Enna Kovač: Alkohol

721

Kažu da je srž ovisnosti u mislima. Mislim da svi znamo o kojim mislima se tu radi – a nemamo li ih svi s vremena na vrijeme. “Ne mogu.. nisam dovoljno dobar… nisam uspio… nesretan sam…bojim se..nisam to ja… ne mogu..“ Kolika je naša zrelost, kolika je naša snaga da misli držimo čvrsto zauzdane, pogotovo ako smo osjetili u nekom trenutku kako im je lako prepustiti se, kako znaju biti jače od nas samih, odredit će hoćemo li i kako „kiksati“. Alkohol je oduvijek bio prijatelj takvih misli, onaj koji instant spusti ružičastu zavjesu koja prekrije crnilo koje smo kao sipa ispustili. Tijelo pamti, kažu. Tako zapamti i taj „sretni“ trenutak, pa nas izaziva svako malo, čim nam se crnilo prikrade, zviždi i nudi rješenje. Upijmo rozu. I taj se trenutak čini prekratak, sasvim suprotan onoj mučnoj i dugotrajnoj borbi s mislima.

Strah. Nije li strah najjači okidač za sve ono naše skriveno ispod površine. Bojimo se hoćemo li moći, hoćemo li razočarati, hoćemo li uspjeti, hoćemo li znati… stalo nam je, strah je logičan i neizbježan korak. No, ako se tog našeg pomalo samosmišljenog i socijalnonametnutog straha na trenutak istinski prestrašimo, možda je najbolji korak potražiti pomoć. Ako smo nesigurni, ako smo bojažljivi, ako smo toliko čvrsto zalijepili masku savršenog muškarca ili žene (koji nema i ne smije imati takve i slične strahove i/ili probleme), ne možemo od nikoga tražiti pomoć, ne možemo se „ispovijediti“ jedni drugima, ne možemo ništa osim podignuti ružičaste zavjese kako bismo osigurali barem na trenutak mirnu površinu.

Ljudi koji provode puno vremena sami, ljudi koji se bave stresnim poslovima, ljudi koji rade ili žive u opasnim okolnostima, ljudi koji su izloženi stalnom pritisku i nemaju ispušni ventil, ljudi oko nas. U sigurnosti svojih odaja, vadi se čašica i poteže prvi gutljaj. I sve nakon toga vodi u propast. Od trenutka kada se osjeti olakšanje. Kontrola je na trenutak zaboravljena. Taj trenutak olakšanja, zamka je u koju upadnu mnogi. Stalno mu se vraćaju. Tom kratkom trenutku u kojem nema pritiska, nema panike, nema bola, nema očekivanja, nema razočarenja, nema ničega osim umrtvljenosti. Praznine. I nitko o tome ne voli govoriti. Sramimo se svi. Čini mi se da se mi svi sramimo onoga ispod kože. Onog ljudski „slabog“, onog što su nas naučili da ne smijemo pokazati ili biti. I šutimo, nitko ne pije, nitko ne kocka, nitko se ne drogira, nitko ne vara, nitko ne laže, nitko ne krade, nitko ne sumnja, nitko se ne boji, nitko nema probleme, nitko nije usamljen, nitko nije otuđen… A kažu da je tih „nitko nije ovisan o alkoholu“ u našoj maloj zemljici 240 000, od kojih 50 000 žene. A nitko ne pije. To su zabilježeni, a što je s onima koji piju, ali se „kontroliraju“. Oni funkcionalni alkosi, koji svoj dan započinju maskiranjem mamurluka, a završavaju s olakšanjem da se mogu napiti. Kada nitko ne gleda, kada sve spava, kada su sami.

Upoznala sam mnoge pomorce koji se tješe alkoholom. Kojima je alkohol sredstvo umirenja, opuštanja, eutanazije opasnih misli i strahova, najbolji prijatelj. Osamili su se. Dugo rade taj posao i na koncu ga preziru, kao i sami sebe. Muka im je od broda, od prljavštine, hladnoće ili vrućine, nekolicine muškaraca koji su oko njih, a koje ne vole niti pogledati, od samoće, od valjanja, od treskanja, od teških radnih cipela, od nejestive hrane, od tišine, od plavetnila nad kojim su bespomoćni, od obrisa kopna, od samog kopna, od licemjerja, od borbe koja ih je dovela samo natrag u njih same. U toj osami, kada situacija kod kuće nije dovoljno privlačna da je kao sliku-cilj stave iznad kreveta i svaki dan križaju dane kada će biti bliže i bliže svome cilju, kada im partnerice nisu partneri, kada nemaju mala usta koja moraju prehraniti, odškolovati i poženiti, stambeno smjestiti i njih i njihove potomke, kada im roditelji odu i nemaju kome napisati pismo, kada ne znaju što bi sa sobom ako sada odluče da se „skinu“. Gdje bi išli, što bi radili, čemu bi se nadali. Neki ostare na brodu brže nego na kopnu. Kažu da more uzima. Koliko točno, nitko nije zabilježio, ali kruži kao legenda. Kao priča. A znamo, da u svakoj priči ima barem malo istine. I onda piju da zaborave, da ne misle, da skrate tišini rep, da zajašu val.

