Kod Karantunića: Zaron do zavjetne kapelice sv. Nikole oduzima dah

Suzana Bandić

97
Foto: Zvonko KUCELIN / Đani IGLIĆ / Leo BANIĆ

Kako to već godinama tradicionalno čine, članovi Ronilačkog kluba “Sveti Roko” Bibinje, prvu nedjelju u prosincu, uoči blagdana sv. Nikole, zaronili su u more kod otočića Karantunić gdje je na  inicijativu Vinka Šimunića Bubanja postavljena šest tona teška betonska kapelica posvećena ovom zaštitniku pomoraca.

Đani Iglić, predsjednik ronilačkog kluba, Šimunićev učenik i zaljubljenik u podmorje koji iza sebe ima 35 godina ronilačkog iskustva na  svoj je brod u nedjelju ujutro u uvali Jaz u Bibinjama ukrcao posadu –  Matu Pavića, Željka Dundova, Tomislava Martinovića i Alena Petanija  koji redom imaju preko 20 godina ronilaćkog staža te mlade snage –  Mateja Deliju koji roni od 2002., Josipa Kindu koji roni od 2011. te Stipu  Ninčevića, člana Ronilačkog kluba “Sveti Roko” od svibnja ove godine.

U podmorju – u svom svijetu

Temperatura zraka bila je 11 stupnjeva Celzijusovih, a mora 17. Prosječnim ljubiteljima morskih radosti prehladno i za pomisao da bi ušli  u more, no ovoj ekipi, bez obzira na ronilački staž to su sasvim solidni  uvjeti za zaron. Tijekom plovidbe do odredišta osjetilo se nestrpljenje.  Pomno su pripremali opremu – nepropusna ronilačka odijela, topla  pododijela, čarape, maske, boce…

– To je tako. Kad zaronite prvi put, ili  vas to uzme i ronite cijeli život, ili ne, kratko pojašnjava Iglić. Svi ostali  potvrdno kimaju glavom te dodaju svatko ponešto, no uglavnom se to  svodi na ljubav prema svemu što more pruža, a samo ronjenje doživljavaju kao samo svoj trenutak s podmorjem. Tamo dolje su, kažu, sami, u  tišini i svom svijetu. Odušak je to od svakodnevice, stresa, problema, ali  i velika strast koja nosi i ponešto adrenalina. On je najizraženiji nakon  izrona, kada dijele iskustva i prepričavaju što su dolje u dubinama vidjeli. Pitamo ih za opasnosti, primjerice raže i murine, morske pse i  slično. S osmijehom odgovaraju kako je najveća opasnost sam čovjek, a  za ronioce onaj za kormilom broda ili gliseraš.  – Viđao sam murine, ponajviše na pijesku ili u rupama gdje se one zavuku, ali ako ju ne diraš,  neće ni ona tebe. A morski psi… Daj, Bože, da ih vidim, ali njih tu kod  nas nema. Najveća riba na koju sam naišao je bucanj. Imao je oko dva  metra. Samo sam ga odjednom ugledao iznad sebe. Nakrivio se malo  preplivavajući me i nije bilo na prvi mah ugodno. Sjećam se onog velikog oka. Međutim, udaljio se za tren i to je ostalo onako, kao neki san,  priča Martinović koji je svoju ronilačku diplomu stekao sa svega 11 godina.

Murine i potres 

Instruktor mu je, kaže, bio jedan Slovenac, a danas se on bavi ronjenjem te na svom brodu vozi turiste na određene lokacije i od toga  živi. Sezona je prošla, a ronjenje je njemu i ostalima ovisnost pa svaku  priliku koristi za zaron.

– Bez toga vam je život nezamisliv. Neka nervoza vas uhvati čim  prođe koji dan, a da niste zaronili, dodaju Iglić, a onda Martinović dodaje još jedan događaj kojem je svjedočio. Bilo je to u kornatskom akvatoriju prije par godina.

 – Bila je to scena kao iz nekih filmova, apokaliptična. Ronio sam i odjednom se na pješčanom dnu pojavila masa  murina. Samo su nailazile i iz rupa u stijenju i dolazile na pijesak gdje  su se nakupljale jedna do druge. Jeza me neka bila prošla, a onda sam  saznao da je bio potres. Osjetile su ga i izišle na čistinu. To ću, bome,  pamtiti, priča Martinović, a Iglić donosi podmornu kameru i pokazuje  kapelicu do koje su ovom prigodom ronili. Unutra je raspelo od mesinga, a sama kapelica ima nekoliko otvora. Kad zaronite u nju to je zaista  jedan poseban osjećaj, ta igra svjetla. Nešto što oduzima dah, zaključuje Iglić koji je s Bubnjem sudjelovao i u njezinu postavljanju te  odabiru mikrolokacije. Bubnju je to zavjetna kapelica. Izradio ju je u  Lavčeviću i sam osmislio. On je u Domovinskom ratu s činom bojnika  zapovijedao na Velebitu, a kad je postalo kritično oko pontonskog mosta na Maslenici, preuzeo je zapovjedništvo nad Operativnom ronilačkom grupom. Podmorna kapela njegovo je svojesvrsno hvala moru  što je preživio ta teška vremena.

Atraktivan ronilački lokalitet

Karantunić je inače atraktivan ronilački lokalitet, pun ljubičastih i plavih gorgonija, obraslih terasa i špilja. Sam otočić je biljna oaza vegetacije koja se sastoji od tipičnih biljaka slanih staništa: djeteline, trave, pastirskih iglica, žutih glavočika i salikornije koja raste na zaslanjenom tlu.

IZVORZadarski list
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.