PARANGAL: Jesu li pomorci zaslužili da ih se otpiše nakon 50. godine?

Andrea Zovko

1845
Foto: ilustracija / Pixabay licenca

Pogled s kraja na brod često u promatraču izaziva neki čudnovati osjećaj divljenja, veličanstvenosti, ali i čežnje i prolaznosti. Zavisno o tome tko je promatrač, dijete, zaljubljeni par, prodavačica na peškariji, zemljoradnik ili sveučilišni profesor, brod na horizontu u svakome pobuđuje neki osjećaj, no vrlo malo njih u tom trenutku pomisli na one koji plove na tom brodu. One koji su se, što obiteljskom tradicijom, što željom i upornim radom, odlučili na karijeru pomorca.

Uglavnom odrastajući uz more, neki od njih su već u prvim školskim klupama znali da će ploviti kad odrastu, drugi su pak tijekom godina osjetili taj poziv u sebi, a ima i onih koji su krenuli navigati kako bi jednog dana mogli osigurati bolji život svojim obiteljima.

Bilo kako bilo, svi oni našli su se na nekom od tih želježnih grdosija i naviknuli na život na pučini. Daleka mora, promjene vremena i klimatskih zona, razdvojenost od obitelji, buka i vibracije, život u nekoliko kvadrata u kojima imaju pravo na nekoliko sati privatnosti te stres, samo je dio svakodnevnog života pomoraca. Dio života nepoznat čovjeku koji sa zanimanjem pogledom prati brod u daljini.

Kao i kada dvoje mladih kreće u zajednički život i navikavaju se jedno na drugo tako se i mladi čovjek lakše privikne na način života i rada na brodu. S godinama mu to postane rutina, obavlja svoje zadatke s lakoćom, zna unaprijed što može očekivati od nekih problema, odnosno u godinama je kada se njegovo stečeno znanje cijeni jer je stekao i iskustvo. Iskustvo koje može primijeniti u svakoj situaciji koja mu se nađe na putu.

Međutim ponekad, neki od pomoraca unatoč svom dugogodišnjem iskustvu naiđu na problem. Problem nevezan za znanje ili primjenu u praksi, već problem godina. Godina koje određuju da li je sposoban i dalje obavljati svoju dužnost ili je vrijeme da ga zamijeni netko mlađi.

Foto: ilustracija / Pixabay licenca

Pomorci, kao što znamo, imaju beneficirani staž i 60 godina dobna je granica za mirovinu, životno razdoblje kada čovjek ima pravo na zasluženi odmor i uživanje plodova svoga rada.

Sve to ne bi bio problem da kompanije sve češće ne traže mlađe ljude i one već u dobi od 50+ pomalo selekcioniraju. Na njihovim pozicijama žele mlađe kolege, vitalnije i žveltije koji će, po njihovim mišljenju bolje obavljati svoj posao i od kojih će imati više koristi.

Zapovjednik Aleksandar Buneta ima 37 godina plovidbenog staža, uglavnom na tankerima, i trenutno je u fazi otkaznog roka. Kako kaže, kompanija se smanjuje i došlo je do prestanka potrebe za određenim profilima te postoji tipičan višak radne snage.

– Kad sam se htio ponovno zaposliti na jednoj kompaniji rekli su da sam star. Nitko neće javno reći ili napisati, ali to je diskriminacijski faktor. U mojoj dobi teško je naći posao samo zbog činjenice što čovjek ima određen broj godina, a ne zbog toga što je nesposoban ili bolestan.

Radi se prije svega o želji kompanija da plate što manje osiguranje, da imaju što manju izloženost prema zdravstvenim rizicima koji bi, po njima, mogli nastupiti zato što je netko malo bublastiji, ima šećer jedan iznad granice ili pak ima 53,5 godine. Takvo diskriminacijsko ponašanje počinje prije svega od vlasnika, a onda od agencije, kaže Buneta.

– Kad uđete u određene godine onda postanete nekonkurentni kod jačih brodova, a uzet će vas oni koji su, recimo to tako, ne baš solidni poslodavci, tzv. mafija i divljaci. Takve kompanije i menadžmenti posluju na takav način da idu do te mjere da se falsificiraju svjedodžbe samo da brod ide. Tu će vas uzeti i neće gledati na godine jer na vas ne gleda dugoročno. On samo krpa rupu jer mu sljedećih pet mjeseci treba netko na brodu. Postavlja se pitanje koliko je uopće zdravo tamo biti, dodaje naš sugovornik.