Upoznala sam i one koji ne misle da imaju problem, a on im se već ocrtava na licima, crveni po nosevima ili bradama, odaje ih u drhtavim prstima, u sjaju vječnog humora kojeg izbacuju kao obrambeni torpedo. Njihove su žene njihove partnerice, djeca su im mala, ali divna, roditelji im pomažu ili obratno, posao ih ispunjava, ljudi oko njih im se vesele i cijene ih. A oni ipak večerima potajno cugnu. Onako, malo, čisto usput, da pročiste grlo i doliju kakvu novu dozu hrabrosti da sve to što moraju odrade kao da to zaista vole i žele. Oni su funkcionalni. Oni koji misle da su jači od ičega. Alfe koji dolijevaju hrabrost kada nitko ne gleda.

Upoznala sam one koji su sasvim otupili. Izgubili su sami sebe, iako i dalje imaju i ženu i djecu i posao na brodu. Ali oni su izgubili ono najvažnije i plutaju u tim alkoholnim isparavanjima tražeći ne bi li gdje ugledali dio kojeg su pobrisali. Oni s vremena na vrijeme tuku nekoga slabijeg, traže u drugima dijelove sebe, pa ih svako malo mlate ne bi li to i pronašli. Ne osjećaju povezanost, ne može ih trgnuti ljubav, nemaju suosjećanja. Prazni su. Često se srame radi toga gdje su, pa su onda okrutni, režu i bole sve one koji ih (još uvijek) vole. Ne raduju se, niti očekuju više ništa. Oni samo kotrljaju dane. Uz redovito anesteziranje.

Ima ih raznih. U različitim fazama. Svaki sa svojom posebnom pričom, koje ujedinjuje alkohol. A što je s onih 50 000 zabilježenih žena? Tko se to još usuđuje pomisliti da žene piju? Možda čak i žene pomoraca? Ima li takvih? Kažu nemilosrdne statistike da ih ima. I da su njihovi razlozi slični onima njihovih partnera. Osamljene su, izolirane od okoline koja ih ne razumije i ne pomaže, preuzele su ili im je nametnut teret kojeg ne znaju ili ne mogu nositi. I one su zalijepile masku hrabre junakinje dana, koja čisti, pere, kuha, tipka, briše, glanca, pegla, štirka, oblači, pomaže, liječi, brani, uči, njeguje, zabavlja…. One koja radi non-stop. Koja brine non-stop. Koja je non-stop. Ona koja nema problema ili ih ne smije imati jer ima sve – hranu, krov nad glavom, zdravu djecu, dobrog supruga, odjeću, obuću, lijekove i vrijeme. Ona koja non-stop nema problema. I kažu da kada je sama, a više ako je vidjela partnera kako poteže, poskrivečki potegne koji cug ne bi li to non-stop barem malo usporilo. Upoznala sam ženu koja je alkoholičarka. Radile smo jedno vrijeme zajedno. I glupo sam se čudila kako je jutrima mirisala na alkohol. Nisam nekako mogla pojmiti da bi se tješila alkoholom. Ne znam zašto. Valjda sam i ja bila uvjerena da žene ne piju. Da je to nekako rezervirano za muškarce. Njihova „privilegija“, njihova „sloboda“, pa čak i njihova privlačnost (usporedbe radi, koliko će žena reći da je privlačniji muškarac s čašom viskija u ruci ili muškarac s brokulom u ruci – „bad boys“ stereotipi i dalje snažno vladaju ovim našim planetom). Glupo ili ne, ali predrasuda je tu, isto kao i istina ili činjenica. Ja sam se čudila prvenstveno jer nisam razmišljala. Ja, kao i mnogi. Možda se samo bojimo pogledati. Žene sve više piju. Razloga je mnogo, ali se njima manje bavimo, jer nije „lijepo“ vidjeti (a ni reći) da žena pije. Prvenstveno jer žena mora biti lijepa, a biti alkoholiziran nije najljepša stvar na svijetu.

Nema razlike, a alkohol uzima maha. Djeca se oduzimaju sve ranije, unatoč zakonima. Muškarci i žene podjednako prednjače u borbi tko će popiti više, tko će zaboraviti prije. I, ima li spasa? Ima li rješenja? A da se možda spas ne krije, ne u boci, nego u ruci. U dlanu onog nekog čovjeka pored nas? Prijatelj, partner, susjed, kolega, asistent, virtualni poznanik… ili pak u svim ljudima oko nas. Ljudi koji će umjesto otrova, zavisti, ljubomore, pakosti, zlonamjernosti, malicije bilo kakve vrste, ponuditi iskreno zanimanje i pokušaj razumjevanja. Ponuditi ljudskost. Možda će tada sve životne težine biti podnošljive i (samo) možda nećemo trebati brisati one dijelove sebe kojih se sramimo ili bojimo, jer ćemo znati da nismo sami. Znat ćemo da smo svi krvavi ispod kože i da je ta krv nešto što nas spaja, a ne odvaja.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.