Enna Kovač: Samopoštovanje

1454

Kaže definicija da je Samopoštovanje vrijednosna i emocionalna komponenta pojma o sebi. U sebi sadrži dva pojma: osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje. Prvi se odnosi na vlastito uvjerenje da imamo pravo biti sretni i kako zaslužujemo postignuće, uspjeh, ljubav, prijateljstvo i ispunjenje. Drugi se odnosi na uvjerenje kako smo sposobni razmišljati, učiti, birati, donositi odluke, savladati izazove i promjene. Gradimo to od djetinjstva, a kada imamo djecu, pomažemo njima da o toj lekciji najviše nauče. Nije li to cilj roditeljstva – osnažiti djetetovu vjeru u samoga sebe ili pjesnički rečeno dati mu krila.

Malac je došao s igrališta. Praznici su, opušteni smo. Dok smo jeli ručak, rekla sam mu da bih otišla kasnije do prijateljice, pa do mame i tate, odnosno da idemo zajedno. Malac je promijenio lice. „Zašto si mi isplanirala dan?!“. Krenulo je tako, a završili smo s lekcijom da se nekada treba zauzeti za samoga sebe, unatoč tome što ćemo tako razočarati/rastužiti nekoga drugoga. Tek kada sami stanemo iza sebe i drugi će nas cijeniti. Ne trebamo raditi ono što drugi žele (postoje iznimke, zaključili smo, a najveća je upravo ona kada se tata vrati s broda – nekako tada sve nadoknađujemo i nema mjesta za „ne da mi se“ ili „nisam od volje“ ili „možemo neki drugi put“, iako nismo roboti trudimo se malo više ne bi li popunili riznice sjećanje nekim zajedničkim druženjima. Ima i tada situacija kada odlučimo da ako nam se ne da, zaista to ne uradimo, ali one su mnogo rijeđe.), već ono što mi sami želimo. Nakon riječima savladane lekcije, malac se okrenuo prema meni i pitao me ozbiljno „A zašto ti to ne radiš? Ti uvijek svima udovoljavaš…“

Nisam imala odgovor, on je ostao kući, a ja sam otišla po (vlastitom) planu. I osjećala sam se sretno i poletno, razmišljajući kako je divno kada u bilo kojem odnosu pružaš slobodu. Kako bi bilo divno kada bi svi ljudi jedni drugima pružali i čuvali slobodu. Kakav bi to svijet bio.

I onda sam se vratila na ono udovoljavanje. I shvatila sam da je u pravu, iako nisam mogla shvatiti uzrok ili razlog. Da vas ne davim ovdje samoanalizom, razmišljanja su mi krenula u smjeru da sam u ovoj ulozi „supruge pomorca“ magistrirala to udovoljavanje. Ne znam da li sve žene to rade, da li sam sama u tome, ali malo po malo, kako su se gomilale godine njegovog navigavanja, u meni se gomilala nužnost za udovoljavanjem. Može se raditi o banalnosti, npr. o izlasku, ili o izletu ili o gledanju određenog filma ili spremanju određenog jela ili…. Ali činjenica jest da sam većinu svojih odluka donosila na temelju misli „on će brzo opet otići, iskoristimo ovo vrijeme“ ili „pa hajmo sada tako, on će brzo otići…“. Svo to skupljanje iskustava na brzinu jer uvijek nam je uteg vremena za vratom. Uvijek smo s kuferom u vidnom polju. Uvijek smo s bojazni da nećemo dovoljno živjeti, da nećemo dovoljno putovati, da se nećemo dovoljno družiti, da se nećemo dovoljno ljubiti…. A istina jest, da nikada nije dovoljno. I ne može biti dovoljno. Ili želiš biti s nekim, ili ne želiš. Ako želiš, nikada ti nije dovoljno. Ako pak ne želiš, i mrvica je više nego dovoljna. I to je samo moja verzija. A što je s njegovom? Često mi šapne „Ajde ljube, ajmo… pa iskoristimo ovo što imamo…“ I on je pod pritiskom „življenja“ između dva ugovora. Moramo tako! Što bi bilo da jedan drugome tu ne udovoljavamo, da ne stiskamo vrijeme kao da cijedimo limun? Što bi bilo da kažemo „Ne da mi se sada…“ i vrijeme prođe, rastanemo se. Bi li se išta promijenilo? Moja draga prijateljica se susreće s izazovom odvojenosti od supruga, on ne plovi, ali je kao mnogi danas otišao raditi u drugu državu. I došao je nakon par mjeseci kući, za praznike. I moja se prijateljica drugi dan razboljela. I osjećala je strašnu krivnju „kako se baš sada mogla razboljeti!“ – baš sada kada trebaju sve te mjesece nadoknaditi, baš sada kada mu treba skuhati sve što je željela, baš sada kada trebaju… Baš sada kada trebaju…. Kako se raspadnemo? Od silnog pritiska ili kada pritisak popusti, a mi se opustimo? Ona se raspala po opuštanju. Ja se svaki put raspadnem kada ode. I shvaćam da mi se to događa jer sam u to vrijeme kada je kući sva napeta i nužna da sve odradim kako treba –  da udovoljavam, da sačuvam, da omogućim odmor, da pregovaram kvalitetne odnose u više smjerova, da potičem druženja, da guram ozdravljenja i sl. Na sebe sam nekako usput preuzela ulogu nekakve apsolutne čuvarice svega i svačega. Nekakvu suludu masku nedodirljivosti koja mi omogućava tu čvrstinu dok udovoljavam svima oko sebe. I kada (paradoksalno tek tada zapravo počinje sve – jer ostajem sama) ode, ja se raspadnem i redovito uhvatim neku prehladu, virozu, upalu…. Moje tijelo mi poručuje, a ja ne slušam. I onda moja svijest radi protiv mene, jer me odmah optuži s onom „kako je njemu“, pa me ušutka u pokušaju samopoštovanja. Osujetim sama sebe s nedovoljno uvjerljivim „Morala sam…“. A istina jest da i nisam baš morala. Nisam morala uvijek pristati na sve, nisam morala reći Da, ako mi se baš nije dalo, nisam morala osjećati krivnju jer on sam odlučuje svaki put hoće li ili neće nastaviti s tom profesijom. Nisam ništa morala, osim biti vjerna sebi. A nekako sam to sama sebi osujetila s raznoraznim opravdanjima i uvjerenjima da će se sve raspasti ako ja ne… Nešto. A neće. Ništa se neće promijeniti, osim možda činjenice da ću sama narasti. On će i dalje raditi ono što on želi, malac će i dalje raditi ono što on želi, svijet i ljudi oko mene će i dalje raditi ono što žele i kako žele. Rijetko ćemo iz poštovanja prema drugima mijenjati te radnje. I to je upravo onako kako treba biti. Kada osjetimo da je nužno, a da time nećemo sebe poništiti, uradit ćemo nešto što će pomoći drugome, ali to je u redu samo i isključivo u tim nužnostima, a ne u svakodnevnici.

