Tragom falkuše (1)

Luka Kolovrat

138
Foto: Ive Šoša

Jacques-Yves Cousteau, Živo more:
„…Zašto smatramo oceane samo skladištem hrane, ulja i minerala? Mora nisu neki bogati dućan kao što mi, zasljepljeni svojim užitkom nad onim što se dolje nalazi mislimo! Najveće bogatstvo mora nije materijalne prirode, nego je ono neiscrpan izvor nadahnuća i ugode sto ih od njega dobivamo. Pa ipak, izlažemo se opasnosti da ga zauvijek izgubimo, i to baš u trenu kad izučavamo znanosti o moru koje nas uče kako da živimo s njime u zagrljaju…“

Slijetanje u raspjevani Napoli proteklo je s ugašenim svjetlima u kabini zrakoplova, i tako nas je pilot počastio prekrasnim pogledom na uspavani grad podno Vezuva. Brzo smo, malim Fiatom, širokim ulicama odjedrili na jug, auto-putem što prati poznatu Costieru Amalfitanu, jedan od dragulja talijanskog turizma. Poznati obrisi svjetala Pompeja, Sorenta, Amalfia, otoka Capri u daljini, Vietri sul Mare, Salerno pa malo natrag lokalnom cestom do moga polaznog odredišta, male Cetare. Ona se smjestila na jednom od najljepših dijelova pokrajine Campanie, južnom kraku Amalfitanske obale, u vrleti koju je planinski potok usjekao strmim spuštanjem s planine do mora. Potočić je danas zauzdan kamenim pločama glavne ulice, niz koju su u gustom rasporedu s obje strane strmo sazidane kućice, povezane voltima, skalinama, kaletama, uskim strmim uličicama. Sve zajedno čini izuzetno šarmantnu cjelinu u kojoj svatko kroz uske škure gleda susjedu u pijat ili postelju. To je teško izbjeći kad vam je njegova soba jedva metar udaljena od prozora.

Odmah ujutro, Cetara me je naprosto zasula šarmom malog mediteranskog mista iz priča moga dida. Probudila me karakteristična sirena kojom autobus najavljuje ulazak u svaki zavoj na nevjerojatno uskoj i zavojitoj cesti iznad grada. Njome se obavlja velik dio lokalnog prometa između Salerna, Napolia, i svih onih malih mjesta koja se na njoj nalaze. Susjeda koja je netom izvjesila robu na tiramolu, malo je namjestila ogromnu zastavu njima omiljenog Ferrarria. Ona joj zauzima tri kvarta malene tarace, ali tu je već godinama i ne skida je. Prodavačica u mom omiljenom dućanu s verdurom, u pravom stilu nove Europe ispisala mi je račun na škartocu u koji mi je stavila kupljene šparoge, podvukla i fino zbrojila, našto sam joj zahvalio širokim osmjehom.

Il Spadone, vlasnik i picajol u najboljoj pizzeriji u gradu, kao i svaki dan stajao je uredno prekriženih ruku naslonjen na dovratak i veselo mi mahnuo na pozdrav. Salvatore il Pazzo, lokalni polu-oriđinal, koji voli damižanu više od ostatka svijeta, raspoložen mi je zaželio dobar dan silazeći prema portu s nezaobilaznom maramom na glavi spreman na svoje dnevne zadatke. Ispred štekata u kafiću gdje već po običaju ispijam kavu i obavljam telefonske razgovore jer u ostatku mjesta nema signala, u moru do koljena, dva su lika masakrirala živu hobotnicu stvarajući pritom nevjerojatnu galamu. Izgledalo je to kao da su im se u najmanju ruku krakovi oteli kontroli i rastrčali na sve strane. Trokolica prepuna povrća i voća iz lokalnih vrtova, sumanuto je skakutala niz neravnu popločanu glavnu ulicu. Gomila motorina jurcala je tamo-amo, pri čemu se s jedne Vespe čovjeku otkotrljala kaciga ravno pred moje noge. On je samo nemarno odmahnuo rukom i nastavio svojim putem, a skupio ju je tek desetak minuta kasnije, na povratku iz porta. Na škveru par metara dalje, koji je ujedno i plaža, , od ranoga jutra su se miješali starčići koji su brusili ili piturivali svoje male drvene kaiće s kajakašima, surferima, romantičarima, ribolovcima i njihovim dugim štapovima, te kupačima koji su se jos uvijek samo sunčali pod njihovim nogama. Nitko tu nikome ne smeta i dok mi tjeramo drevni mali škver iz naših gradova, u ovoj Europi svi s osmjehom dijele svoj komadić sabuna…