Pored zapovjedničkog posla gospodin Buneta se školovao za auditora te za interne i vanjske inspekcije te se i dalje misli razvijati u tom pravcu ukoliko se neće imati prilike ponovno ukrcati na brod.

– Znam dosta kolega koji se ne mogu ukrcati na brod zbog godina. Ništa im ne fali zdravstveno ni na neki drugi način, međutim jedini razlog zbog kojih ih se odbija su godine. Postavlja se pitanje kako će čovjek, pomorac koji je plovio godinama i sad nema gdje raditi, ostvariti svoj radni staž od 67 godina ako ne može dobiti posao. U pomorstvu nemate takvu poziciju na kompaniji na kojoj radite da bi vam ona mogla naći neki drugi posao sukladno vašem trenutnom stanju. Nije to kao u INA-i ili HEP-u, da ne kažem državnoj administraciji. Znači vama u tim tvrtkama nitko neće dati otkaz jer vam je skočija cukar. Ni na brodu to nije otkaz, ali je nemogućnost prolaženja liječničkog s kojim se onda ne možete ukrcati. Tada se nađete u poziciji 99% pravno nezaštićenog i nitko vam tu ne može pomoći, a ne možete doći do penzije.

Da nije samo jedan pomorac tog mišljenja i sličnog iskustva uvjerili smo se u razgovoru s Ivom Matošinom, koji je karijeru pomorca počeo u tridesetim godinama i koji danas ima 33 godine plovidbenog straža uglavnom na tankerima na poziciji prvog časnika palube i kapetana.

– Još donedavno san se htija ukrcat, no odusta san od toga jer nisan uspija naći posa pa san se preorijentira na neke druge stvari. Javlja san se na natječaje kompanija, ali san dobiva odbijenice zbog godina. Naime, u aplikacijama kompanija postoji dob do 55 godina, ali sad to već smanjuju na 50 godina, ako ne i ispod toga. Kompanije danas traže mlade ljude i nije to neka velika filozofija. U uredima tih kompanija uglavnom sjede ljudi koji nisu nikad navigavali, a čak i ako jesu oni se žele ‘oprat’ prema onome koji njima daje posa.

Danas se Ivo Matošin bavi vinogradarstvom i vinarstvom u što je uložio još prije desetak godina kada je, kako kaže, već predvidio što bi se moglo dogoditi.

– Najgore je kad ostariš i više te ne trebaju, a još nisi za penziju i nemaš ništa drugo. Ljudi u takvim situacijama postanu socijalni slučajevi. Da zarađujete ne znam kakve novce oni se troše i ne može nikad previše uštedjeti. Vrlo su rijetki oni koji zarađeni novac ne troše. Kad imate više, dite hoće više, žena hoće više i to tako ide. Nije to ništa nenormalno, priča Matošin.

Da je poželjno ulagati kako bi se moglo živjeti u vrijeme kada nastupi treća doba slaže se i upravitelj stroja u mirovini, Niko Klečak (69), koji je preko 35 godina bio na rukovodećim pozicijama na raznim vrstama brodova od bulkera, tankera, kontejneraša, suppliera i platformi, a danas je zadovoljan što ima staža i u Velikoj Britaniji te uspio dobiti njihovu mirovinu.

– Vrlo rano sam došao do pozicije upravitelja s nepunih 28 godina i, bogu hvala, uspio sam akumulirati neki kapital, koji sam manje-više investirao u nekretnine. Imam kuću u Konavlima koju ljeti iznajmljujem i to mi dođe kao dodatan izvor prihoda. Tih pola godine živim u Dubrovniku, a turisti mi dođu kao ljetna zanimacija, kaže Niko, koji je već pet godina u zasluženoj mirovini.

