Enna Kovač: Poziv

1095

Čini mi se da u mom životu ima sve manje spontanosti otkada mi suprug plovi. Nekako sam se sva „porasporedila“. I u ono vrijeme kada je on kući, ali i u ono vrijeme kada ga nema. Sve mi se svelo na određena moranja izmiješana s određenim trebanjima. Kada se čujem s prijateljicom, kojoj suprug isto plovi, mirne smo kada jedna drugoj odgovorimo „Klasika…“ na pitanje kako smo. Klasika. Ta klasika postala je, kako mi se čini, zaista klasična, jer jedino što nudi jest upravo mir u kojem smo se ušuškale bez da se izlažemo (pitanje je možemo li ili želimo li) spontanosti, hiru ili nečemu sličnom, što bi nas dovelo u potencijalno drmajuće situacije. Svaka zna točno svoj dnevni, tjedni, a ponekad i mjesečni raspored, u kojem su nam papirići prepuni našvrljanih „Otići u…“, „Pokupiti…“, „Zvati…“ i sl.

Kada je kući, popisi su još sumanutiji, još zgusnutije napisani, još dramatičnije našvrljani, a uvijek s onom u zatiljku „Jesam li i što sam zaboravila…“. Kada je kući svaki dan se mora nešto obaviti, nekoga posjetiti, nešto posebno skuhati, negdje otići, nešto pogledati, nešto razgovarati, nešto pokazati. Zakomplicirajmo malo situaciju pa ubacimo dijete ili više njih, pa se svi ti popisi multipliciraju s još nekoliko maštovitih odlazaka, popravaka, viđenja, sretanja, šetanja od – do, kuhanja, druženja, gledanja… Toliko tih želja, potreba, svega nečega čega smo se zaželjeli, svih onih koje bismo htjeli u taj naš svijet uključiti, a vremena malo. Vrijeme nam je uvijek neprijatelj. Uvijek nam nekako prijeti da nećemo sve stići, da nećemo uspjeti sve pogledati, da nećemo uspjeti sve ispričati, da nećemo uspjeti sve posjetiti, da nećemo uspjeti…. Ali nekako nam se čini da ga ipak imamo pod kontrolom. Znamo točno u kojoj ga količini imamo, pa mu stavimo nevidljive uzde i s nehajnim osmijehom bacimo se na njega kako bismo ga najbolje iskoristili. I čini nam se da nam ide. Polako sve stižemo. Zadovoljni osmijesi nam se šire licima, jer prevarili smo ga, radi napokon u našu korist. Sve ćemo uspjeti što smo isplanirali.

I onda vas udari. Onako nenadano, ravno u trbuh. Bez da smo stigli staviti ruke da barem malkice zablokiramo udarac. Firma šalje e-mail u kojem vas obavještavaju, na vrlo pristojan način, da se kolega koji vas mijenja „razbolio, odustao, razočarao, dao otkaz, tražio prebačaj, polaže ispite ili je slomio nogu“ i vi ovaj put morate doći xy dana ranije. I suprug zuri malo duže nego inače u mobitel, a ja se nadam da gleda koju lijepu ženu, a ne novi raspored. Podiže glavu i nekako čudnovato sliježe ramenima, kao da se brani od one koja nam se u isti mah ocrtava na licima „Ranije!?“ Kada to izgovaram naglas, ljuteći se (na ne znam točno što) to se teško razumije, jer „nije to tako strašno što mora koji dan ranije na brod“. Pa nije to neki smak svijeta. Sve se to događa. Sve je to recimo normalno. I ne uspijevam objasniti paniku koju osjećam, jer se netko veći od nas ubacio u naše kroćenje vremena. Netko tko se čini moćniji od nas samih koji bismo trebali i dalje čvrsto držati te uzde kojima smo naše vrijeme zauzdali. I odustanem od objašnjenja, vratim se u svoju ljušturu i pokušavam sabrati i oduzeti prioritete i sve ono što bi bilo nužno da pokušamo stići. Suprug prvo razumije, pa kipi, pa šizi, pa racionalizira, pa opravdava, pa pronalazi čak i pluseve. Tipa, ako sad’ odem ranije, dolazim ranije, pa ćemo imati više lijepih dana u (ubacite po želji) proljeću/ljetu ili čemu već. Klimam glavom, sve odslušam, a u nekoj paralelnoj vlastitoj priči koju sama slušam razvrstavam sve ono što sam željela da zajedno uradimo, sve ono što sam mislila da mi je potrebno da bude sa mnom, sve ono što sam ga željela iznenaditi, sve ono što sam željela proći u punom sastavu. Lagao skidam viškove (kojih nema), preslagujem želje i htijenja, nježno ih odvajajući od moranja, trebanja i sličnih anja. Pokušavam ostati sabrana i zadržati onaj skupo plaćni gard „Ma sve ja to ionako mogu sama…“ I odjednom osjetim strahoviti umor. Glava mi izgara opterećena spajanjima i odspajanjima. I odjednom (pod pritiskom umora ili razočarenja ili apatije) zaključujem kako apsolutno nema prioriteta, kako nema nikakvih moranja. Sve zamišljene i realne popise kidam na komadiće i bacam u smeće. Nema smisla. Nije neki problem. Koliko ljudi ima takve rasporede. Uradit ćemo ionako ono što budemo u određenom trenutku mogli. Taj maleni trenutak shvaćanja da apsolutno nemamo nikakvu vlast nad vremenom, u jednu je ruku razočaravajući i poražavajući, dok je pak u drugu ruku oslobađajući. Nema potrebe za planiranjem. Nudi nam svojevrsnu eutanaziju svakog plana i nekakvo slobodno mlataranje udovima tog vremena, za kojeg se nadamo da će nam ipak biti prijatelj, pa će nas zagrliti i ponuditi osjećaj mira.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.