Teško je biti stranac u mjestu s toliko srca pa sam i ja ove godine dočekan kao stari prijatelj. Prve dane boravka ovdje ispio sam kava kao nikad u životu, Stalno je neko iz kafića zvao i donosio njihovu opaku, slatku, kratku kavu crnu kao noć. Ako vas put nanese u ove krajeve, i ljudi vas pozovu na kavu, nemojte se opustiti.

To je nešto što nema puno veze s našim laganim kavicama uz očade prema damama u prolazu ili pogledom na more preko ruba novina. Oni to čine s nogu, u dva brza gutljaja. Dok vam konobar kuha napitak, vi već morate popiti obaveznu čašicu vode i s otvorenom vrećicom šećera u niskom startu čekati isporuku! Kako ja nisam vješt u ovoj disciplini, moji bi domaćini popili svoje kave dok sam ja još navrat nanos sipao cukar u svoju čikaru. Moj kapetan Fillucio, na čijem brodu San Raffaelle sam lani navigao, uživao je u mom nespretnom ispijanju kave vise nego u samom napitku i nije propuštao priliku da me pozove na piće i dobro se zabavi. Nisam im u dvije godine uspio objasniti kako ide naša priča s makijatom…

Ipak, srce ovoga grada uz sve navedeno, čini porat. Mjesto je to gdje se uvijek nešto zbiva, nikad nije dosadno. Netko uvijek uplovljava, isplovljava, prebire mrižu, obilazi brode, ili jednostavno, samo prati igru. Ovo je dominantno ribarsko mjesto, svatko ima neku barčicu za izać na more. Brodi su im uglavnom drveni, karakterističnih linija, i ne treba vam puno mašte da u njima prepoznate obrise koji su proslavili legendarni škver braće Aprea. Osmišljeni su i napravljeni za ovaj nepredvidljivi Tiren sa svim njegovim divljanjima, maretama i dubinama koje dosežu i preko tri tisuće metara. Brodovi su to duge i duboke kolumbe, širokog uzdužnog spojlera i snažne makine, nema polu-rješenja, sve je do detalja podređeno sigurnosti, stabilitetu i maritimnim sposobnostima. Čista deplasmanska brodica koja najbolje odgovara izuzetnim zahtjevima koji su ovdje pred nju postavljeni.

Perjanica gospodarskog ribolova je, naravno, tunolov. U vlasništvu ovdašnjih obitelji nalazi se moćna flota velikih, čeličnih tunara koje svake godine isplovljavaju u potragu za tunom na debela mora, sve do afričkih obala Tunisa i Libije, preko perli Mediterana, kako vole tepati svojim pučinskim otocima Lampedusi, Linosi i Panteleriji, do Malte i Goza i natrag uz obale Sicilije i Calabrije. Kako je ova luka za sve te grdosije premala, oni svoje brodove vežu preko zime u Salernu, a ovaj mul koriste samo za finalno opremanje brodova nekoliko dana prije odlaska. U ovu priču i ja sam ujedrio već drugu godinu kao predstavnik svoje tvrtke, kako bih kao jedini furešti na brodu, s petnaestak fetivih južnjaka, podijelio njihov kruh sa sedam kora. Ovi dragi ljudi pravi su domaćini, i malo je reć da mi ovdje ništa nije pofalilo sve te dane. Unatoč mome manjkavom i njihovom još lošijem talijanskom jeziku, odlično smo se razumjeli. Vjerojatno privilegija toplih duša s juga. Ovih nekoliko dana što brodovi borave u luci, svjedočio sam još jednoj priči koja ruši mit o strogoj Europi kojom nama prijete. Naime, sve sto živi u Cetari ili oko nje tih dana boravi na kuverti ovih čeličnih grdosija: kava se kuha na litre za svih, nađe se nešto za izisti, djeca po čitave dane manitaju po komandnom mostu, žene paradiraju s majicama s natpisima Falit ćes mi, Dobro ti bilo more, čekat ću te i slično. Nafta teče u potocima, pune se sići, mašteli, auta čekaju u redu, tko god ima nekoga ili nema, tih dana je došao napuniti rezervar i kante u portapaku za dane koji predstoje…

