Ploviti se mora, a na tom putu neka vas čuva vaš zaštitnik, sv. Nikola

A. Zovko

767

Odvajkada je poznato da se ploviti mora, a to zahtijeva znanje, odvažnost, vještinu, snalažljivost i volju. Oduvijek se borilo s morem i vjetrovima koji caruju morskim prostranstvima, no i taj posao netko mora raditi. Pomorci i ribari ljudi su koji jedini znaju kako je to biti izložen udarima vremenskih neprilika na moru. Oni su ti koji se bore sa svim poteškoćama i nedaćama dok svakodnevno obavljaju svoj posao, sve kako bi se uzdržavala obitelj i privređivalo za život. Nevolje mogu doći sa svih strana od nevere, do kvarova na brodu ili je pak netko drugi na moru u problemima i treba pomoć. Ribari se s druge strane suočavaju s praznim mrežama jer im more nije podarilo dobar ulov. Jednostavno more tog dana nije bilo na njihovoj strani.

More uvijek predstavlja neizvjesnost i izazov s kojim se treba suočiti i kojim se treba znati nositi. Zvanje pomoraca i ribara uvelike treba Božju providnost i često se od ljudi koji s morem i za more žive čuju riječi: „Bit će kako Bog da!“ U njihovim mislima vjerojatno češće nego kod ostalih ljudi kolaju riječi „Bože, sačuvaj nas ili Bože, čuvaj moje dok me nema!“ Na kraju pak njihove obitelji šalju te iste molitve upućene Bogu da čuva njihove hranitelje i neka im da sretan povratak.

More je slika životne borbe koju treba izdržati s vjerom i sretno se vratiti u luku. Upravo iz te vjere u božju milost na mnogim su puntama podignute kapelice, a u mnogim gradovima izgrađene crkve u čast onoga koji je zadužen za zaštitu ljudi od mora – svetom Nikoli. Svetac je to koji je za svoga života činio samo dobro, živio da usreći druge, izbavi iz nevolje i spriječi od pogibelji.

Na moru su svi upućeni jedni na druge jer svakome može zatrebati pomoć. Solidarnost pomoraca sastavni je dio njihova zvanja, a njima je u brojnim slučajevima nezgoda na moru ruku spasa pružio upravo taj svetac. Mnogo je onih koji su nekada, a i danas je uobičajena ta tradicija, zahvalni za spas donosili u crkvu zavjetne darove. Na taj bi se način barem nekako odužili za to što im je ukazana božja milost i spašen život na moru.

Biti sam na pučini mora nije lako, no kada je barem u daljini drugi brod ili svjetionik, već je drugačije. Negdje u nutrini već je lakše, osjeća se onaj dašak mira koji nas podsjeća na prisustvo drugog bića i vjera da će sve biti kako Bog zapovijeda. Svjetlost lanterne nekako ugrije srce i daje nam nadu da smo bliže doma, bliže svojim najmilijima.

Tako i vama, dragi naši pomorci, ribari i svi oni koji od mora i za more žive, želimo da vam na današnji dan, ali i svaki drugi, blizu bude neka lađa i svjetlost svjetionika. Da vas zaogrne svojom toplinom i vodi do sigurne luke kako biste što prije prešli prag svoga doma i osjetili toplinu i ljubav vaše obitelji koja s nestrpljenjem čeka vaš povratak.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.