Zaplovite sa mnom u kajaku od starih rebatinki

Merien Ilić

280
Foto: Luka Mimica

Tog jutra poštar je trebao dostaviti mladom kiparu Luki Mimici paket s posebnom ekološkom smolom naručen iz Švedske. Skrivenu od pogleda, u gustoj borovoj šumi na izlazu iz Mimica, jedva je pronašao Lukinu kuću do koje vodi strma neutabana staza. U toj, pravoj oazi s pogledom na Brački kanal, Luka realizira svoje snove, al doslovce. Ono što zamisli, sanja, što ga fascinira, to i pretoči u stvarnost, bilo da je riječ o minijaturnim hrvatskim otocima od epoksi smole prepoznatljivim pod brendom Blootal, preko prekrasnih reljefa obale i mora u većim formatima, opet poigravajući se smolom, pa do kajaka od starih rebatinki i smole, koji je sam izradio ostvarujući svoj davni san da zaplovi vlastitim plovilom.

S mjesta odakle svijet gleda Luka iz Mimica, ljuljuškajući se u visećoj ležaljci razapetoj između dva stabla, nije teško shvatiti fascinaciju morem i otocima dok se ispred njega prostiru plave nijanse neba i mora, sa zeleno-smeđim tonovima kopna, uz meditativni zvuk grdelina i drugih ptica pjevica, te skakutanje pokoje vjeverice. Luka nam priča kako je odrastao uz more prateći njegove neprestalne mijene, gledao sa znatiželjom zemlju kako iz nje nastaje novi život i s ocem geografom proučavao njezin fascinantni reljef, igrajući se izradom maketa brodova i svjetionika, te izrađujući od kartona otoke i primorski teren. Ali, kako se u sve to uklapa kajak od starih rebatinki, prilično neobična ideja?

– Bila je to moja novogodišnja odluka, da konačno pokušam ostvariti stari san iz djetinjstva – imati svoje plovilo. Dugo sam razmišljao o tome, premišljao se hoću li napraviti vlastiti brod, krenuti od nule ili restaurirati neki stari kaić. Prije nekih petnaest godina izronio sam malo sidro i to je bilo sve što sam imao od opreme za brod. Baš ove zime trebala mi je promjena pa sam planirao otići malo duže u Sloveniju, odakle su mamini korijeni. Onda sam se zatekao kako u svojim Mimicama gradim kajak u koji sam usmjerio sav novac za boravak u Sloveniji. Bio je to pravi izazov koji sam ozbiljno shvatio. Počeo sam proučavati sve modele kajaka na tržištu, kalupe brodova, mjerio svaki detalj u želji da napravim svoj kajak koji će biti plovan. Nisam nikome govorio čime se bavim, bila je to kao neka opsesija od nekoliko tjedana. Završio sam kajak taman da se zadnja ruka laka osuši večer prije otvaranja ‘Croatia boat showa’. Poslao sam im, bez ikakve ambicije, mail o svom kajaku dvosjedu, a oni su uzvratili pozvavši me na sajam. Baš sam se obradovao! Nakon sajma vratio sam kajak u Mimice i tek onda provjerio njegovu stabilnost na valovima, dok puše maestral. Veslao sam dva sata, sretan ka dite! – s iskrenom srećom na licu prepričava nam povijest nastanka neobičnog kajaka izrađenog od stirodura, smole i rebatinki u kojima je vidio ono što ga i okupira kroz čitav stvaralački rad – more.

Kakvo sad more u rebatinkama, pitamo ovog umjetnika dok priprema svoj kajak za vožnju na plaži u Mimicama, praćen znatiželjnim pogledima nekolicine rijetkih kupača. – Ako bolje pogledate boje na iznošenim rebatinkama, one se kreću od tamnije prema svjetlijoj nijansi, baš kao i morska površina čije se plave nijanse prelijevaju pod utjecajem vjetrova. Tu sam vidio more i valove. Konačno, jeans je čvrst, otporan materijal, pa je ideja da kajak napravim od slojeva jeansa došla sama po sebi. Zvao sam prijatelje i rodbinu da mi nabave starih rebatinki koliko mogu, pa su se čudili šta će mi to. Na kraju, kajak je “sašiven” od tridesetak komada hlača. Moram priznati da su ženske rebatinke, one s elastinom, bile odlične za dijelove gdje se kajak pregiba. Ne, nemam nikakav fetiš na žensku robu, iskoristio sam je samo za potrebe kajaka – smije se Luka.

Njegov kajak ima četiri metra i teži trideset kilograma, baš kao i jedan komercijalni model sličnih proporcija. Unutar plovila je velika radna površina pogodna za vrše i parangale, što ostali kajaci nemaju. Ipak je Luka kalafat iz ribarskog mjesta gdje se nije išlo na more iz gušta nego iz potrebe. Sa sajma je dobio odlične komentare i sad ga svi pitaju hoće li krenuti u komercijalnu proizvodnju kajaka. – Ne znam hoću li baš u komercijalu, nisam taj tip, ali mota mi se po glavi ideja da napravim još jedan kajak i spojim oba u katamaran, pa zaplovim ko u onim polinezijskim plovilima. Onda može doći i jedro… U međuvremenu, želja mi je ovim kajakom krenuti u ekspediciju Mimice – Radmanove mlinice, a onda tko zna – pogledom put mora govori nam Luka, odlažući staro veslo nakon mini kajak ture u kojoj smo se i sami uvjerili u odlične performanse njegovog kajaka.

