Enna Kovač: Pomorac i majka

617

Židovska poslovica kaže da majka razumije i ono što dijete ne kaže. Čini mi se da je sva intuitivna sposobnost majki vezana za djecu, sažeta upravo u tim riječima. Povezanost majke i djeteta nije tek neka usputna stvar za razglabanje. Ona je stvarna. Ona je živa. Giba se zajedno s njima. I traje zauvijek. Dvije zatvorene posude. Majka i dijete. Dijete i majka.

Svi mi odgajamo djecu prema naučenim modelima ili pak suprotno njima, ako smo bili ili jesmo njima nezadovoljni. Ali, ako ovdje sasvim zanemarim one loše odgoje – majke koje su nestabilne, bolesne, one kojima je srce iščupano i nemaju sposobnost dati ni primiti ljubav, agresivne i nasilne majke, ako se samo zadržimo na jednom „prosječnom“ odgoju u kojem pokušavamo svake sekunde da tom djetetu pružimo sve ono što smatramo da mu je nužno kako bi ga osnažilo i pripremilo za svijet. Ako tom djetetu dajemo sebe, svoje vrijeme, svoje znanje, svoju naklonost. Ako vidimo to dijete sa svim njegovim potrebama i ako si dopustimo da učimo zajedno ili usporedno s njim. I odgojimo jednog dobrog čovjeka. Čovjeka koji zna da vrijedi, zna da može. Možda nam se onda posreći da taj čovjek ostane dijelom našeg života kada ostarimo. A ponekad pored sve zasluge, ostajemo ipak bez njega.

Priča mi prijatelj koji plovi već dugi niz godina o novonastaloj situaciji u svojoj obitelji. Njegova „prva“ obitelj mi je dobro poznata. Dijelili su i moje djetinjstvo. Meni tako dragi ljudi. Kod njih sam posuđivala svoja prva ozbiljnija štiva. Njegova mama je pravila najljepše kremaste kolače ikada. Divni ljudi. Topli. Neposredni. Tihi i nenametljivi, a opet tako snažno dojmljivi. Voljela sam ih sve. Otac mu je odavno preminuo, ostala je mama. Moj se prijatelj oženio i osnovao svoju obitelj u kojoj ima troje divne djece. I njegova supruga je jako draga žena, otvorena, snažna, s dozom zdrave proračunatosti. Nekako mi se čini da ljudi općenito imaju drugačiji odnos prema novcu upravo zavisno i svom djetinjstvu – što su u njemu bili u mogućnosti ili za što su bili uskraćeni. Pa su onda u zrelim godinama, a s nekakvim priljevom novca ili previše štedljivi ili previše rastrošni. Rijetke su umjerenosti. I mama mog prijatelja je sve do nedavno bila žena koja je odrađivala sve što je god trebalo, uskakala, pomagala, kuhala, dadiljala i sve što bi joj se donosilo kao zamolba uredno je rješavala. I onda se odjednom probudila i shvatila da ne može ustati. Nitko sa sigurnošću nije uspio postaviti dijagnozu. „Nešto“ joj se dogodilo. Štogod to nešto bilo, u jednom je trenutku smrvilo svu njenu snagu i sve njene svakodnevne „operacije“ pretvorilo u nemogućnosti. Jedna bolnica, druga bolnica, treća bolnica… Sve bespomoćne. Uzrok je nepoznat, oboljenje također, prognoza je mutna. Može se ustati sutra, a možda nikada više neće. Da stvar bude gora, žena nije izgubila razum, samo ju je tijelo izdalo. A biti „razuman“ unutar tijela koje nas više ne služi, nije nimalo lako za izdržati.

I tu je moj prijatelj osjetio svu težinu ovog svijeta. Što da sada radi? Razgovarao je sa suprugom, koja je razumno shvaćala da nemaju mjesta i vremena da joj pruže skrb kakvu bi trebala. Trebalo ju je negdje smjestiti. A to „smještanje“ je bilo nešto najteže što je trebao uraditi. Sve te ustanove koje nude skrb za osobe koje se nađu u sličnim uvjetima, već na prvu djeluju hazardno. I na one koji će tamo boraviti (nedavno sam doznala koliko su rijetki oni koji dospiju u neku takvu ustanovu i požive više od prosjeka, kojeg se sramim i izgovoriti) i na one koji ih tamo smještaju. Ali što da se radi – on je kući samo pola godine, supruga radi i brine se o djeci. Jedino mogu platiti nekome da je „čuva“. A kako odabrati toga nekoga, a da smo mirni. Da znamo da smo dali najbolje od nas, onako kako znamo da su oni činili za nas.

I tako je njegova majka završila u jednoj takvoj ustanovi. Žena koja je živjela u normalnim uvjetima, koja je imala navike žene 21.stoljeća, odjednom se našla u mokrim pelenama koje joj mijenjaju jednom dnevno. Plakala je svaki put kada bi je došao posjetiti. A kako pobjeći od svog tijela koje nas je odjednom izdalo? Ima li izlaza?

Trajalo je to neko vrijeme. I onda je mami postalo malo bolje. Mogla se ustati, polako nanovo činiti korake. Sama otići na toalet. Počešljati se. Jesti. Možda ju je želja da pobjegne odatle tjerala na borbu…

I jednom ga je dočekala s molbom da je odvede odatle. Moj prijatelj je dugo pričao sa svima. Doktori se slažu u tome da je se ne može ostaviti samu, potrebna joj je pomoć, ovo jest veliki korak za nju, ali ona nije „dobro“. Ako imate nekoga tko će se za nju brinuti, onda je odvedite. Mog su prijatelja zvali ranije na brod, supruga je rekla da ona ne može ni fizički ni psihički preuzeti brigu na sebe, jer je ionako preopterećena, a uostalom to je njegova mama. Skidanje s broda sada je predstavljalo opciju koju nije imao. Sve te živote trebalo je nastaviti financirati. Nije mogao ostati kući, troje djece i kredit odavno su iscijedili ušteđevinu, ustanova je samo potpomogla. Morao je zaraditi, morao je zaraditi puno. Javio se na brod pitanjem može li ipak doći malo kasnije, jer ima taj i taj problem s mamom. Javili su da ili dođe na datum koji su predložili ili da će oni naći nekoga tko hoće. Netko je jednom rekao da uvijek imamo izbora. Imamo li? Mnogi će reći da imamo…

Došao je do mame da joj kaže da mora na brod, pa da će vidjeti kako će joj biti kada se vrati. Onda će odlučiti što će. Mama je plakala i lagano cijedila kroz zube koliko ga se srami, koliko ju je razočarao.

Moj prijatelj otišao je raditi. Svijet iza njega nije stao. Razmišljam koliko ima obitelji pomoraca (proširenih) s raznoraznim situacijama i problemima koji zahtijevaju neko rješenje, često pogleda uprtih u prsa pomorca, od kojeg se očekuje uvijek sve. Može li jedna osoba sve?!

Možemo li ikada „vratiti“ bilo kakav oblik ljubavi ili je to Sizifov posao za sve one koji pokušaju…

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.