Enna Kovač: Razvodn(jen)a priča

962

Čitam prije neki dan tekst o tome da li su žene pomoraca sponzoruše/lovci na lovu/priglupe ali proračunate zvijeri koje vrebaju u niskom startu ne bi li na prvi skok prožvakale i ispljunule fine i ranjive duše tih istih pomoraca. I iako nisam bila sigurna da li je napisani članak bio samo nekakva vrsta provokacije (s neznanim mi smislom) ili je zaista obrana nečijeg mišljenja, napisala sam prvo cijeli traktat kojim se osvrćem na pojedine rečenice članka. No, ipak je ispalo predugo za instant čitanje, pa sam odlučila sve izbrisati i posvetiti se temama po nekakvom intuitivnom svrbežu koji me spopao kada sam sve iščitala.

Prvo – razvod. Nisam uopće pratila, niti detaljno izučavala (ako takve i postoje) statistike oko razloga razvoda/raspada brakova obitelji pomorca, već sam malo promozgala o svim onim primjerima koje imam oko sebe. A kako živim u relativno „pomoračkom“ gradu i kako sam sama u tim vodama, imam po meni dovoljan broj primjera da bih mogla donijeti jedan mikro, ali u isto vrijeme i makro zaključak. A taj moj zaključak se nimalo ne podudara s onim iz tog teksta, u kojem se kao glavni razlog raspada brakova navodi izostanak pomoračke plaće (za koju opet mogu reći da mi nije jasna kako ju se uzima stalno u usta, jer nisu te plaće svima toliko svemirske – neki naši uredi gradskih uprava i administracija imaju veće mjesečne prihode, no valjda kada netko kaže pomorac svi vide kapetana koji ne radi ništa, nego samo sjedi na mostu i broji dolare iz plika pored njega – neka druga tema). Moje iskustvo me je naučilo da su pomorci većinom ti koji ostavljaju svoje supruge (razlozi su sasvim individualni i različiti), a ne vice versa. Oni su ti koji ih zamijene (nerijetko i cijele obitelji, dakle i djecu) s nekim novim ženama koje upoznaju ili na brodu ili na putovanjima ili ne znam gdje. Većinom, dakle ne i svi. Ali većinom. Pored toga razlog za potencijalne raspade brakova ipak leži u lovi, ali ne u onom smislu (ženskog) grabeža, nego u smislu promjene. Kako ono kažu – daj čovjeku novac, pa ćeš vidjet’ kakav je. E, pa u tom smislu sam primjetila da lova ipak mijenja osobu i lako se dešava da parovi koji promijene naglo financijske situacije ne nađu isti jezik, promijene im se fokusi i više jedan drugoga ne prepoznaju. No, ostaje i onaj jedan nevidljivi razlog. On je po meni najčešći uzrok raspada (svih, a ne samo pomoračkih) brakova i umjesto da ga artikuliram jednom riječju, ispričat ću vam priču mojih dragih prijatelja koji su mi dopustili da je objavim.

Upoznali su se kada je on radio na kopnu, u jednoj firmi u njihovom gradu koja se bavila popravcima brodova. Ona je radila u administraciji te firme. Iskre, pogledi, osmijesi – zaljubili su se do ušiju. Oboje divni ljudi, dobri, tolerantni, blagi, veseli. Sve je išlo kao podmazano. Ljubav je rasla. Vrijeme su provodili sve više zajedno. Željeli su se oženiti, živjeti zajedno. Oboje su stanovali s roditeljima, u malim stanovima, te nisu imali nikakve ušteđevine (pa tek su počeli raditi). Odlučili su iznajmiti stan. Oženili su se, uselili u svoj novi stan, živjeli sretno. Imali su iste fokuse, iste smjerove, uvijek sam ih viđala zajedno, uvijek su se nadopunjavali. Onda je ona zatrudnjela. Ne sjećam se para koji je bio sretniji od njih. Baš ih je okruživala aura sreće i blagoslova. Dobila je predivnu djevojčicu. Živjeli su i dalje sretno. Kada je djevojčica napunila pet godina, dobila je brata. Divnog dječaka velikih toplih očiju. Kada je dječak napunio godinu obavijestili su nas da on odlazi na brod. Malo smo se iznenadili, jer nismo znali da o tome razmišljaju, ali shvatili smo razloge. Morali su pronaći veći stan, trebalo je po mogućnosti kupiti vlastiti stan, umjesto mjesečno gubiti čitavo bogatstvo na podstanarstvo iz kojeg su već prijetili da će ih izbaciti (jer imaju dvoje djece!?). Ona je u to vrijeme još radila. Nakon nekoliko godina, kupili su stan. On je bio iznimno vrijedan, predan poslu i jako inteligentan, pa je brzo napredovao. Ona je bila skromna i štedljiva, pa su brzo skupili za jedan (ipak manji) stan. Često sam s njom pričala. Malo po malo privikavala se na novi način života – života odvojenosti o kojoj nikada nije sanjala. Ostavila je posao kako bi mogla više vremena biti s djecom. Život se svima promijenio. Ona je živjela većinu vremena sama s djecom, koju je na sve načine pokušavala dobro usmjeriti, ali i nekako sačuvati od te činjenice da njega imaju, ali i nemaju svako malo. On je živio s nepoznatim ljudima, koji su mu malo po malo postali druga obitelj, sav rastrgan na dva sasvim različita fronta. Svima je bilo teško. I njemu i njoj, ali najteže je bilo djeci. Oni su bili ti koji nisu razumjeli ni zašto, ni kuda on ide i vraća se. Svako malo mijenjala im se svakodnevnica. Kada bi se naviknuli na nju i da se njoj obraćaju za sve, došao bi on. Njena pažnja bi se raspršila, oni su bili zbunjeni, iako sretni jer su na okupu. Prilagođavali su se da kada dođe, spava, da budu nekako pažljivi prema njemu, da ga se sklanjaju neko vrijeme, da onda malo budu s njim (on sudjeluje u njihovim svakodnevnicama), da bi onda opet nestao. Njegovo navigavanje se nastavilo. Djeca su porasla do tinejđerske dobi. Ona je ostarila. Preko noći. Nevidljivo, ali naglo. I jednog mi je dana došla u suzama, s jedva izgovorenom rečenicom „Razvodimo se…“