Na pitanje može li pomorac biti konkurentan i u godinama nakon pedesete, gospodin Klečak odgovara:

– To je dvoznačno pitanje. Ljudi koji su na neki način sačuvali svoje psihičko i fizičko zdravlje, netko može biti vitalan i biti konkurentan onome od 50 ili 40, a netko je i sa 50 starac. Sve je to vrlo individualno i zavisi od osobe do osobe. Ako ste vi u dobroj fizičkoj kondiciji i mentalno zdravi imate, dapače, prednost u odnosu na mlađe kolege zato što imate neprocjenjivo iskustvo. Neke stvari rutinski rješavate, što mlađi kolege ne mogu. U offshoreu se to ne može izdržati jer tamo imate smanjen broj ljudi na brodu, smjene su 6/6 i to je već određeni napor za starije ljude.

Ja sam odlučio završiti svoju karijeru iako sam još imao brevete koje sam mogao produžiti i danas bih mogao raditi, pretpostavljam, ali na nekom lakšem brodu, npr. bulku gdje je uglavnom monotonija. Dođe se u porat ukrca, iskrca i poslije 20, 30 dana na moru možeš se relaksirat jer se obavljaju rutinske stvari. Ali kad vam u offshoreu dođe kakva nepredviđena situacija vi kao čovjek od 60+ godina neusporedivo više trošite energije i snage te vas to iscrpi. Trošite više snage nego netko od 40 godina bez obzira na iskustvo. Ja sam vidio da mi materijalno više nije potrebno i rekao sam sam sebi da je dosta.

Sličnog razmišljanja o problemu pronalaska posla za pomorce koji su zašli u određene godine je i 59-godišnji Miljenko Bezić, koji je svojom voljom sa 58 godina prestao ploviti i sada čeka uvjet za mirovinu, odnosno 60 godina života. U svojoj karijeri plovio je na malim obalnim tankerima, dugoj plovidbi, na kontejnerašima da bi mu posljednja bila pozicija zapovjednika na offshoreu, a u matrikuli, kaže, ima čistog ukrcaja 23,5 godine.

– Ja razumijem kompanije, ali po meni granica nije, bar za većinu, ako ima 50 godina i više. To ne znači da nije za brod i što se tiče većine Hrvata godine ne bi trebale biti ograničenje. Ja san ima sriću da san bija na takvim kompanijama koje nisu imale limit. Čak san ima jednog Nijemca, kapetana, s kojim san se mijenja na offshoreu. Ima je 67 godina i ok je radija svoj posao. Kako sam zadnjih 10,11 godina bija na offshoreu, sve kompanije su tražile limit do 50, maksimum do 55 godina dok na bulku i kontejnerima to nisan primijetio.

– Kod mene je situacija bila sljedeća. U drugom mjesecu 2017. san se iskrca i tražija od firme godinu dana da me puste zbog obiteljskih problema. U prosincu iste godine san ponovno dobija od njih poziv za ukrcaj pa san odbija. Isto su me pitali i u drugom mjesecu 2018., no tada san raskrstija i reka da ne bih više na brod.

Foto: ilustracija / Pixabay licenca

Razmišljanja pomoraca o pomorstvu u budućnosti i ima li tu kruha za nove generacije također su podjednaka.

– Pomorstvo kao privredna grana nikad neće nestati jer se nikad neće moći prevesti ogromne količine nafte avionom. I ne samo nafte, tu je i bakar, minerali i rasuto stanje, znači teret u generalnom smislu, a brodovi ostaju najjeftiniji način prijevoza roba po svijetu. Budimo realni, 95 posto svjetske ekonomije se prevozi morem. U kojem će to obliku biti i koje će to vrste brodova biti, da li će oni biti bez posade to tek ostaje za vidjeti. Ja sam poprilično siguran da će u nekoj bližoj budućnosti sve to biti na daljinski, ali to ne znači da će to biti sutra. Osim toga pomorstvo kao grana neće nestati pa će se profilirati neka druga radna mjesta. Ne mora nužno biti 30 ljudi na brodu, možda će biti pet ljudi na kraju koji će isti taj brod opsluživati i kada taj brod dođe u luku opet će trebati kadar koji će ga, recimo, dovesti s otvorenog mora kad prelazi na manualno u sam porat i obaviti manipulaciju tereta, kaže Aleksandar Buneta iz Šibenika.

