Enna Kovač: Lako je meni – I. dio

7043

Prvi dio poklanjam ženama, suprugama pomoraca. Dok se mislim kako početi, misli me odvedu na svačiji početak. Djetinjstvo. Kada kao djevojčice krenemo među ljude. Uvijek, ali uvijek naiđemo na drugu djevojčicu koja će nas (iz nekog nepoznatog razloga, jer sasvim smo urednog ponašanja prema njoj, nismo ništa zgriješile) uljudno popljuvati ili spustiti ili sarkastično omalovažiti neki naš napor ili izgled ili ponašanje. A sve započeto s onom „Lako je tebi, tebi su roditelji…“ ili „Lako je tebi, ti si pametna…“ ili „Lako je tebi, ti nisi debela…“ ili „Lako je tebi, tebe učitelji vole…“ ili „Lako je tebi, ti stanuješ blizu…“ . Uvijek se nekome čini da je ovom drugom „lako“ ili lakše i to u njemu izaziva osjećaj koji sam ne razumije ili ne prihvaća i onda vrijeđa. A sve sa smiješkom na usnama. Sve u fino. I nadasve sve skupa zamotano u notu samosažaljenja, jer za vlastiti životni (trenutni) rezultat nisu „krivi“ (čitaj: odgovorni) sami, nego su upravo ovi s „olakotnim okolnostima“ krivi za sve neuspjehe ili krahove ili rezultate ovih drugih. I sad, to ne bi bilo ništa neuobičajeno i loše, da ova djevojčica koja prima taj ironični pljuc, nije osjetljiva i ima dobro samopouzdanje. A što ako nema? Hoće li se sve njene „olakotne okolnosti“ okrenuti upravo protiv nje (iako ih ona nije ni svjesna, odnosno iako realno možda i ne postoje kao takve) i hoće li ona postati žrtvom društvene okrutnosti.

Kada ta djevojčica postane djevojka, pratit će je i tada djevojke kojima će smetati mnoge njene „lakoće“. Lako njoj, lijepa je. Lako njoj, sve joj ide od ruke. Lako njoj, „ulovila“ je odmah zgodnog dečka. Lako njoj, roditelji imaju love, pa može gdje hoće. ….. Uvijek je lako. I sva ta nabadanja u ime lagodnosti izgovorene glasno, stvaraju jednu nevidljivu kružnicu oko djevojke koja je uvijek okružuje. Ona shvaća da sve što uradi nikada neće biti dovoljno dobro da nadiđe lakoću koja je bila okolnost njenog truda. Shvaća da će prava prijateljstva (ona oslobođena sarkastičnog spuštanja u ime ne zna ni ona čega) biti veoma rijetka i upoznajući nove ljude ostaje na vječnom oprezu čekajući taj neki trenutak kada će ta druga strana pogledati na nju napola nadmoćno, a napola sažaljivo izgovarajući riječi opravdanja za vlastite kukavštine i propuste „Lako je tebi…“ I njena zrelost značit će shvaćanje da će se morati truditi upravo triput više od ostalih da dokaže da je za vlastite uspjehe, vlastite rezultate, vlastite neuspjehe, vlastite putove, odgovorna sama. Shvaća da će, ako želi biti priznata u društvu u kojem se nalazi, trebati puno više dokazivanja same sebe u bilo kojim (čitaj: svakim) postupcima.

Kada ta djevojka postane žena, k tome još pomorčeva, lakoće ne prestaju. Većina ljudi oko nje gleda je s podsmijehom. Kao da ona sama nije nikada ništa postigla, nije nikada ništa značila, gotovo da nije ni postojala dok nije postala gđa. Pomorica. I onda se podsmijeh širi kao zaraza, jer žena pomorca je: lijena, dokona, prevrtljiva, površna, nesposobna, ušuškana u financijsku sigurnost koju joj nudi suprug da je se svrstava gotovo u rang supruge mafijaša. Njoj je uvijek lako jer „Ona ima sve što poželi, Ona može sve što hoće, Ona pola godine planduje sama, radeći što god poželi, a drugu polovicu kad joj je suprug s njoj, on joj ugađa i ispunjava sve želje, Ona može kupiti sve što poželi (a brate, izgubila je svaki kompas, jer kupuje marke i markice, nepotrebne luksuze kojima samo dokazuje svoju financijsku nadmoć nad svima nama običnim građanima), Ona ne mora raditi, Ona ne mora niti ustajati iz kreveta, Ona ima sve servirano, Ona putuje, Ona ovo i ono…“ … Do unedogled. I nitko od njih ne osjeća tu ženu, ne vidi njene bitke, ne vidi njene putove, jer ih to ni ne zanima. Ne žele rušiti sliku koju su stvorili o njoj. I sami su naposljetku povjerovali da ispred njih ne stoji osoba, već predmet spočitavanja, nešto čemu se naslađuju nadajući se da će se nekada naći u njenim cipelama, ne razmišljajući o nijednom njenom koraku. Ta žena (ako ima sreće) ima nekoliko prijatelja i obitelj koji je vole i podržavaju, supruga koji joj pomaže da sve cijene pomoračkog života koje zajedno plaćaju na posljetku ne postanu kobne za oboje, i shvaća upravo u tom trenutku kada je netko na ulici, u njenom domu, u trgovini ili na plaži poistovjeti s dolarima, manikiranim noktima, ispeglanom frizurom, jednom riječju lutkom bez mozga (na koju su slučajno nalijepili tone zelenih novčanica) da ih je prerasla. Shvaća da mišljenja ljudi (koji joj nisu bitni ni po čemu) nisu važna ni po čemu, nisu zaslužila niti mili sekundu njenog vremena ni njenog lošeg osjećanja. Shvaća da je iznad njih, ne po bankovnom računu, nego po savjesti. I kada joj netko uputi kakav zloban komentar ona slobodno bira hoće li prešutjeti ili ubosti natrag, hoće li pozdraviti ili se praviti glupa do besvijesti. Ona je shvatila da će uvijek biti onih kojima će ona biti predmet izrugivanja i omalovažavanja, bez obzira što napravila i kako se ponašala, jer na žalost rodila se i živi (kako kažu momci iz Dubioze) u šupku civilizacije. Djevojka je postala žena koja je sazrela u potpunosti i koja napokon shvaća da se više nikada i nikome ne treba dokazivati, ni opravdavati. Ona zna koliko vrijedi.

Želim poslati jedno veliko Bravo svim ženama pomoraca koje se susreću s rečenicama koje počinju s „Lako je tebi…“. Želim vam reći da ste hrabre, posebne, vrijedne divljenja. Ostanite takve, bez obzira na okolinu i okolnosti koje vam se dogode.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.