Veli nam da je sve moguće, a otkako je počeo eksperimentirati s različitim materijalima, kreativne mogućnosti samo mu se otvaraju. Uostalom, onaj poštar dostavio je novu kantu smole, pa tko zna kuda će Luku mašta odvesti. – Još sam na Umjetničkoj akademiji počeo eksperimentirati sa smolama, prvo s poliesterom, zatim i epoksidom, pokušavajući dobiti što vjerniji prikaz mora. Naravno, koristim ja u radovima i druge materijale, poput drva. Nekad su mi omiljeni bili olupine-aktovi zarobljeni u pijesku – pokazuje nam sjajan rad s prikazom stare kondure, zapravo ženskog akta, konzerviranog u pijesku na obali.

Onda je krenula isključivo faza sa smolom, odnosno medaljoni s hrvatskim otocima i obalom, uronjeni u more, prekrasni primjerci trodimenzionalnog nakita koji su prilično dobro zapaženi i prihvaćeni na tržištu. Prvi primjerci bili su autentični, pijesak ili kamenčići bili su baš iz područja koje se prikazuje na medaljonu, ali Luka kao pravi ekolog odbacio je taj princip, naručujući građevinski pijesak, mramorni granulat koji sam radi, miješajući razne nijanse prije nego što postigne željenu boju. – Ne mogu s tih mjesta uzimati kamenje niti pijesak. Treba poštovati prirodu bez obzira na sve – komentira Luka, vodeći nas kroz svoj umjetnički atelier u Mimicama.

Ispričava se na kreativnom neredu i pokazuje nam znalački svoja pomagala u radu, običan džepni nožić i kliješta kao osnovni alat, nekoliko vrsta smole, epoksi, australsku, onu za podove, elanovu smolu, sad novu posve ekološku, skupu ko vrag… Tu je i vakuum pumpa za uklanjanje silikonskih plinova, brusilica, posuda za tlak gdje stavlja odljeve… O svemu priča u detaljima kao da je kakav građevinar, a ne akademski kipar koji sofisticirano stvara Blootal, plavičaste predmete koji vas podsjećaju na lijepe trenutke, poput kakve zarobljene ljepote. Njegovi uraci toliko su privlačni da neki nisu odoljeli pa su ih vjerno kopirali, pokušavajući ih plasirati na tržište.

Luka kaže da svoj rad ne može zaštititi jer je svaki primjerak jedinstven, potpuno drukčiji od drugog. Unatoč tome uvijek je otvoren svoje znanje prenijeti drugima, tako nekad održi prezentaciju tehnologije studentima, profesorima na Umjetničkoj akademiji, ali i svima koji ga posjete u ateljeu. Tako mu i prijatelji počinju raditi čudesne stvari. – Preseljenjem iz Splita u Mimice smanjio sam troškove života, ali i dalje puno ulažem u opremu kako bih čitav postupak i konačan rad digao na višu razinu, a profit, njega još nema u ovome što radim. Narudžbi ima, posebice kada sam krenuo s brendom ‘Blootal’. Zvali su da im izradim uspomene za međunarodne konferencije, razne prigode, filmske festivale, sportske trofeje, za suvenire, iako mi ta riječ ne leži. Ne bih htio ići u posve komercijalnu proizvodnju, biti posve turistički jer smatram da je turizam kao neka mašinerija koja guta sve pred sobom. Zato i uživam u svojoj plaži dok nema gužve.

Greška mi je što sam neke dosadašnje proizvode nazivao suvenirima. Prije je riječ o svojevrsnim memorabilijama. Na prvom mjestu mi je kvaliteta, i ne osjećam se najbolje ako pristanem na bilo koji kompromis u kvaliteti. I tako, kad me najviše zovu, ja se pritajim, ne znam baš sebi raditi reklamu. Zato sam i pobjegao ovdje u šumu gdje me i poštar jedva nađe – smije se Luka dok vrti u rukama male modele otoka i gradova, malene poput novčića koje su još u fazi nastanka. Tu je čovječja ribica iz Postojne, most na rijeci Soči, Dubrovnik i karaka, Vis i artemida, malo srce koje označava otok Galešnik, viška Stiniva, a svoj znak dobile su i Lukine Mimice na kojima je plaža Kutleša, turanj i crkvica svetog Roka.

– Inspiracija su mi ne samo naši otoci i primorski gradovi, nego i sve lokacije koje imaju svoju priču, povijest, prirodne ljepote i kulturnu baštinu. Čitava Hrvatska je inspirativna. Trenutno dosta radim na modelima obale i mora i morskog dna, iz kojih nastaju doslovni odljevi mora. Evo, ovo je jedan posve pročišćen minimalistički rad, bez suvišnih elemenata, zapravo kartografija – pokazuje nam neobičan plavi reljef na kojem radi. U obrisima praznine uočavamo Brijune koje okružuje more.

– Inspiracija mi zaista nije problem jer ovdje u Mimicama cijela šuma mi je atelier. Repromaterijale nalazim oko kuće, sadim hrast medunac, a gdje god pogledam vidim tu plavu boju neba i mora. Ona me jednostavno povuče. Nadam se još da ću i doslovce zaroniti u tu plavu boju, upisat ću i tečaj ronjenja – otkriva nam Luka svoje snove. Vjerujemo da će ih i ostvariti, baš kao što će se otisnuti od obale svojim kajakom od rebatinki put nekih od otoka koje je tako sjajno predstavio kroz svoje umjetničke radove.

IZVORSlobodna Dalmacija
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.