Juan Sebastián Elcano: “Primus Circumdedisti Me”

A. Z.

1230
Foto: Wikimedia Public Domain

Datum rođenja prvog istraživača koji je oplovio svijet je 1476. godine, a datum smrti je u kolovozu 1526. Na grobu, koji mu je darovao kralj, prikazan je globus s lentom na kojoj je napisano “Primus Circumdedisti Me” ili “Prvi je hodao oko mene”.

Devet godina prije toga Juan Sebastián Elcano je kao kapetan i vlasnik broda sudjelovao je u španjolskoj vojnoj ekspediciji protiv Maura. Novac za uslugu iz nekog razloga nije primio, no zna se da je bio upleten u dugove i, suprotno najstrožem zakonu, prodao svoj brod stranim trgovcima. Prijetilo mu je uhićenje i nekoliko godina se skrivao se od pravde. Budući da nije bilo mnogo zainteresiranih za plovidbu kapetan-general Fernand Magellan ubrojio je Elcana u svoju ekspediciju.

O prijašnjem životu Elcana malo je toga poznato. Po nacionalnosti je bio Bask, a rođen je u lučkom gradu Getxo. Isprva je bio brodar, a zatim pomorac. Nakon povratka “Victorie”, 1523., Elcano je amnestiran posebnim kraljevskim ukazom. Čak i prije nego što je ekspedicija započela, kada je kralj naredio posebnu istragu o “dominaciji Portugalaca” među članovima ekspedicije, Elcano je bio jedan od šestorice pomoraca koji su svjedočili u korist Magellana. “Pametna i krasna osoba koja cijeni svoju čast” – tako je Elcano opisao kapetana. Također je Elcano objasnio da je on sam „prilično zadovoljan s posadom, gdje služi kao pomorac, jer je dobra ekipa”.

U početku Magellanov vjerni suputnik, Elcano je kasnije bio među pobunjenicima koji su se pobunili protiv kapetana u prvim mjesecima putovanja. Štoviše, bio je jedan od vođa pobune, budući da su pobunjenici upravo njega postavili za kapetana najvećeg broda – „San Antonio“.

Dva pobunjenika su, prema zapovijedi Magellana, rasčetvorili dvojicu od njih ostavivši ih da umru u uvali San Julian.

Nakon smrti energičnog i neumoljivog Magellana njegova je flota privremeno bila na  gubitku. Zapovjedništvo je proslijeđeno onima kojima je posada vjerovala. Samo nekoliko dana nakon smrti kapetana još jedan strašan udarac pogodio je ekspediciju. Vladar susjednog otoka Cebu, jedan od najvažnijih kršćanskih obraćenika, pozvao je grupa Španjolaca na „večeru”, gdje su svih njih dvadesetak bili ubijeni.

Ostalo je premalo ljudi da upravljaju trima brodovima tako da su jedan od njih, “Concepcion”, Španjolci zapalili. Preostala dva broda, „Trinidad“ i „Victoria“, otpravili su na otok Tidor gdje se vodio rat između knezova. Budući da je vođa susjednog otoka Ternate trgovao s Portugalcima i koristio se njihovim položajem, vođa Tidora žurno je sklopio savez s Španjolcima.

U jednoj od bitaka Barbosa zarobljeno je i nekoliko mornara. Preostali brodovi su otišli, ne mogavši spasiti drugove od zatočeništva i ostavili ih na milost sudbine.

Posada ekspedicije brzo se smanjila. “Trinidad” je oronuo i u njega je prodiralo more, a “Victoria” ga je ostavila među otocima pod zapovjedništvom Espinosa i krenula dalje. Espinosa se pokušao vratiti u Ameriku, ali se onda okrenuo i nekako uspio doći do Molučkih otoka.

Elcano, s četrdeset i sedam španjolskih i trinaest domorodaca, putovao je na „Victoriji“ preko Indijskog oceana. Brod je propuštao i bio je preopterećen velikom količinom tereta. Pomoraca nije bilo  dovoljno. Od šezdeset ljudi neki su umrli od bolesti, neki su pogubljeni zbog grešaka, a mnogi su poginuli u sukobima s domorocima. Nekoliko puta brod su napali Portugalci i kad je “Victoria” krenula po zalihe na otok Cape Verde htjeli su je zadržati pod izgovorom pronalaženja pravog podrijetla i imena broda. Tada je Elcano pobjegao iz luke, ostavivši većinu svojih ljudi na kopnu.

Foto: Wikimedia Zarateman CC0

8.rujna 1522., nakon trogodišnjeg odsustva, “Victoria” se privezala na rivi Seville. Od pet brodova koji su krenuli na putovanje oko svijeta vratio se samo jedan s njih osamnaest, od ukupno dvjesto četrdeset i troje ljudi, iscrpljenih do krajnjih granica.

Mornari su izašli na kopno. Bosonogi, u dronjcima, jedva su vukli noge do crkve Santa Maria de la Victoria gdje su prije tri godine prisegnuli na vjernost kralju i Castilli. Sada su se išli pomoliti za dušu  Magellana, izgubljenih drugova i zahvaliti Bogu na spasenju.

Neposredno nakon dolaska „Victorie“ u Sevillu na obali Guadalquivira kod Torre d’Oro održan je narodni festival u čast pomoraca. Na čelu sa svećenikom ranjivi mornari lutali su gradskim ulicama, noseći upaljene svijeće koje su dobili od gradjana.

