Enna Kovač: Djetetu su oboje važni

810

Godinama gradimo djeci krila, a onda dođu godine kada je vrijeme da ih rašire i krenu letjeti.

Kada se dvoje odluče da je vrijeme da imaju djecu, da je pravi trenutak da ostvare svoju želju i odluku da materijaliziraju želju, mnogi muškarci osjete zavist kada žena zatrudni. Zavist jer oni ne mogu nositi to svoje dijete u trbuhu. Jer naše društvo kaže ženi koja zatrudni „Čestitam! Divno!“, dok je poruka muškarcima „O, gotovo je sa zabavom, stari. Sada moraš zasukati rukave!“. I sve polazi od te norme da je nužno majka ta koja ima privilegij trudnoće, koji se kasnije nastavlja preko posjedovanja, a otac samo mašina koja treba osigurati ekonomski dio uzdržavanja. Mnogi podliježu toj dogmi i ostaju vječno nesretni i frustrirani. Oba spola. No, da je tome zaista tako, koliko bi onda očeva bilo spremno dati svoj život za dijete? Ono koji ne misle tako, reći će sada koliko je veći broj muškaraca koji ostavljaju svoju djecu. Da, ali možda da se zapitamo, odakle proizlazi to ostavljanje. Da li možda upravo iz te majčinske isključivosti koja ne dopušta očevima da osjećaju ono što i majke za svoju djecu? Je li društvo upravo samo krivo za sve ono što čini njegov raspad?

Otac je potreban, isto kao i majka. Odnosno, u istoj količini. Djetetu je potrebno da ga vidi, promatra, uči od njega, igra se s njime. Da dobije od njega, ono što mu majka ne zna ili ne može dati. Ili jednostavno da dobije ono što mu i ona daje ili nudi, ali na s različitim okusom. A uvijek taj okus treba biti obojan ljubavi. I to s onom ljubavi koja je bezuvjetna. Dakle, ne obavezuje to dijete na apsolutno ništa. Samo mu se nudi i daje bez ograničenja, bez mjerila, bez zadrške. Tako djeca najbolje uče i o odnosima i o samima sebi. Očevi su važni, isto kao i majke. I imaju ono što svako dijete treba, njihovu pažnji i ljubav.

Kada očevi rade poslove koji ih nužno odvajaju od njihovih obitelji na duže vrijeme, onda se svi trebaju prilagoditi. Naravno, pod svi ne mislim na djecu, njima je ta situacija nametnuta bez da se njih pitalo. Mislim i na ženu i na muža. Oboje se trebaju upregnuti iz petnih žila da sačuvaju ili stvore kućicu svoje obitelji koja će biti oslonac njima, ali i gnijezdo iz kojeg će njihova ptičica trebati jednog dana slobodno i samostalno izletjeti van. Neopterećena ničim čime je život neće kasnije i sam opteretiti, neovisna o nama i našim stavovima, ogrnuta i ohrabrena samo ljubavlju, koja im kaže da smo uvijek tu za njih kao podrška i kao prijatelji. E, sad, kako će se ta specifična obitelj prilagoditi na situaciju u kojoj je većinu vremena prisutan samo jedan roditelj, nažalost nema recepta. Svaka obitelj to najbolje zna za sebe i nema onog priručnika koji nam to može objasniti ili nacrtati. Mislim da je prvenstveno zadaća žena da nikada svom djetetu ne prenesu osjećaj da zamjeraju tom svom suprugu što ga nema, da ne prenesu djetetu osjećaj da su one Kraljice (iako se njihove zasluge treba cijeniti) koje svom djetetu pružaju sve dok im očeva nema. Po meni to nije zdravo. Dijete ne može znati što mi mislimo, ali itekako može to isto osjetiti. No, pored intuitivnog osjećanja, treba mu stalno govoriti koliko ga se voli, koliko ga voli i onaj roditelj koji nije trenutno s njim. (Mislim da je taj pristup poželjan i kod rastavljenih roditelja.) Otac, iako nije fizički tu, prisutan je u svakom obliku – razgovorom, medijima koji nam danas omogućavaju komunikaciju, pisanjem o njemu, pisanjem njemu, snimanjem videa koje ćemo mu poslati, štednjom džeparca kojim ćemo mu nešto kupiti da ga dočeka kada se vrati. Otac je potreban, da se javlja, da razgovara, da bude prisutan iako to fizički nije. I ima mnogo načina da se ta prisutnost postigne, iako ni onda nema garancija za uspjeh. Ali barem ćemo moći reći da smo dali najbolje od sebe.