– Kad me pitate ići na more ili ne, da imam sina ne znam, ali mogu povući paralelu s odlaskom mladih u inozemstvo. Ja imam kćer koja je isto razmišljala bi li išla. Ima tu i za i protiv. Ako me pitate da li mi je žao što sam proveo cijeli život na moru opet je 50/50 jer tko vam kaže drugačije, lagat će. Ne biti doma sa svojom familijom i gledat dicu kako rastu ili s druge strane napravit karijeru pa istoj toj dici nešto materijalno priskrbit, to je vaga. Ali u svakom slučaju ta odluka se treba donijeti rano i konačno. Nema ništa gore nego otić malo na more, pa malo kući pa opet malo na more. Ili ploviti dokle čovjek može i želi ili ne ploviti, zaključuje Buneta.

Miljenko Bezić vjeruje da će situacija u pomorstvu bit sve gora, ne u smislu uvjeta, nego zbog Kineza i Indijaca te Ukrajinaca koje strane kompanije sve više zapošljavaju.

– Kompanije sve guraju automatizaciju bez posade i za petnaest, dvadeset godina to bi se stvarno moglo ostvariti. Ne mislim tu na putničke brodove, već na one koje prevoze terete.

Mom sinu je danas 31 godina. Nakon što je završija je Nadbiskupsku gimnaziju u Splitu upisao je pravo koje je gurao godinu, dvije dana. To treba učiti, ali on je po defaultu linac ka i ja i doša je na ideju da bi iša na Pomorski fakultet smjer nautiku. U to je vrime to reka samo materi i krili su to od mene jer san mu poslije osnovne zabranija da ide u srednju pomorsku. Kad mi je napokon reka uvjetovao sam mu da ne smi na nautiku, nego na strojarstvo. Tako je završija tri godine i sad je već pet godina na brodu ka 2nd engineer na NCL-u. Svakome tko god može, tko je spreman i sposoban predložija bi mu da ide u pomorstvo jer u ovoj državi kruha nema, razmišlja Bezić.

– Za navegat treba biti specijalan tip. Iz moje generacije kad nas je u srednjoj školi maturiralo između 15 i 18, na brodu nas je ostalo 5,6. Svi su pomalo odustali. Sada je tih 5,6 u mirovini i sastajemo se svake godine na večeri i evociramo uspomene. Mladi pomorac danas mora ići ciljano. Prije desetak godina mladi su dolazili na brod i bili su cipoli na suhom. Danas je konkurencija na svjetskom tržištu radne snage pomoraca velika, prvenstveno zbog Azije i Kine. Vi više nemate šansu, niti vam se isplati ići na bulk ili na kontejner. Primanja su mala pogotovo za niža zvanja kad startate. Jednostavno vam financijski to ne može dozvoliti vaša familija. Treba ići u smjeru uskog obrazovanja, odnosno u smjeru offshorea, putničkih ili LNG brodova. Svaki mladi pomorac ako ima namjeru treba imati upornosti i pronaći metodu kako doći do tih stvari da bi kasnije mogli opstati, smatra Niko Klečak.

– U svakom poslu, u svakoj grani, bilo industrijskoj bilo nekoj drugoj privrednoj postoje određene osobe koje su svojim iskustvom da li u savjetodavnoj ulozi, da li u menadžerskoj ulozi to je stvar odabira kompanije i njene politike. Međutim na moru, danas smo svjedoci sve većeg broja incidenata, naročito u području zahtjevnima za plovidbu kao što je Sueski kanal, Singapurski kanal i tu je nepobitno da je van svake sumnje da se tu radi o iskustvu tj. o nedostatku istog. Znam točno koji je razlog. Razlog zbog kojeg se ne uzima ljude određenih godina iskustva i starosti je upravo u toj izloženosti prema osiguravateljskim kompanijama zbog rizika. Postoje tablice. Budimo realni, ako sada idete zaključiti životno osiguranje vama će biti povoljnije nego meni samo zbog godina. No to je u redu jer to je osiguranje života koje ima određen tijek. To je jedini razlog zašto se ne uzimaju ljudi s iskustvom iako recimo kompanija muku muči sa zapovjednicima. Nemaju dovoljno zapovjednika i oni stoje po 5,6 mjeseci na brodu. On više nije mentalno sposoban za sve te zahtjevne funkcije. Nije to problem mene ili mojih kolega nego je to problem na globalnoj razini, dodaje za kraj 58-godišnji Alksandar Buneta.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.