Nakon nekog vremena trinaest ljudi se vratilo u Sevillu, ostavljenih na otocima Cape Verde. Godinu dana poslije, još četiri osobe s „Trinidada“ stigle su u Španjolsku.

Na dan povratka Elcano je napisao kratki izvještaj kralju. Izvijestio ga je o rezultatima ekspedicije, o smrti Magellana i zabrinutosti za sudbinu svojih drugova koji su ostali na otocima Cape Verde.

“Obraćam se Vašem Veličanstvu uz skroman zahtjev da spasite trinaest ljudi iz zatočeništva koji su toliko dugo služili Vašem Veličanstvu, da zatražite njihovo puštanje na slobodu kao osoba koje su vam potrebne. Uostalom, njihova je zasluga da smo u praksi dokazali da je Zemlja okrugla, ploveći prema zapadu, krenuli smo oko nje i vratili se s istoka. Ponizno molim Vaše Veličanstvo priznanje truda, gladi i žeđi, hladnoće i topline, koje su prepatili naši ljudi vjerno služeći Vašem Veličanstvu. Uz njihovo oslobađanje naredite da im se da dio tereta začina koji smo donijeli u Španjolsku. “

U međuvremenu, od prodaje začina koje donio Elcano, španjolska kruna je, s iznimkom svih troškova opreme za Magellanovu flotu, imala prilično značajnu dobit. Kralj je uglavnom bio zadovoljan činjenicom da je sada Španjolska dobila realna prava (s kraljevske točke gledišta) na otoke začina. Za sedam godina, ova “prava” će biti prodana Portugalu za 350.000 zlatnih dukata. Kralj je inzistirao na isporuci zatvorenika i oni su se pet mjeseci kasnije vratili u domovinu. Elcano je dobio godišnju mirovinu od 500 dukata i grb s ponosnim natpisom.

Međutim, nakon nekog vremena, Carlos V ponovno je počeo razmišljati o organizaciji ekspedicije na otoke začina. Bez obzira na sve poteškoće Elcano je bio spreman ponovno otići mnogo godina na more i pretpostavljao je da će biti imenovan da vodi ekspediciju. Imenovan je voditeljem uz Garcíju Jofre de Loaísa kao kapetana. Elcano je želio dobiti “darovanu” mirovinu, ali kralj je naložio odgodu plaćanja prije povratka s druge ekspedicije. Elcanu nije bilo suđeno da se vrati s tog putovanja.

Taj je čovjek bio iskren u riječima i djelima – i kada je svjedočio u korist Magellana i kada je pristao  sudjelovati u pobuni. Bio je dobar mornar i iskusan moreplovac, uspio je održati hrabrost u najnepovoljnijim situacijama. Sačuvano je samo njegovo izvješće kralju i nekoliko nezanimljivih prijedloga i želja:

“Ja, Juan Sebastian Elcano, kapetan, rodom iz Getarije, bolestan u tijelu, ali zdrav duhom, izražavam svoju posljednju volju …”

Dugo je i teško umirao od skorbuta. Loaís je umro sedam dana ranije tako da je Elcano bio kapetan  samo tjedan dana.

Njegove zasluge nisu bile cijenjene tijekom njegova života. Nasljednici Elcana četiri desetljeća vodili su tužbu sa španjolskom krunom, ali nikad nisu primili mirovinu koju mu je darovao kralj. Kasnije je pak   Elcano ostao u sjeni Magellana.

Naravno, nema potrebe za suprotstavljanjem njihovih imena. Magellan je osmislio i proveo ekspediciju, koristio je teorijsku zamisao o sferičnosti Zemlje i vodio svoje karavele na zapad kako bi stigao do krajnjih otoka na istoku. Samo zahvaljujući inzistiranju i fanatičnoj vjeri Magellana otkriven je tjesnac koji s pravom nosi njegovo ime.

Međutim, prvi put oko svijeta na vlastitu odgovornost i rizik proveo je Juan Sebastián Elcano. Bilo je neophodno imati iznimnu hrabrost i ustrajnost dovesti u Španjolsku usamljenu karavelu bez pristajanja u lukama.

Još je Kolumbo vjerovao da je šest sedmina površine Zemlje prekriveno kopnom, no tek je poslije plovidbe Elcana postalo jasno koliko je velik naš planet, koliko ima vode i koliki je zemaljski svod. Nije pretjerano reći da je 7. rujna 1522. svijet je otvoren čovječanstvu.

Tog je 7. rujna u Sevilli bila nedjelja. “Dakle, bili smo u krivu za jedan dan”, zapisano je u brodski dnevnik „Victorie“. Na njihovom je kalendaru bila subota. Naravno, on nisu pogriješili. Prvo su utvrdili da, obilazeći zemaljsku kuglu s istoka prema zapadu, čovjek dobiva jedan dan.

Za pobožne mornare “Victorie” to je bila tragedija. Nakon što su računali pogrešno taj dan, “jeli su  meso petkom” i “slavili Uskrs u ponedjeljak”. Bosi, u pokidanoj odjeći, otišli su u crkvu kako bi se pokajali za svoje grijehe za koje je bila kriva rotacije Zemlje.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.