Enna Kovač: Sve bi seke ljubile mornare

7697
Foto: Pomorac.net

Kaže tako pjesma, a ja se pitam je li to samo jedan mit iz davnine ili je situacija zaista takva. Nekako mi se čini da su oni koji plove uvijek bili i ostali pojam nekakve muževnosti kod nas pripadnica ženskog spola. Neki junaci, hrabri i odvažni pustolovi, koji su možda i nijansu zaluđeni u lutanja ili samo plutanja po tim svjetskim morima i oceanima, ali samo toliko da nam slika bude još privlačnija, jer znamo svi kako dobro dođe (barem u početku) malo tajnovite nezainteresiranosti koju pošto poto želimo pretvoriti u fiksaciju nama samima. Muškarci koji su dovoljno odvažni (možda i malo „ludi“) da rade na moru, da odlaze (bez straha) u svakakve dijelove svijeta, da izbijaju od matične luke koliko god treba, a opet dovoljno romantični da nas tu i tamo iznenade nekakvim strasnim pismom (ili danas porukom), nekim nenadanim poklončićem iz zemlje za koju nikada prije nismo čule, možda i sklepaju pokoji stih (u stilu Marjana Bana koji od mora do mora, kraj brodskog motora misli baš na nju), zaista predstavljaju ženskoj mašti jedan pojam. Muškarac pustolov, muškarac zaštitnik. Možda i uniforme, odijela, kao nekakav segment koji dodatno raspaljuje maštu, ili pak tek lagano zaprljan kombinezon s idejom ruku koje su snažne, odaju dojam nekoga tko zna popravljati stvari koje mi ne razumijemo (u većini). Pomalo grub, a opet samo prividom, dok je u biti nježan i dobar kao kruh. Svaka situacija predstavlja ženskoj mašti jedan privlačan moment s kojim stvara sliku tog pomorca kojeg želi za sebe. Činjenica da njega uvijek dijelom „ima“ more, dodatno nas privlači, jer u ženskoj je prirodi da nas privlače upravo oni koji nam za dlaku izmiču. Malo ih imamo, pa ih opet nemamo. No, koliko je realna daleka ili bliska ženskim maštarijama?

Sjećam se jednom prilikom prijatelj iz djetinjstva komentirao je kako misli da su najbolji brakovi upravo oni gdje muškarac plovi. Kada sam ga začuđena pitala „Zašto?“, rekao je ovako: „ Pa vi svako malo imate priliku da se opet zaljubite jedan u drugoga. Nanovo se „upoznajete“ svaki put kada dođe, pa nanovo proživljavaš to neko tugovanje kada niste skupa, potpirujete čežnju, pa onda opet dođe i onda opet novo zaljubljivanje i sve tako u krug…“ Moram reći da sam dosta razmišljala o tim njegovim riječima, prvenstveno jer mi se čini (sada iz ovih cipela) da je svaki njegov dolazak zaista drugačiji iz jedne činjenice – mi smo oboje svaki puta pomalo drugačiji. Ne mislim strukturalno, ni možda baš bitno, ali i njega more oblikuje uvijek nanovo (pod more mislim i ljudi i odnosi i uvjeti i brod i mjesta koja posjeti itd), a i mene samoća (pod samoća ne mislim nužno loše, već sve one uspjehe na koje sam ponosna jer sam ih sama postigla ili tuge i boli koje sam sama odbolovala i zaliječila).  Možda zaista ima nešto u tome, ako se nađu dvoje koji su dovoljno zreli i hrabri da budu dio svog života sami (bez partnera), imaju dobre šanse za uspjeh. Jer nisu možda ušuškani u ideju da kada se vjenčamo sve bitke prestaju i volimo se dok ne umremo.  Daljina koliko god gruba bila, nudi jednu mogućnost da od apatije i nostalgije napravimo cirkus pa sve skupa zaokrenemo u žudnju i napetost novog susreta. Da li je to moguće van papira, uz sve probleme svakodnevnice koji nam se nameću? Da li je moguće mrvicu prevariti sebe? S obzirom da nerijetko varamo sve oko sebe, možda ovaj proces usmjeren k nama i nije tako nemoguć.

Ako se vratim sekama s početka, nisam više toliko sigurna da danas ima takvih seka. Mislim, ženske potrebe se nisu nužno mijenjale kao obaveze i mislim da je i dalje osnovna ženska potreba (kojom se vodimo pri odabiru partnera) pronalazak zaštitnika. Ženama je potreban osjećaj sigurnosti, možda u istom omjeru kao muškarcima sloboda. No, žene su evoluirale na ostalim poljima, pa sada ta zaštita ili sigurnost ili taj element partnera koji dominira pomalo biva zamrčen ili obojan idejama o samostalnosti u kojoj nam ne treba partner da bi nas čuvao, već samo i isključivo obožavao. Onakve kakve jesmo. Samostalne, snažne i slabe u isto vrijeme, neovisne o svačijem mišljenju i sugestiji, rijetko spremne na kompromise ili odricanja – jer to je nama naša borba dala. Snažnu volju da prkosimo ičemu u ime odnosa, a što ide nauštrb vlastitim ugađanjima. Da li su seke postale nešto sasvim drugo i koliko su danas spremne ući u odnos u kojem muškarac plovi?

Priča nam jedan prijatelj, koji je još uvijek mlad i koji plovi s prilično nelošim uvjetima. Momak na mjestu u svakom smislu – i pametan i lijep i radišan – ma baš pravi; kako nikako ne može pronaći djevojku. Kako to? Pa čim kaže da plovi, kažu Hvala, ali nije to za mene… Do sada svaka. I trudim se biti optimistična i bacam fraze (u koje možda još pomalo i vjerujem) kako to samo znači da nije došla ta „prava“, a on mi kaže da misli da takve ni nema. Uvjeren sasvim kako njegov posao (bez obzira na sve ostale kvalitete) nikada neće odgovarati „modernim“ ženama koje traže nekoga da bude 100 posto svog vremena posvećen isključivo njima, uvijek dostupan, uvijek mobilan, uvijek raspoložen, uvijek spreman na kompromise u njenu korist, obilno pružajući poklone, večere, izlaske, prateći sve njene hobije i novonastale prohtjeve, a tih i poslušan kada ona kaže da joj „to više nije to… ne vidi se više tu… nema više vatre…“. I nema vjere, razočaran je i uvjeren da ako ne prestane ploviti neće biti ni žene, a ni potomaka. A svi dođemo nekad u taj dio života kada imamo iskonsku potrebu za obitelji. Za nekim izvorom kome ćemo se vraćati i u čije ćemo ime voditi sve bitke koje nas sustižu. Pa što je onda sa sekama koje bi ljubile mornare? Ima li još takvih? Gdje da se jedna takva nađe? Jedna koja će vidjeti osobu, a ne iskušenje, jedna koja će vidjeti vrijednost, a ne odricanje. Da li nas u tolikoj mjeri određuje (ili ograničava) posao kojeg radimo?

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.