Kada je naš malac bio dijete od nekoliko godina, taj nedostatak vremena s ocem, kamuflirali smo uspješno bezgraničnim igranjima i online pričanjima, koji bi mu uvijek pružali dojam da tata nije (iako realno je) negdje gdje se na njega treba zaboraviti. Davao je svima osjećaj da smo skupa, da ono najvažnije ili najsretnije ili najtužnije ipak možemo jedni s drugima podijeliti, bez da nas neizgovorene riječi ili neispričane priče odvoje više nego more. Kada je taj isti malac krenuo u školu, potreba za ocem bila je izraženija. Svaka godina donosi nešto novo. Kako se razvija on, tako mu se razvijaju i drugačije potrebe. I nije uvijek imao idealno rješenje za njih. Nekada sam ja igrala nogomet, nekada košarku, nekada smo skupa dizali haubu auta i proučavali motor, nekada sam ga ja učila voziti bicikl, nekad sam ga ja sjedala na sebe da „vozi“ auto, nekad sam ja skupa s njim popravljala iskidanu gumu, nekad sam ja bila ta koja ga je učila o djevojkama i prvim ljubavima. A on je tu i tada želio tatu. No nije ga imao i morao se zadovoljiti nečijim tuđim trudom da bude za sva moguća pitanja tu na način koji najbolje zna.

Ne znam da li je to točno, ali ja se tješim mišlju da dijete tako postaje samostalno. Shvaća da neće uvijek biti kako želi i kako je zamislio i da se mora prilagoditi novim okolnostima i iz njih izvući ono najbolje za sebe. Koliko je god malcu bilo teško jer tu nije bilo tate, koliko je god meni bilo teško jer sama moram to uraditi (a da ga ne zagadim svojim odgojem, stavovima, mislima, postupcima), toliko je i tati bilo teško jer je sigurno on to želio uraditi, a nije mogao jer je radio nešto sasvim drugo. Nikome nije po volji, ali svi su shvatili da je bolje i tako, nego dignuti ruke i reći Ja ne znam, čekat ćemo tatu da se vrati. Kada razmišljam o onome što dati tom djetetu, nekako uvijek dođem do toga da je ono najvažnije što mu možemo dati da ga naučimo da razmišlja, svojom glavom. Da mu pokažemo kada nešto ne zna, koja su mu sve sredstva na raspolaganju kako da dođe do odgovora. Jer skoro nijedna okolnost mog života neće se poklapati s njegovom. Situacija je drugačija. Društvo je drugačije. Ono što je trebalo meni, njemu više ne treba. Ono što je čekalo mene, njega više ne čeka. Malo je onoga što mu on ili ja možemo reći, dati a da će to njemu zaista biti od koristi za samostalan život. Moramo to prihvatiti, iako to ne znači da mu nećemo pokušati prenijeti sve ono što smo naučili i otvoriti prozore da gledanje u daljinu. Nadam se da će nešto uzeti, ali shvaćam da će nešto i odbaciti. Možda je jedino vrijedno učenje ono koje ga uči kako da traži vlastite odgovore.

Nekad mi se čini kako moj suprug (a vidim to ponašanje kod mnogih očeva koji nisu stalno uz djecu, koji rade poslove daleko, živeći odvojeno od obitelji) pokušava nadoknaditi to vrijeme koje nije proveo s nama na način da nudi previše. Čini mi se da to nekima djeluje kao metoda kojom ćemo razmaziti dijete (ili pak ženu, ali to nije tema ove priče). Od igračaka kada je bio malen, do nekih sada drugih stvari koje želi ili mu realno trebaju kada je veći, preko nekakve popustljivosti koja je utkana u tu nježnost koju prema djetetu osjeća. Nekad mi izgleda da se sam sa sobom bori dok bira da li mu popustiti ili ga zauzdati. I zahvalna sam do neba, jer uvijek bira ovo prvo. I mislim da je  taj pojam „razmaziti“ dijete izmišljen. To ne postoji. Tu su neke druge stvari u pitanju, kada se djeci dopuštaju bahatosti i neljudskosti prema drugim osobama, onda možemo govoriti o razmaženosti kao lošem pojmu, o onoj vrsti ponašanja koje treba u začetku preusmjeriti na nešto dobro. Ali ja sam uvijek za razmaziti dijete (u smislu da mu dajemo, nudimo sve od vremena do uvjeta, da ga mazimo, da ga pazimo, da ga grlimo, da ga ljubimo….) jer to što našu djecu čeka, a i što je čekalo nas – život odrasle osobe, nije ni lak, ni nježan, a nekada je i sasvim lišen pokazivanja ljubavi i privrženosti. I sve ono što mi kao roditelji dajemo, nikako ne može biti previše ili loše, dokle god to dajemo iz ljubavi, ponavljam, one bezuvjetne ljubavi kojom ćemo dati jednoj novoj osobi šansu da proživi život s najboljim mogućim startom koji mu (možda) može dati krila pa da odleti sa smiješkom i samopouzdanjem.

