Enna Kovač: Žena kao kanal

2430
Foto: privatni album

Pročitala sam nedavno kako su žene pomoraca (nužni) kanali. Malo mi je na prvu usporedba bila čudna – kanali, ali kada sam razmislila, shvatila sam koliko je divna. Živopisna čak, jer je pored svih ostalih nametnutih stereotipa nadodala još jedan potencijalno najvažniji i realan, koji prati ženu pomorca vjerno kao sjena. Kanal!

Dakle, kanal u smislu prenošenja (i oblikovanja) percepcije njega (pomorca) drugim članovima obitelji – djeci, roditeljima, prijateljima; te prenošenja (oblikovanja) percepcije svih njih (djeca, roditelji, prijatelji) njemu (pomorcu).  I mislim se kako to na jedan način jest istina, ali i nije. Pa nisu ti naši pomorci baš tako slijepi da ne poznaju i svoju djecu i roditelje i sve prijatelje, pa da ih žene mogu bojati kako požele. A onda opet, promislila sam, da to vjerovatno (nekada svjesno, a nekada možda manje svjesno) upravo i radimo. Kreiramo slike i jednih i drugih i šaljemo ih na određene adrese. Doduše, ima muškaraca koji su manje senzibilni i manje osjetljivi na sva ta događanja u ovom „kućnom“ svijetu, pa primaju svakojake informacije i dojmove kako im se god servira. Ima i onih koji su se malo i umorili, pa sve saslušaju samo s pola uha, tako da uopće nije ni važno o čemu žena brbolji. A ima i onih koji se trude da unatoč strci na brodu imaju vremena i snage i sluha da zaista slušaju i da na koncu procijene – a što da procijene – pa ženu naravno! Je li žena u redu, je li skrenula, je li depresivna, je li manipulativna, je li dosadna, je li maštovita, je li dovoljno psihološki osviještena da kanalizira sve i svima baš onako kako treba, je li iskrena, je li varljiva, je li… E jadna ta žena, koliki su joj teret (čitaj i moć) na leđa stavili, a da ga ona nije ni svjesna. U tom tonu, razmišljam dalje kakva sam ja žena. I vrtim po glavi stotine događaja koje sam npr. prešutjela (namjerno ga kažnjavala prešućujući mu nešto, jer „on je otišao, on plovi, on ne sudjeluje, on me ostavio, on ne mari, on blablabla“ – sva sreća da razumije i da se znam ispričati, inače razvod instant), prešutjela (da ga ne povrijedi i ne utuži dok je daleko i „sam“ – ima vremena kada dođe doma – zamjerio mi, pa sam odustala od te vrste „zaštite“), iskarikirala (kada je bio loše volje da ga nasmijem), slagala (kada sam mislila da sam dosadna pa da u njegovim očima malo narastem ili budem zanimljivija – kužnio me instant, ali je mudro šutio i pratio priču), prepričala s nabijenim emocijama u afektu (da bih se za pola sata smirila i sagledala situaciju s normalne strane, koja ne bi uopće sličila onome što sam nadrobila maloprije – piši objašnjenje), preuveličala (da se shvati i naglasi dojam mog rada/truda/žrtve – iako isti nije za naglašavanje, ponajmanje njemu). I mislim se, koja manipulatorica.

Pa zaista nam je „darovana“ kreativna sloboda kada smo kanali za prenošenje percepcija. Koja zabluda! A tek kanal u obrnutom smjeru. Što reći djetetu, što reći roditeljima, što prijateljima. O njemu. Onom koji plovi. Onom koji ide i dolazi. Živi s nama na intervale. Tu sam loša. Tu se uhvatim kako ga uvijek nekako nehotice branim, iako ni sama ne znam od čega i zašto. Opravdavam, kao da njegovo zanimanje traži debela opravdanja. Uvijek ga nekako prikazujem kao onog koji je sve zaslužio (a ne zaslužujemo li svi!?), kao onog koji je vrijedan svega najboljega (a nismo li svi?!), kao onog koji je potreban razumijevanja i odmora (a nismo li svi!?), kao onog koji je bačen u život, bez da ga je sam izabrao (ne biramo li uvijek sami!?, dobro, nakon 18te). Uvijek nekakva obrana, zaštita, stavljanje na pijedestal (koji je i zaslužio, ali nismo li svi!?). Mogu samo mislit’ što oni svi o meni misle, možda da sam neka jadna glupsonica koja je popila priču o teškom poslu i sve obrazlaže time. Ali, to na koncu nije ni važno. Važno je da sam ja samo kanal, a nekada kanali poplave ili se isuše ili im se desi suženje ili se pak prirodno prošire. Možda kanalu i ne treba sve vjerovati, jer kanal je pod velikim opterećenjem da svakodnevno filtrira ono dobro i ono loše, ono lijepo i ono ružno, ono važno i ono nebitno, ono iskreno i ono lažno, ono „željela bih“ i ono „jesam“, ono što želi vrištati i ono što se da baciti u neki pritok. Kanal treba shvatiti samo kao kanal i sačuvati se od opasnosti da nam bilo tko uređuje ili određuje odnose s bilo kim, ma koliko god to teško i/ili neizvedivo bilo. (Mudrost s možebitnim naslovom – Kako ostati prisutan, ako nisi prisutan?!).

Kanali su nam potrebni, da opstanemo i ostanemo u toku. Kanalima treba priznati njihovu važnost i  moć, ali ih i podsjetiti da ne upadnu u zamku koju (do)nose sve vrste moći, pa da se pobahate i izvitopire. Treba kanalima dati priliku da zadrže ono od čega su sazdani – krvi i mesa – ne tražeći od njih da umjesto kanali postanu obavještajne agencije. Pomorci, čuvajte vaše kanale! Kanali, čuvajte vaša ušća i izvore!

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.