Enna Kovač: Navika

4071

Jednom sam pročitala i zapamtila kako ništa nije moćnije od običaja ili navike. Da, navika je gadna stvar. Ušuškamo se nekako duboko u nju, da polako utrnemo i zaboravimo onaj odgovor na užasno pitanje „Zašto?“. Kažu da se navika teško riješiti i da sama bitka protiv njih traje onoliko koliko smo ih stvarali, pa se nikako ne mogu načuditi kako se ne možemo više naviknuti na ovaj dolazim – odlazim. Kako se ne naviknemo na rastanke? One privremene i one trajne? Da li je to jedina navika koju ne možemo u potpunosti ostvariti da nam pomogne da anesteziramo moždane i priviknemo se na okolnosti koje nam se nude (ili koje smo stvorili).

Pratim ga na aerodrom. To je taj mučan trenutak u kojem pokušavamo oboje zadržati osmijeh na licima, tješeći se ponavljanjima „Brzo će proći…“. Hoće li? Meni se čini da je svaki put sve duže. A da je doma sve kraće. Imam li poremećen osjećaj vremena? Imam li kakvu dijagnozu u moru novonastalih dijagnoza s fatalnim ishodom? Jesam li prosvirala? Nervoza se krije negdje duboko, stisnuta u lagano pognutim leđima i sve učestalijim pogledima vlastitog odraza u ogledalu. „Koja si pak ti? Šta bi ti pak sad htjela? Bi li imala što za reći?“. Ruke su nekako otežale, kao da nosimo na njima nevidljive terete. I bol se pomalja. Lagano izvire i postajemo razdražljivi jedno prema drugome. Umjesto da se liječimo, mi se ranjavamo. Nismo sposobni ili nismo zreli ili smo se naprosto umorili. Koji li je odgovor? Tihi smo. Djelujemo smireno, a daleko smo od mirnog. Bilo ide gore – dolje. Srce lupa neujednačeno. Misli se roje nasumice nabacane „da li da mu kažem da ostane, imam li pravo da ga tražim da ostane, to je njegova profesija, koliko ljudi plovi, koliko ih radi vani, koliko nije uz svoju obitelj, može li nam udaljenost naškoditi, kako ću sama, nisam sama, jesam li sama, svi smo mi sami, što ako ga zaboli, može li izdržati taj ritam, kako će jest, što će kada ga zabole sinusi, tko će ga zagrliti kada bude usamljen, tko će me zagrliti kada budem usamljena, ja sam hrabra, on je jak, mi to možemo, mogu li ja to, možemo mi to…. „ Gutam jednu po jednu, kao da gutam sirovu gigantsku brokulu. Jedva. Zaboljelo me grlo. Šutim, a on kaže Boli me malo grlo. Prasnem u smijeh i poljubim ga. Spojene posude. Izmiješali smo se do neprepoznatljivosti, ne znam gdje tko počinje. Da li je uopće važno? Ima li smisla ponavljati se?

Ne mogu se naviknuti nikako. Starija sam. Što sam starija, sve mi je teže. A mislila sam da će biti lakše. E, pa prevarila sam se. Nije. Osjetljivija sam umjesto da sam čvršća. Sva sam kao more. Jednog trena uvjerena da mogu mijenjati svijet, a drugi skrivena u sebi razmišljam što imam za ponuditi. Obična sam. I prolazna. A ne mogu prihvatiti prolaznost. A ni običnost. Imam li pravo razmišljati drugačije? Trebam li to reći naglas?

Stojimo na aerodromu. Školski smo došli ranije. Sjedimo i promatramo gomilu oko nas.

-Javi mi se čim sletiš.

-Znaš da hoću.

-Boli li te grlo još?

-Malo…

-Ne da mi se…

-Znam…

-Brzo će proć. Vidit ćeš.

-Da. Hoće…

Gomila se meškolji. Putuju, dolaze, odlaze. Japanke i kreme za sunčanje kao tragovi na njima. Do nas sjeda stariji par iz Novog Zelanda. Pričaju nam kuda i kako su putovali. Oboje jedva hodaju. Imaju predivan mirni osmijeh u očima. Predivni su. Mislim o našim roditeljima. Kako su malo i skoro ništa putovali. Kako ćemo mi putovati? Što je s onim da vrijediš koliko si zemalja upoznao. Koliko je to istina? Ne želim misliti. Starost je ovdje sinonim za jadnost. Sretan si ako tebe ili partnera nije pokosio koji rak ili moždani. Imaš tisuću kuna za režije i hranu. Dobro je, živ si. Nove zemlje, novi ljudi, novi prizori, nova iskustva – sve to smo snovi. Ima li još onih koji sanjaju ili smo sljubljeni s okrutnom realnošću? Hoće li moje misli biti prozračnije sutra? Hoće li se mijenjati?

Pričamo s njima i sretni smo jer dijelimo misli. Prepoznajemo neke stvari. Dijelimo se tu na krcatom aerodromu sa dvoje stranaca koji su presretni jer su bili gdje su bili i sada puni dojmova odlaze kući. A i on na neki način ide kući. I ja idem kući. Zajedno, a odvojeni. Spojene posude.

I čekne se na in, pa još jedan gutljaj vode prije puta. Zagrljaj kojeg uvijek odugovlačim. Još malo. Još samo malo (možda zakasniš na avion i vratiš se sa mnom doma), još samo malo. Pa grč u trbuhu. Strah. Uvijek taj podmukli neprijatelj. Ubojica uma. Nevidljiv, a moćan. I donosi rijeku užasnih misli, koja je svaka gora od gore. Ne mogu niti ih želim izgovoriti.

-Budi dobro…

Poljubac i mahanje. Nikad ne uspijem otići dok se sasvim ne izgubi iz vida. Tek onda, kao neki pokisnuti pas, snuždena i obješena izlazim van. Sama. Zašto se tako užasavam samoće? Jesam li nesposobna? Jesam li preslaba? Pa nije smak svijeta. Blizu je. Može doći kada god odlučimo. Imam obitelj oko sebe, prijatelje. Pa nisam sama. On nije sam. Što mi je? I grč u trbuhu vrišti grozomorne misli koje pobijaju ove pozitivne i osjećam kako me preplavljuje obamrlost. Nju prezirem. Suze mi mute leće i hodam kao napola drogirana. Imam osjećaj kao kada nakon neke velike i teške boli samo potoneš. Samo se iscijediš kao nekakav kiseli limun i ništa više nemaš za ponuditi. Ne da mi se pričati, ne da mi se slušati, ne da mi se ništa. I toga se bojim. Koliko će trajati, koliko ću se moći opirati, koliko ću se moći spašavati… Mislim kako me svaka pobjeda te obamrlosti uzdiže. Jesam li narasla za koji centimetar? Ili sam pak izgubila kojeg ratnika u tom ratu? Jesam li izgubila dio nečega što privlači? Hoće li mi išta ostati da ga privučem?

Parkiram se ispred kuće. Izađem i sretnem susjedu koja pita šta i kako. I kada joj kažem ona se nasmije i kaže „Hajde, sad malo guštaj. Odmorit ćeš se malo od njega…“ Kako da joj išta objasnim. Odustajem, nemam volje. Nasmijem se i produžim bez riječi. Odoh se odmoriti.

Podijeli objavu

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.