Loša procjena odredila sudbinu parobroda „Atlantic“

A. Z.

860
Foto: Wikimedia public domain

Engleski putnički brod zbog navigacijske pogreške stradao je na liticama uz obalu Nove Škotske 1. travnja 1873. i u toj je nesreći poginulo 547 ljudi.

U 19. stoljeću bilo je mnogo brodarskih tvrtki koje su u imenu imale riječ “zvijezda” – Crvena zvijezda, Bijela zvijezda, Plava zvijezda, Zlatna zvijezda i druge. Posebno mjesto u ovoj konstelaciji zauzela je tvrtka White Star (“Bijela zvijezda”), koju su 1849. godine osnovala dva mlada poduzetnika iz Liverpoola – Pilkington i Wilson. Ta je tvrtka posjedovala značajan broj jedrenjaka, koji su uglavnom plovili u Australiju, gdje su otkrivene zalihe zlata i gdje su za novcem hrlile tisuće ljudi. Godine 1867. flota tvrtke prešla je u ruke Thomasa Henryja Ismayja.

Ismay je do tada imao veliko iskustvo u zapošljavanju parobroda u sjevernom Atlantiku, budući da je dugi niz godina bio direktor transatlantske tvrtke National Line. Kupivši jedrenjake White Star Linea, odlučio ih je zamijeniti željeznim parobrodima i uspostaviti novu transatlantsku liniju.

U roku od godine i pol dana za njega je porinuto šest prvoklasnih brodova i njegov je rizik bio opravdan.

Prvi parobrodi tvrtke White Star Line tipa „Ocean“ donijeli su novi tok u razvoj brodarstva u sjevernom Atlantiku. Osnova tih plovila temeljila se na tri principa: ekonomičnost, brzina i udobnost te su mogli primiti 800 putnika. Ukupni kapacitet svakog od njih bio je 5000 tona, prosječna dužina bila je 140 metara, strojevi su dostizali 5.000 konjskih snaga, a prelazili su Atlantik prosječnom brzinom većom od 15 čvorova.

Kako bi dobili Plavu vrpcu Atlantika, vlasnici White Stara, kao i vlasnici drugih tvrtki, prisilili su svoje kapetane da preuzmu nerazumne rizike. To je dovelo do užasnog brodoloma, a tužna sudbina zadesila je treći brod tipa “Ocean”.

Parobrod „Atlantic“ kojim je zapovijedao kapetan Williams napustio je 20. ožujka 1873. godine Liverpool i krenuo za New York. Bilo je to njegovo devetnaesto putovanje. Nakon što je u Queenstownu ukrcao putnike i poštu brod je isplovio na ocean. Na brodu je u to vrijeme bilo 862 putnika i članova posade. Prva tri dana vrijeme je pogodovalo plovidbi, ali su ubrzo snažni vjetrovi natjerali kapetana Williamsa da uspori. Najteže je bilo putnicima emigrantima koji su putovali na otvorenoj palubi koju su zalijevali morski valovi. Nakon još jednog dana oluja je pojačala i prisilila kapetana da smanji brzinu na 5 čvorova. Parobrod je putovao samo 118 milja na dan. Loše je vrijeme nije pogodovalo posadi ni putnicima. Dolazilo je do čestih svađa i razmirica, a mornari su počeli krasti alkohol iz skladišta. Uglavnom, atmosfera na brodu je bila prilično sumorna.

Tri dana je „Atlantic“ plovio oceanom gotovo bez napretka. Kapetan je bio nervozan jer tek je ušao u službu kompanije White Star i, prije odlaska na more, dobio je strogu naredbu od vlasnika da stignu u New York u točno određeno vrijeme. “Atlantic” je već kasnio.

31. ožujka ložač je izjavio da je u spremištu ostalo samo 127 tona ugljena, odnosno količina dostatna za 15 do 20 sati, a do svjetionika Sandy Hug bilo je još 460 milja. Vode i hrane bilo je dovoljno za dva dana. Puhao je jak vjetar sa zapada, barometar je padao. U tim okolnostima, kapetan Williams je donio ispravnu odluku – otići u najbližu luku Halifax, tamo napuniti zalihe i čekati bolje vremenske prilike. Iako je Williams imao najvišu kapetansku diplomu i mnogo sati plovidbe nikada nije bio u Halifaxu kao ni njegova četiri pomoćnika.

