Stara previše za „špaherom“ i da je sasvim izgubila onu vrckavu stranu, pa su se nudile da bi je izvele (kuda bi je samo izvele da mi je bilo znati!!) i zabavile malo „za njega“. Sve su bile učestale i u periodima kada je bila sama i kada nije. Uvijek su pronalazile načine i izgovore da budu prisutne. Uvijek su imale savjet, znale su odgovore na sva pitanja ili dileme, bilo da je vezano za kuhinju ili kakvu dijagnozu, uvijek su imale sve alate koje ona nije imala, uvijek su imale sve informacije koje ona nije imala. Znale su sve o aspolutno svakome. A nikada se nisu pomakle dalje od nekoliko metara. Genijalke. Nju je zabavljalo sve to. Nekada, iako rijetko, ali nekada bi je uspjele nagaziti na žulj i onda bi postala neugodna i izbacila im sve ravno u lice. Ali većinom je samo šutjela i smješkala se mudro, puštajući ih da govore i prateći dokle sva ta ženska dovitljivost ide. A bile su zaista maštovite. I vrijedne. Najela se moja teta punjenih paprika, pečenih kozlina, rožati i fritula koliko vam srce poželi, jer njene nisu nikada bile dovoljno slasne. Nudile su joj haljine i rupce za kosu, jer njene im nisu nikada bile ili dovoljno atraktivne ili dovoljno nevine. Nudile su joj vlastite lijekove za nju i djecu, jer su sve redom bile vrsne homeopate. Kao i kreme – za nedajbože strije ili bore ili grubu kožu na rukama, instant rješenja za grube pete ili mirisne vodice u vrijeme menopauze kada su joj primjećivale povećano znojenje. Bile su dobronamjerne i maštovite.

On je plovio svuda. Amerika, Evropa, Kina, Australija… Egzotike svih vrsta. Plovio je u vrijeme kada se u lukama zadržavalo, kada se izlazilo, trošilo… U vrijeme kada je bio na brodu, situacija je bila slična onoj kući – brod je bio uredan, hrana je bila obilata, ljudi su bili slični. A more je uvijek more, umaralo je, ali i privlačilo. U lukama bi ostajali duže. Trošilo se najviše na alkohol i žene. Vraćalo se na brod da se najede. Rijetko su jeli vani, osim u ime znatiželje. Brod je bio utočište. Imao je dva doma. Onaj ploveći koji je nudio rad i upoznavanje svijeta. Nove barove, nove i drugačije žene, nove poglede na svijet i život, nove kulture, nove načine. On je svoje obzore širio svakim novim vijađom i donosio ih kući kao kakav zapanjujući film. Otkrivao je sebe kroz svijet.

I mislim se koliko je danas tako. Dobro, stilovi života su nam se svima promijenili, jer se prvenstveno promijenilo i društvo i uvjeti, ali u tim našim moderno stiliziranim životima, koliko je ostalo isto.

Ja ne živim na otoku, ali nije da nam je ni puno drugačije nego otočanima. Ja se na primjer isto kao moja teta vrtim u domenama našeg doma, našeg djeteta, naših prijatelja, s bitnom razlikom – mene moj vodi da vidim svijeta, njen je njoj samo o svijetu pričao. Susjedstvo se nije uvelike promijenilo. I danas susjede znaju sve o svakome, britke su u komentarima koji ih se ne tiču, vrsne su u poznavanju tajni kuhinje, ali i alkemije, znaju koji je lijek za što najbolji (ne beru više trave, ali ih uspoređuju), znaju sve o onome što je najbolje za vas i vašu djecu, kao da su psiholozi s desetljećima iskustva, vrsno se bave i politikom pa se ne libe dati savjet o najboljoj stranci ili kandidatu za predsjednika, poznaju sve, imaju o svemu svoje mišljenje i ne boje ga se dati. Znaju sve o svačijem životu, također bez da su se pomakle za nekoliko metara. Moga pomorca također opominju ako nisam dovoljno nosila iz dućana, jesam li se možda ulijenila ili pak ako sam bila prerevna u nošenju, ima li možda razloga za sumnju. Ako se ne našminkam, bolje neka pripazi, jer je u opasnosti da mu se ne desi starica vještica ili ako se „uredim“, bolje neka pripazi, jer možda sam ulovila nekoga sa strane kad se već toliko trudim… Sve znaju i ne boje se reći. Isto je sve. Možda s jednom razlikom. Danas se sve to što je prije bilo samo rečeno, snima. Kroz objave i postove u kojima se obračunava sa vlastitom starosti objavljujući uređene selfije sebe kako „pije kavu, puši, ide na plažu, jede, gleda se u ogledalo, večera ili drži noge na ogradi“ ili vlastitom genijalnošću kroz uspješne recepte, savjete, mišljenja, ideje i sl. U doba kada ako nisi virtualan, jednostavno nisi, sve se radi kako bi bilo objavljeno. U protivnom, nije stvarno. Tako ni tričarije. No i s tom razlikom, opet sve to miriše na poznato, već viđeno, već stotinama miljardi puta proživljeno u nekom drugom obliku. Dobronamjernost i maštovitost ili nešto drugo?

A što je s pomorcima? Otkrivanja svijeta, barovi, žene koje ih vole samo dok plaćaju…. Ne znam, nisam ja pomorac, ali iz onoga što čujem, čini mi se da su se njihove okolnosti promijenile više, i to ne nužno na bolje. Danas se u lukama zadržava malo i umjesto da se obiđe koji bar i upozna koja nova osoba, koji novi pogled na svijet, trči se do prvog dućana u kojem se kupuje nešto hrane i obavezno magnet za hladnjak. Hrana na brodu je većinski loša, pa se ne vraća zdušno na brod da se najede, nego se trči vani u kakav priručni restoran u blizini, ne bi li se barem na trenutak namirisalo prave hrane. Vremena za kakva druga iskustva uopće ne ostaje. A ako su kojim slučajem preskočili onaj dućan od malo prije, onda je obavezan završni trk za magnet. Ne daj Bože da se kući vrate bez kojeg suvenira, jer na koncu to jedino ostaje kao dokaz da su ipak u svom tom lomljenju valova i trčanju po i oko broda, uspjeli ugaziti na tlo te neke egzotične ili samo daleke zemlje. Dokaz je dokaz, a sve ostalo neka pričaju valovi. Ili susjede. Tko već bude maštovitiji.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.