Ove godine sam se ukrcao na brodinu od preko pedeset metara, na najveću talijansku tunaru, Luigi Padre. Ova je ogromna čelična grdosija sagrađena u brodogradilištu Napoli, 2002 godine, pedeset i pet metara duga, Visoke i široke prove, niske elegantne i upotrebljive krmene kuverte koja završava posebno formiranim ispustom za glavni canotto, pomoćnu brodicu za razvlačenje mreže. Na krmi čitavo čudo opreme, tri ogromne dizalice, hladnjača s ledomatom veličine dužeg kontejnera, šest pomoćnih brodica rasutih po kuverti i kabini, snažni vinč za istezanje mreže, goleme štive za ribu, tankovi za vodu i naftu, strojarnica s glavnim i nekoliko pomoćnih motora i agregata, i mreža. Dva i pol kilometra duga i tri stotine i pedeset metara duboka, pravi monstrum skrojen na rivi Cetare vrijednim rukama svih njenih ribara. U pramčanom dijelu koji zauzima otprilike trećinu ukupne duljine broda, nalazi se kuhinja ispod koje je i ogromna smočnica s brodskim zalihama hrane za tri mjeseca u dva ogromna hladnjaka, blagovaona , par kupatila i petnaestak soba s ležajevima za dvadeset i osmoricu ljudi, i na kraju, vrhunski opremljen komandni most sa svom mogućom tehnikom i uređajima za navigaciju, komunikaciju i ribolov koju možete poželjeti! Sve u svemu brod napravljen i osmišljen za lov tuna sa punim komforom koji dostaje za višemjesečni boravak na moru. Perilica za rublje i dovoljno vode za svakodnevno tuširanje su dvije stvari koje vam u tren vrate raspoloženje kad ste danima daleko od svijeta. Na kraju, ali ne i manje važno, moram u inventar ubrojiti i starog majstora kužine, maestra Vincenza koji me je još prije odlaska na more, jednu večer uzeo pod ruku, pokazao mi prstom brod i važno rekao:

-Ive, na ovom brodu se doooobro jede!

Svaki obrok koji je slijedio idućih mjeseci to je i potvrdio jer je bio pravi festival onoga što zovemo talijanska kuhinja. Nije to zapravo ništa drugo nego naša, dalmatinska, s time što uz obilje ribe, maslinovog ulja i povrća, oni još i pretjeruju s nevjerojatnim količinama pašte na sve načine.

Isplovili smo kao sto to obično biva u mrklu tirensku noć praćeni zlokobnim zviždukom bure. Po krmi su nam se svjetla gradova Amalfitanske obale brzo stapala u jednu tanku svjetleću crtu, pa potom i nestala u daljini. Pod provom vrtoglave dubine od tri i vise tisuća metara i noć, tamnija od očiju. Noć koja priziva potisnute tišine. Vrijeme je to kad je čovjek vjerojatno najosamljenije biće na svijetu. Svjestan neizvjesnosti koja stoji pred njim, olujnih noći, vrućih afričkih svitanja, lutanja i modrih beskraja na horizontu. I ja sam se povukao u noć prepunu zvijezda koje možete tako vidjeti valjda još samo tu, na krmi broda u potpunom mraku daleko od gradova i ljudi. Na trenutak sam se došao u tišinu pomoliti svome Bogu, da nam more bude dobar domaćin, rekao mu da sam svjestan da smo samo malena zrna prašine na ovom njegovom golemom slanom igralištu i kao žrtvu mu prinio sve samoće, lutanja, strahove, tuge i suhe suze svih pomoraca koje nikad neće bit isplakane…

