U kući obitelji Vlahov svima se čini da je kobna nesreća bila samo ružan san

Marina Jurković

561
Foto: Foto Hrvoje Gunjača / HRT

– Brate, tonemo, dolazi… – posljednje su riječi srimarskog ribara Ljubomira Vlahova upućene mobitelom bratu Alenu, samo koju minutu nakon što se njegova koćarica “Filomena”, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, velikom brzinom, u predvečerje 3. ožujka, zabila u hridi otoka Oruta (Zmajana) i povukla ga sa sobom na morsko dno.

Svoj 50. rođendan, za koji je pripremao posebnu zabavu i obiteljsko druženje, nije dočekao. Dana 6. ožujka, umjesto na rođendanskoj torti, zapaljene su svijeće na Ljubinom grobu, na njegovu posljednjem ispraćaju kojemu je prisustvovalo više od tri tisuće ljudi. Bili su tu rodbina mu i prijatelji, hrvatski branitelji s kojima je proveo ratne godine, sumještani i kolege mu ribari od Istre do Prevlake.

Članovi Ceha ribara šibensko-kninske Obrtničke komore ovih su se dana združili u humanitarnoj akciji pomoći njegovoj obitelji, supruzi Mariji i kćerima Tamari (13) i Lauri (10) koje su ostale bez jedinog hranitelja, u životnom trenutku kada im je suprug i otac najviše trebao.

U kući obitelji Vlahov na Srimi svima se još čini da je to što se dogodilo, sva ta silna bol i praznina, samo ružan san iz kojeg će ih Ljubo prenuti vedar i raspoložen, da će banuti i ispričati nekakvu šalu i anegdotu o svom mačku Garfildu koji ga je pratio na ribe, zapjevati iz svega glasa onako kako je samo on znao, skladno, iz dubine duše…

Za kuhinjskim stolom, gdje su provodili nezaboravne obiteljske trenutke, dočekali su nas njegovi najmiliji: supruga Marija, brat Alen, sestra Roza i nevjesta Julija.

Toliko je zajedništva u njihovoj tuzi iz koje se teško trgnuti i krenuti naprijed. Uvijek nanovo se pitaju kako se to njihovu Ljubi, prekaljenom pomorcu koji je desetljećima srastao s morem, svakom valom i hridi, škojem i pličinom moglo dogoditi. Zašto?

Alenu će, potreseno priznaje, ti trenuci nemoći i razarajuće boli, kada se na mjestu havarije našao sam na morskoj površini znajući da mu je brat pod morem, zauvijek ostati u sjećanju. Stalno će ga, govori drhtavim glasom, mučiti dvojba je li ga se moglo spasiti da je policijski brod došao brže, da je bio raspoloživ ronilac specijaliziran za takve situacije, da je sustav promptno reagirao… Vlahovima ta kobna nedjelja u kojoj su izgubili Ljubu ne prolazi. Stalno rekonstruiraju tragične minute.

– Muž bi me – kaže Marija – obično nazva pola sata prije povratka da se spremim i dođem na rivu, da uvatim provu i vežemo brod. Ili bi ja njega nazvala, pa bi se dogovorili. Stalno smo bili na vezi. Znali smo se zvati i po sto puta. Za nas to nije bilo neobično. Tako sam ga i ovaj put nazvala u 19 sati i 4 minute. Javija se Ljubomir Cukrov, Šepurinjanin s kojim je taj dan isplovija jer je njegov mornar bija bolestan. Evo Mare, reka mi je, proša sam Sokol, idem prema Orutu. Pitala sam ga di mi je muž. Eno ga, kaza je, prebire ribu na krmi. Oćeš mu reć da me nazove za po ure, pitala sam ga. A šta će te zvat? U 19.45 mi smo u portu, pa budi tamo – kaza mi je.

Samo koju minutu poslije zazvonio je Alenov mobitel.