Brod je promijenio smjer i brzinom od 8 do 12 čvorova krenuo prema kanadskoj obali.

Kad je do obale ostalo 122 milje kapetan je, ostavivši dva pomoćnika na straži, sišao u svoju kabinu. Williams je naredio da ga se probudi u 2 sata i 40 minuta – u vrijeme kada je, prema njegovim izračunima, moralom pojaviti svjetlo na svjetioniku Sambro. Tamo je kapetan odlučio pričekati da se digne magla koja se spustila nad morem. „Atlantic“ je nastavio velikom brzinom od čak 13 čvorova.

U 2 sata i 30 minuta časnik na dužnosti je povikao: “Ispred nas je kopno!” Bilo je opasno nastaviti plovidbu. Njegov je pomoćnik izvijestio kapetana da je brod okružen ledom. Ipak, „Atlantic“ je nastavio ploviti brzinom od 13 čvorova. Iznenadni povik: “Okreni ulijevo!” i “Punom parom nazad!” Nakon nekoliko trenutaka začuo se silan udar koji je protresao trup. Brod je naletio na zamku. „Atlantic“ se nagnuo na lijevu stranu i trup su prekrili ogromni valovi.

Na palubi su se pojavili uplašeni putnici. Panika je zahvatila svih. Žene su u tami tražile svoju djecu, muževi svoje žene. Zbog panične strke na palubi nije bilo moguće spustiti čamce za spašavanje u more. Nad “Atlanticom” se nadvila smrt. Kapetan je zapovjedio da se svi drže za užad i jarbole i čekaju pomoć.

Nije prošlo dvadeset minuta prije nego što se brod prepolovio. Pramac “Atlantica” prevrnuo se na lijevu stranu, a krma, gdje su bile gotovo sve žene i djeca, brzo je nestala u bijesnim valovima. Preživjeli su se popeli na jarbole.

Valovi su se prelijevali preko razbijenog broda. S lijeve strane, nekih dvadesetak metara od broda koji tone, bile su stijene obale.

Vođa palube Dunn i tri mornara skočili su u ledeno more i zaplivali do obale kako bi osigurali uže čiji se drugi kraj nalazio na brodu koji je bio osuđen na propast. Mnogi od onih koji su pokušali prijeći na obalu putem tog užeta završili su u moru jer su im ruke bile ukočene od hladnoće i more ih je jednostavno ispralo, no ipak na taj je način spašeno pedeset osoba.

U zoru su lokalni ribari uspjeli porinuti prve čamce u more. Oko šest sati ujutro svi ljudi su s broda prebačeni na obalu, no nisu dočekali spas. Kapetan Williams i njegov pomoćnik Firth ostali su na brodu do kraja. Među spašenima nije bilo niti jedne žene, a od djece je čudom spašen samo jedan dječak.

Pri istrazi brodoloma ispostavilo se da je „Atlantic“ udario u stijene otoka Mars, sedam milja od svjetionika Sambro, čije svjetlo nije bilo vidljivo zbog guste magle. Kapetanov pomoćnik je tražio svjetlo svjetionika s lijeve strane, ali „Atlantic“ je bio s druge strane. Bila je to vrlo skupa pogreška: od ukupno 862 osobe na brodu, preživjelo ih je samo 316. Sve u svemu kapetan Williams bio je u velikoj mjeri kriv za to što je znao da je u opasnom području, no nije naredio svojim podređenima da povremeno provjere dubinu. Sam je preživio i izašao s relativno laganom kaznom – lišen je diplome kapetana.

Na suđenju vlasnici parobroda, pokušavajući izbjeći odgovornost, izjavili su da je glavni uzrok brodoloma manjak ugljena, navodno zato što je netko miješao velški s običnim ugljenom te je stoga sagorijevalo sedamdeset umjesto pedeset tona kako bi brod postigao maksimalnu brzinu Međutim, o kriminalno visokoj brzini broda u blizini nepoznate obale kao i nepismenosti kapetanovih pomoćnika, službenici tvrtke White Star su šutjeli.

Pogibija “Atlantica” bila je jedna od najgorih tragedija na Atlantskom oceanu. Samo 40 godina kasnije svijet je potresen izvješćima o novim brodolomima, u usporedbi s kojima je događaj te strašne proljetne noći 1873. godine izblijedio.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.