Jedna divna gospođa, koja je slavila u krugu obitelji i prijatelja svoj šezdeseti rođendan (i suprugovu plovidbu punih trideset godina), pozvala me na njihovu svečanost. Divila sam se njenoj lakoći kojom je sve obavljala, s kojom je sa svima razgovarala. Jedna sigurnošću isprepletena skromnost, nekakva hrabrost u nježnim prstima koji su lagano podrhtavali dok je rezla tortu. Divila sam se tom lijepom licu na kojem nije skrivala bore od brige dok se nije javljao mjesecima, dok je sama rađala njihovu prvu djevojčicu, dok je sama nosila na prvu pomoć njihovog dječaka kada je slomio nogu, dok je sama odradila svoj karcinom (operaciju i zračenje), dok je sama ispratila svo troje djece u vlastiti svijet i ostala sama. Nemoguće snažna, lijepa, divljenja vrijedna žena. I u jednom trenutku njen suprug, kojem je poklonila mjesto na čelu stola, pomalo bahatim glasom kaže „Donesi mi moju vodu!“. Svi instinktivno zašutimo ispred te nekakve sigurnosti kojom svoju suprugu stavlja na mjesto (možda) niže rangiranih na brodu. Gledamo nju, gledamo njega. Oboje skrivaju sve bure ispod bora. Ona se nakon nekoliko trenutaka nasmije i pomalo vragolastim glasom (nekakve slatke šiparice) kaže „Dušo, molim te donesi ti, netko ju je stavio na najvišu policu, znaš da ja ne mogu dosegnuti…“ On se ustao, nakon taktične tišine i sve se nastavilo po nekom normalnom planu i programu. Ona mi je namignula. U tom migu sam vidjela sve i shvatila da nema milosti. Sve je samo borba za preživljavanje, borba za samopoštovanje. Može li ljubav spasiti dvoje čiji su putevi dijametralno suprotni? Može li ljubav ujedniti dva različita svijeta, bez da ijedan oskvrne? Može, svi mi to upravo dokazujemo! Može! Samo se trebamo sjetiti. Želim nam svima da se češće sjetimo sebe i onda ćemo vlastitom ljubavi osnaženi, moći sjetiti se svih onih koje također volimo.

Podignimo osjećaj vlastite vrijednosti jer IMAMO pravo biti sretni i zaslužujemo ispunjenje. Podignimo osjećaj samopouzdanja jer imamo čime – učili smo, birali, donijeli odluke koje nisu bile nimalo lagane, svakim danom svladamo po koji izazov tih, a i onih drugih odluka, prilagođavamo se promjenama, a nismo zaboravili ni na sebe, ni na one koje volimo. Ili čak i ako jesmo, upravo smo se sjetili i ništa nas neće primorati da zaboravimo.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.