Moram priznati da ja nikada nisam primjetila nikakve znakove raspadanja, truljenja. Iako smo veoma bliski. Ali kada o tome razmišljam, shvaćam da svi ipak najbolje nosimo maske u koje želimo da drugi povjeruju. Ništa nas ne može omesti. I zaista se nije dalo naslutiti. A razlog nije bila druga žena. Razlog nije bio drugi muškarac. Razloga je bilo mnogo, a najveći je bio neizgovorljiv jer je u njemu stajao kao osnova glagol „nerazumijevanje“, koje nije bilo spojivo s jednim tako skladnim parom. Pričala mi je da bi on bivao sve umorniji i umorniji. Dolazio bi kući sa sve većim teretom na leđima, za koji bi mu trebalo sve više i više vremena da ga skine. To vrijeme je značilo šutnju, spavanje u svim dijelovima dana, nemogućnost da se „prebaci“ u „home mode“, nemogućnost da se nosi sa svakodnevnim odlukama oko djece i kućanstva (osnovna i proširena obitelj), nepoznata agresija koju bi ispoljavao kada bi ona bila imalo drugačija od „mirne, staložene, šutljive, razumijevanja pune, snage pune“. Bio je rastrgan, rastresen i tjeskoban. S djecom je provodio sve manje i manje vremena. Prag tolerancije mu je bivao sve manji. Isto i s njom. Kada bi bili sami, bio je rijetko prisutan. Ona je predlagala odmor, promjenu zanimanja, njen rad, jogu, psihoterapiju, drugu ženu…. Svašta, ne bi li ga vratila. Sve je odbijao. Vjerovao je da sve može sam. I da nema potrebe da se išta mijenja. Trebalo je djeci osigurati budućnost. Ali je zaboravio da ono što djeca trebaju za sigurnu budućnost je bio upravo i samo On.  Zaboravio je. Počele su svađe, krenula su predbacivanja, razmahale su se suze i nerazumijevanje. Djeca su plakala. Svi su željeli ono čega više nije bilo – topline obitelji. Optuživali su jedno drugo sve češće, ona njega da je nemoguć, da ne sudjeluje, da nema odnos s djecom, da je histeričan, da se s njim ne osjeća mirno i sigurno, da ne može s njim razgovarati; on nju da je stalno histerična, da se ne smije, da nije dobar roditelj, da je upropastila djecu, da se zapustila, da ga ne zavodi, da se ne trudi, da ga ne razumije. Plakanja, histerije, svađe i vikanja postali su svakodnevnica. I sve je završilo raspadom. On je ostao u nekoj zemlji kojoj ne mogu zapamtiti ime, a ona je ostala sama s djecom. Opet radi, bori se. On plovi i dalje. Dobili smo razglednicu u kojoj nas pozdravlja izvaljen u nekoj ležaljci s čašom u ruci. Raspad.

Da li je razlog u muškarcu, u ženi, u brodu, u lovi, u surovom kapitalizmu, u modernom društvu, u …(upišite sami). Možda nije samo jedan razlog. Možda ih je more.

Zaključak? (Ako ga ima uopće) Nisu sve žene sponzoruše, nisu svi muškarci slabi, nisu sve priče iste, ali svima nam je potrebna pomoć.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.