Istina je da djeca trebaju oba roditelja. Trebaju nas dok ne odrastu, a nekada i kasnije, kada su suočeni s nekim problemom ili potrebom koju im drugi ne mogu dati. No, istina je i da ljudi trebaju raditi kako bi si osigurali egzistenciju. Nekada su ti poslovi teži, nekada lakši. Nekada nas primoraju na ono što nam možda ne bi bio prvi izbor, ali odvažemo stvari, posložimo se s partnerom i krenemo, pa što bude. Putem se trudimo da se sve te novonastale okolnosti koje nas oduzimaju, iskoriste na najbolji mogući način i da mi njih nekako prevrnemo u našu korist. Istina je da je teško djetetu kada mu nema oca pored njega svaki dan. I za svakodnevne dječačke bitke. I za učenje. I za primjer. I za igru. I iza mnoštvo stvari koje ne znamo ni izreći. Ali istina je i da kada se taj otac vrati, ima dovoljno vremena da se posveti tom svom djetetu i da mu učini to vrijeme koje su skupa kvalitetnim. Može to biti samo izležavanje ka kauču u čvrstom zagrljaju ili pak putovanja na kojima se dijete uči o različitostima i otvara mu se vidike ili trčeći zajedno po prirodi ili bilo što. Ali vrijeme je važno. Koliko ćemo ga provoditi s djetetom, dajući sebi i njemu osjećaj važnosti i pripadnosti. Znam da se ljudi vrate kući premoreni, zgaženi, udavljeni psihički i fizički, gladni, istrošeni… Ali kada muškarac jednom postane otac, on ostaje otac dokle god diše i njegova je potreba (ne obaveza, nego potreba – ako nije patološki slučaj) da bude s tim djetetom, da mu daruje svoje vrijeme, odnosno sebe.

Nedavno sam pročitala jednu baš lijepu priču na ovu temu. Malo ću je skratiti i parafrazirati, ali ide otprilike ovako:

Priča kaže da jedan petogodišnjak došao do očevog kreveta u dva po noći, probudio ga i pitao:

– Tata, koliko ti zarađuješ?

Otac se probudio, pogledao na sat i rekao djetetu da je kasno i neka se vrati spavati. Kako je dijete ponovilo pitanje, otac se uspravio i rekao:

– Da si odmah otišao u krevet! To nisu stvari koje trebaš pitati, pogotovo ne u ovo doba.

Dječak se vratio u svoju sobu. Sljedećeg jutra otac je promislio da je bio prestrog pa mu je rekao da zarađuje nekoliko tisuća, ali kada sve poplaća, ostaje mu toliko i toliko. Dječak se zadivio koliko novaca otac zarađuje, ali mu je otac objasnio da to nije neki veliki iznos, da mora puno za to raditi. Ponekad i cijeli dan. No, te večeri, dječak je ponovno probudio svoje roditelje iza ponoći. Ovaj put tražeći oca da mu posudi nešto novca. Otac se iživcirao optuživši dijete da ga je pitalo o plaći samo kako bi mu posudio novac i opet ga je prijeteći pljuskom, poslao u krevet.

Ujutro je otac došao do djeteta i rekao:

– Oprosti što sam vikao na tebe, ali nije u redu da me budiš u sred noći kako bi me tražio novac. Svi noću spavaju, sve trgovine su zatvorene.

Dijete je gledalo u pod i šmrcalo. Otac je zavukao ruku u džep i izvadio traženi novac te ga stavio na djetetov noćni ormarić. Dijete je obrisalo suze, skočilo do ormarića, uzeo limenku koja je stajala na njemu i iz nje istresao sav novac koji je imao. Tome je dodao novac koji mu je dao otac. Uzeo je sve u ruke i stavio ga pred oca kazavši:

– To je to. Sada imam točno.

– Dobro sine, a što ćeš s tim novcem?

– Hoćeš li mi prodati jedan sat svog vremena, tata?

Uvijek postoji način da onima koje volimo to i pokažemo. Nemojmo to zaboraviti, ma gdje bili.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here