Enna Kovač: Žena ženi

605

Sjećam se jedne emisije u kojoj su bile prikazane različitosti u ponašanjima (potrebama, izražavanjima itd) između žena i muškaraca. I sjećam se da je između ostalog bio naglasak na (drugačijost) ženinu (od muškarca) potrebu da stalno komunicira sa svojim prijateljicama. Da se s njima nalazi, da s njima neposrednog nakon toga ponovno priča (telefonom, mobitelom, preko prozora…) i kako je to objašnjeno činjenicom da su od davnina žene trebale žene u smislu vođenja, pomaganja, savjetovanja. Jedna drugu su učile, jedna drugoj su pomagale kada je medicina bila samo daleka ideja. Bile su jedna uz drugu dok su se (po)rađale, dok su se zaljubljivale, vidale su jedna drugoj rane kada bi padale, bodrile su jedna drugu kada su se za nešto borile, pomagale su jedna drugoj kada su pokapale najmilije… Bile su tu. Kao čopor. Kao tim. Kao obitelj. Kao cijeli sistem podrške, od emotivne do jednostavno fizičke. Žena je trebala svoje žene kako bi se osjećala sigurna. Sigurna sama sa sobom. Trebala je svoje žene kako bi narasla. Kako bi naučila. Kako bi znala. Kako bi bila mirna. Znajući da ima sve te žene oko sebe na koje se može osloniti.

Razmišljam o tome i vidim koliko se stanje oko nas promijenilo, iako su nam potrebe ostale iste. I razmišljam se da je možda korijen usamljenosti upravo u tome. Kako su nam nametnuta nova i drugačija pravila po kojima moramo živjeti, koja su toliko oprečna s našim divljim ženskim prirodama, koje su jednostavne, ali zahtjevne. Koliko je feminizam donio dobroga onima koji su nakon započete borbe ostajali na bojištima? Dobile smo prava, dobile smo (papirnatu i ne svuda istu) izjednačenost u ime koje se vodio rat, ne promišljajući koliko i nismo iste, niti bi trebale biti izjednačene. Ne, nije ovdje tema ravnopravnost spolova, neću dalje s tim analizama. Ovdje želim reći nešto o ženama koje se (ne)podupiru i upitati svih vas koji čitate – Trebamo li imati žene koje nas podupiru oko nas? Imamo li ih? Ako ih nemamo, a trebamo ih, hajdemo ih okupiti, hajdemo ih zbližiti, hajdemo ih poduprijeti da se podupiru. Možemo li?

Mnogo žena oko mene, a koje su supruge pomoraca (na duže ili kraće staze) ili sve češće supruge ljudi koji odlaze (na nepoznati rok) u neku drugu državu raditi, su domaćice. Izabrale su, ostavivši poslove koje su imale ili ne tragajući za poslom samo u dogovoru sa suprugom, posao koji u povijesti „ženskih“ poslova izaziva najviše oprečnih mišljenja. Trebaju li žene raditi, odnosno da li je žena koja je domaćica kao takva vrijedna, kao takva zaposlena? I većina njih je u koliziji svojih i tuđih uvjerenja, svojih i tuđih neizrečenih ili napola izrečenih optužbi, svojih ili tuđih pogleda koji s vremena na vrijeme daju do znanja da nisu dovoljno dobre/dovoljno vrijedne/dovoljno pametne/dovoljno snalažljive/dovoljno dovoljne… Svaka od njih potajno se bori sama sa sobom dok si iz dana u dan dokazuje svoju korisnost, svoju ljepotu, svoje umijeće i spretnost, svoju mirnoću, svoje nijeme uspjehe, svoje tihe borbe. Žene oko njih ne pomažu, barem ne većina. Bilo bi lijepo da sam ovdje napisala – žene im pomažu, barem u većini. Ali nije tako. Nažalost. Bodu ih strelicama zavisti, jala, mržnje, predlažu im svakakva rješenja za njihovu situaciju (bez da ih to itko traži), nude svoje nenamjerne savjete koji jedinu svrhu imaju da im dokažu koliko su njihovi izbori pogrešni. Ne pomažu im. I žena se pita – ima li još žena poput mene, da li sam sama u ovome, razumije li me tko, da li sam nesposobna, da li sam uzaludna… Onda dođe netko da joj kaže kako ni sama ne shvaća kako je sretna  – jer ne mora raditi, njoj je sve lako, pa sami je grijeh (kako samo volimo izmišljati grijehe) biti iole loše raspoložena pored blagodati uživanja u dokolici i lijenosti, jer ne kopa, ne popravlja strojeve, ne udiše štetne plinove i slično… Ne pomažu. Nitko od njih ne ostavlja po strani vlastitu frustraciju dok obavljaju poslove koje ne vole i koji su im mučni, nitko od njih ne vidi nju, već sami sebe u svojim problemima. I ne vide i ne razumiju. Neki i pored volje, ne mogu razumjeti. Jer ipak, nije li zaista najvjerodostojnije razumijevanje (ako ga tako možemo nazvati) kada sami doživimo to nešto što pokušavamo razumjeti. Uz otvorenost opciji da smo i u doživljajima istih okolnosti, ipak za nijanse različiti. Nitko ne nudi razumijevanje, već osudu. I onda žena propada. Zatvara se u uski krug svoje obitelji i nada se spasu. A spas bi mogla donijeti jedino žena. Žena koja osjeća i razumije. Dubokog sam uvjerenja da jedino žene ženama u nekim stvarima mogu istinski pomoći (bez da se deklariram kao pobornik ijedne politike ili vjere).