– Šta je Ljubo – pita sam ga. “Dolazi odma, pali brod, udrli smo u kraj, tonemo. Reka mi je i poziciju.” To su bile njegove posljednje riči. Teško je znat šta mu se dogodilo u tim dramatičnim sekundama. Samo pretpostavljam da je u trenu kad su udarili u kraj uskočija u kabinu i ugasija motor. Komande su bile spuštene prema doli. Brod nije odma potonija, ali se Ljubo vjerojatno zateka na najgorem mistu za koje ga je prikovala velika masa mora koja je prodrla iz ogromne rupe sa strane. Nestalo je struje i cili se materijal s jedne strane nagnutog broda od 25-26 tona srušija na njega i zatvorija bočni prozor kod komandnog mosta koji je bija stalno otvoren. Cukrov se uvatija za sajlu i uspija spasit, a Ljubo je osta zarobljen. U protivnom bi ispliva, snaša bi se… Bija je jak u rukama, moga je roniti na 30 metri dubine. Možete li zamisliti moju nemoć kada sam gleda policiju kako s brodom svitli i pritražuje po kraju, a ja sam zna da mi je brat u brodu, da je doli. Osjeća sam to. Ljubo, Ljubo, brate, di si… zva sam ga. Najprije sam mislija da je pod provom di ima zraka, a kako su prolazile minute posta sam sve očajniji. Na kraju je policija otišla, a ja i zet ostali smo sami. Mi na moru navr našeg Ljube. Ronilac je iz Lučkog doša tek u 1.55…

Na te riječi Alenu se slomio glas. Teškom mukom se sabrao i sjetio bratovih ribarskih podviga, kada je po najvećoj magli, bez radara, samo uz pomoć GPS-a vješto navigao kraj sika i grebena, njegove stručnosti za ribarske mriže, zajedničkih djetinjih avantura u kojima ih je otac, i sam iskusni moreplovac, ploveći kroz Kornate, ali i bliže i dalje duž obale, iz gajete poučavao o otocima, sikama i lanternama.

Iako su i sami duboko ožalošćeni, Alen i supruga mu Julija s djecom, kao i sestra Roza koja živi u dalekom Perthu u Australiji, spremni su na sve načine pomoći Mariji i djevojčicama da što bezbolnije prebrode najteže dane u svojim životima i najveću tragediju koja im se dogodila.

No, svaka im je dodatna pomoć potrebna. Ljubo je iza sebe ostavio one zbog kojih je i odlazio na more, unatoč teškom oboljenju kralježnice i bolovima koji su ga ispraćali i dopraćali s ribarenja. Znao je da im je jedini hranitelj i da mu je sudbina kruh sa sedam kora.

A bio je svjestan da drugačije ne može pomoći ni svojoj Tamari. Jer, unatoč beskrajnoj ljubavi koja je vezala Ljubu i Mariju, sudbina nije štedjela bračni par. Starijoj kćeri dijagnosticiran je retinoblastom, zloćudni karcinom očiju. Lijevom oku nije bilo spasa, a u desnom je karcinom zaleđen primjenom lasera. Zahvat je obavio doc. dr. Nenad Vukojević sa zagrebačkog Rebra, no atrofični ožiljak stalno se kontrolira.

Marija uz krunicu bdije nad kćeri i uzda se u Božju pomoć i proviđenje. Da joj nije vjere i stalnog osjećaja Ljubine prisutnosti, koliko god će nekome to zvučati čudno, teško bi se podnosili ovi dani. Zahvalna je suprugovim kolegama iz Ceha ribara šibensko-kninske Obrtničke komore koji su pokrenuli humanitarnu akciju, Slobodnoj Dalmaciji koja joj se pridružila te svima koji Ljubu čuvaju u sjećanju.

– Dokaz je to da među ljudima osjećaji nisu umrli i da jedni na druge možemo računati kada nas pogode životne tragedije. S tom Marijinom porukom napustili smo kuću obitelji Vlahov. Pozdravile su nas na odlasku i Tamara i Laura, odlikašice Osnovne škole “Vodice”, koje su prebrzo odrasle, u samo jednom danu.

IZVORSlobodna Dalmacija
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.