Krenuli smo putem na jug, kroz Messinski tjesnac kojega smo prošli noću, kad je izuzetno romantičan i nema one gužve koja je danju karakteristična. To je tjesnac u kojem se dubine od više tisuća metara s jedne i druge strane podižu na svega par stotina, i obiluje ribom za nas nevjerojatnih dimenzija. Lignje su im po pet-šest, totani na peškariji i preko deset kilograma normalna stvar. U moru oko Liparskih otoka često se mogu vidjeti i veliki morski stanovnici, sabljarke kako se sunčaju na površini, dupini u vječitoj igri, ulješure i drugi kitovi, tu su u potrazi za hranom a omiljeni su im upravo te velike lignje kojih na dubinama od dvije i tri tisuće metara još uvijek ima. Kad je svanulo, zorom je naš drugi čovjek makine, Gerardo, obredno posolio brod za dobro more, ali smo očito zakasnili jer je vec puhalo jako jugo. U glavi sam pjevušio onu Geginu: „ More more ća čovik ne more, imoj rišpeta, laškoj se dišpeta!“ dok nas je jugo samo uguralo u porat Pozzallo, na južnoj punti Sicilije, i vezalo do nekih boljih vremena.

Među svime onime što vas brod u životu nauči, možda je najvrijednije strpljenje. Dok sam prije desetak godina plovio na remorkerima koji su vukli ove kaveze s ribom po Jadranu, tu sam vještinu magistrirao. Sad se samo trebam prešaltati na taj mod rada i to savršeno funkcionira. Tako desetak dana porta teško može destabilizirati iako nam je drugi dan već bilo dosta.

Pozzallo je dosadan gradić, sagrađen na samom rubu svijeta, uz beskrajne pješčane plaže koje se prostiru u nedogled. Gradjevine su uglavnom novije. Ono što zovemo dušom grada, a predstavlja je neki stariji dio koji nosi patinu vremena, vrlo je oskudan. Čini ga jedan kaštel iz 18og stoljeća u kojem je i muzej, mali škverić koji je ne znam čime zaslužio plavu zastavu i to je uglavnom sve. Ostalo je turistička industrija koja do kraja koristi prednosti stečene s onih nekoliko milja pješčane obale koju im je Bog dao. Sve se svodilo manje-vise na posjet kafiću s izvrsnom kavom u kojemu sam imao pristup internetu, uvečer smo našli jedan tihi pub gdje smo mogli izaći, i to je bilo to. Sa sjetom smo prizivali neke druge, južnije porte, vruću Vallettu, Lampedusu…

Uz navedeno, ovaj grad krije i jednu tužnu priču zajedničku svim talijanskim portima na krajnjem jugu, a to je činjenica da su oni prvo kopno na putu afričkim izbjeglicama u novi život. Kad uđete u preveliku i slabo zaštićenu luku u Pozzallu, oko vam prvo padne na hrpu brodova koji leže uredno uštivani po rivi i odudaraju svojom gradnjom od ovdašnjih brodica. Riječ je o brodima kojima svakodnevno dolaze hrpe ljudi, uglavnom iz Libije, u potrazi za boljim životom. Na oplatama tih brodova ispisani su snovi i zelje, čitave pjesme, slike divljih afričkih životinja u trku iscrtane znojnom rukom nevještog slikara snova crne Afrike. Otkrivaju one njihov krik za slobodom i daljinama. Gotovo da ne povjerujete s kako malenim brodicama ti ljudi odlaze na ovo prekomorsko putovanje, i u čemu sve dotiču ove obale! Naravno, ima i većih, ribarskih brodova, u čijim štivama i prostorom pod kuvertom jos možete iščitati njihove patnje, pronaći osobne stvarčice koje nisu uspjeli ponijeti u novi život, ili im to više nije bilo važno. Kad jednom ovdje dođu, smješteni su u velikom hangaru gdje jedu, spavaju, igraju nogomet, gledaju velikim tamnim očima sa strepnjom kroz velika garažna vrata dobro čuvana od strane policijskih službenika koji su tu danonoćno raspoređeni i čekaju rasplet njihove priče.

Tekst i fotografije: Ive Šoša (tekst je nastao 2008. godine)

IZVORGorgonija
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.