Pričam s divnom ženom koja odgaja dvojicu sinova. Suprug plovi. Ona je hrabra. Postojana (uz povremene zdrave doze ludila). Ustraje. Mirna. Lijepa. Razborita. I kaže mi uz dašak samosažaljenja „A što da ti kažem – uvijek sve isto…. Kuham, spremam, škola, starci… Kad bi barem radila, znaš mislim da bi bilo drugačije…“ I da, sigurno bi bilo drugačije. Svakodnevnica bi se promijenila, svima. Bila bi više s nekim novim licima, manje s poznatim. Bila bi prinuđena da se drugačije oblači i/ili izražava. Drugačije bi se jelo. Drugačije bi se rješavalo probleme. Drugačije bi se provodilo jutra/podneva/večeri i vikende. No, da li bi to drugačije nužno donijelo sreću koja se čini da čeka tamo iza ograde? Ako je nekome tu mjesto i ako ga to mjesto čini sretnim, bi li i meni to isto mjesto nudilo i donijelo tu istu sreću. Ja nisam baš tako uvjerena. Ne znam, možda istinskog i univerzalnog odgovora na ovo povijesno pitanje i nema. Možda su jedine mjerodavne okolnosti i trenutni izbori koje svakodnevno donosimo. Možda nije uopće odgovor taj kojeg bismo trebali naći. Možda su žene te koje bismo trebali naći. Žene mogu razumjeti. Pronađimo žene kao potpore. Kao stupove sreće na koje ćemo se moći osloniti. Kojima ćemo moći vjerovati. Kojima ćemo se bez straha povjeriti. Koje ćemo zazvati kada se raspadnemo. Koje ćemo pozvati da se ponovno osjetimo žive. Koje će nam biti dio obitelji. One za koje se brinemo i koje brinu za nas.

Neke se rode u obiteljima koje ih ne razumiju, pa ih od malena pokušavaju promijeniti. Neka hodaju drugačije, neka pjevaju tiše, neka se smiju manje glasno, neka ne skaču s dečkima, neka nose haljine i češljaju kosu na točno takav i takav način… Neke idu u škole i fakultete gdje ih izopćuju jer su drugačije. Prihvatili bi ih da se drugačije oblače, da se drugačije izražavaju, da se drugačije ponašaju, da slijede trendove i slijepo klimaju glavom. Neke se udaju za muškarce koji ih ne vide dalje od maske tijela, koji ne misle o ženi kao o osobi koja ima ikakve potrebe doli jedne jedine – potrebe da je on, njen muškarac vodi – kako da se oblači, kako da se ponaša, kako da kuha, što da kuha, kako da odgaja djecu, kamo da izlazi, što da čita, što da gleda, s kim i kako da priča… Neke kroz cijeli život nemaju tu privilegiju da ih savjetuje i prati žena koja ih razumije. Koja ih bodri da nastave, da razvijaju svoje talente (a svi mi imamo talente – ama baš svi), svoje stilove, svoje hobije, svoje strasti… I završe život tako da su uradile najveći zločin – ubile su ženu u sebi.

U tom svjetlu, razmišljam o svim ženama kojima su partneri daleko, koji ne dijele s njima i dobro i zlo svaki dan u godini, koje same vode bitke svakog novog dana, koje se bore s obavezama i tragaju za dobrotom, ma o ženama općenito, od djevojčica do starica. I pitam se gdje bi im bio kraj kada bi imale neko mjesto, neko samo njihovo mjesto na kojem će moći doći do žena koje će ih razumjeti i biti im podrška…

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.