Leif Eriksson, Viking koji je otkrio Ameriku prije Kolumba

Andrea Zovko

836

Moreplovac s Islanda Leif Eriksson (oko 975 g. – oko 1022.) plovio je kroz tjesnac Davis do obala Sjeverne Amerike i njegovo ime povezuje se s važnim povijesnim događajem koji se često definira kao otkriće Amerike gotovo 500 godina prije Kristofora Kolumba. Taj je podatak potvrđen 1960. godine nakon što je norveški arheolog Helge Ingstad na sjevernom vrhu Newfoundlanda pronašao ostatke naselja Normana iz 10.-11. stoljeća.

Prvi podaci o napadima pirata na obali Engleske odnose se na 8. stoljeće. Razbojnici koji su napadali mirne europske gradove i mjesta bili su izvorno sa sjevera, iz Skandinavije, pa su ih počeli nazivati Normanima – ljudima sa sjevera. Od njihovih strelovitih napada nije bilo zaštite. Vidjevši brodove sa prugastim ili crvenim jedrima s glavom zmaja stanovnici obalnih područja napuštali su domove i požurili u šumu zajedno sa stokom kako bi spasili živu glavu. Oni koji su oklijevali stradali bi pod brojnim udarcima sjekira ili postali zarobljenici. Sve što nisu mogli ponijeti sa sobom napadači su uništili: životinje su ubili, a kuće spalili. Pokušaji da im se usprotive dugo su bili bezuspješni.

Na atraktivnim brodovima Normani su kretali iz rodne Skandinavije prema jugu – na Siciliju, na jugozapad  – u Englesku i Irsku, na istok – preko Volge do Kaspijskog mora. Svako pleme imalo je vlastitu rutu. Šveđani su obično išli prema istoku u Kijevsku Rusiju. Danci su preferirali obalu Engleske i Francuske, a jedna morska ruta bila je gotovo u cijelosti norveška – put na zapad.

Na daleka putovanja do sjevernog Atlantika, norveški Vikinzi su se otisnuli na udobnim i pouzdanim brodovima na jedra – knarrima. U mnogim aspektima, knarr je bio najistaknutiji od svih vrsta skandinavskih brodova i još poznatiji od dugačkih ratnih brodova drakkara. Knarri nisu razvili brzinu ratnih brodova, ali su bili prostraniji, jači, imali su zaobljeniji trup, jedno veliko kvadratno jedro od  grube vunene tkanine i vesla. Njihova duljina mogla je doseći 20 metara, a širina je bila 5-6 metara.

Godine 1932. sagrađena je točna kopija jednog od tih brodova. Knarr je krenuo na putovanje preko Atlantika s obale Skandinavije na putu Kristofora Kolumba. Na iznenađenje stručnjaka, taj je put bio za trećinu kraći nego što je bio Kolumbov. U domovinu brod se vratio sjevernim putem – preko  Newfoundlanda i Grenlanda.

Sredinom 9. stoljeća Norvežani su stigli do Islanda, no more se nastavljalo dalje na zapad. I tako je 985. godine legendarni istraživač Erik Crveni prvi put krenuo putem zalaska sunca. Nakon što je napravio dug i opasan prijelaz, stigao je do obale velike zemlje prekrivene ledom. Erik je vidio da je taj otok bio pogodan za život, barem u južnom dijelu i nazvao ga Grønland – zelena zemlja. Ljudi s islandskih brodova položili su temelje za poznatu grenlandsku koloniju Vikinga. Erik Crveni se smjestio u uvali Erik gdje je sagradio utvrdu Brattalid.

Nakon što su se Vikinzi čvrsto utaborili na Grenlandu morali su poduzeti posljednji korak: doći do Amerike. Normansku koloniju je od divovskog kontinenta dijelio samo tjesnac Davis, čija širina na najužem dijelu nije prelazila 200 milja. To nije bio nikakav problem za one koji su hrabro plovili po olujnom oceanu. Tijekom ribolovnih ekspedicija uz zapadnu obalu Grenlanda, Normani su u vedrim danima vidjeli u daljini visoke planine otoka Baffina.

 

Vikinzi su živjeli na Grenlandu oko 500 godina. Jesu li mogli posjetiti američku obalu? “Mogli bi to tvrditi, čak i ako nismo imali pisanim izvora”, piše Helge Ingstad. “Ali imali smo sreće, imamo izvore koji nam govore o plovidbi Normana s Grenlanda u nepoznatu zemlju na zapadu. Ti izvori su Islandske sage.”

Od svih Islandskih saga posebno su zanimljive „Priče o Grenlanđanima” (ili „Grenland saga”) i „Saga o Eriku Crvenom” (također se naziva „Saga Karlsefni Torfinn”), jer se u njima govori o vikinškom otkriću Amerike. Sage taj kontinent zovu Wineland – „zemlja grožđa” (Helge Ingstad je otkrio da se u stvari „vino” u staronordijskom prevodi kao „bogata zemlja”, „plodna zemlja”, „zemlja livada i pašnjaka”).

Saga govori o šest putovanja Vikinga u Ameriku. Prvo putovanje poduzeo je Bjarni, sin Heryulfa, 985. godine. Međutim, njegov pothvat nije bio najuspješniji. Nakon dana lutanja oceanom vidio je zapadno od Grenlanda nisku obalu prekrivenu šumom. Ne usuđujući stupiti na kopno Bjarni je zauvijek lišen slave otkrivača Amerike. To je postao Leif, sin Erika Crvenog.

Leif Eiriksson bio je sin hrabrog Erika Rauda (Crvenog), koji je 982. sa družinom krenuo na more i, ploveći na zapad, otkrio južne obale nepoznate zemlje sa zelenim livadama, zaštićene od hladnih sjevernih vjetrova. Susjedni otoci bili su prekriveni snijegom i ledom pa je novu zemlju Raudi nazvao  Grønland – „Zelena zemlja”. Prema drugoj verziji, ime je povezano s tim da je Erik morao uvjeriti svoje suplemenike da se nasele ondje te je ime moralo bili privlačno.

Erik, inače naprasne naravi, posvađao se sa susjedima pa čak i ubio jednog od njih. Kako je bio protjeran iz Haukadalura na Islandu Raud je sa svojom obitelji pronašao nove mjesto za život na Grenlandu i sagradio imanje Brattahlíð. Otuda su Leif, a zatim i njegova druga djeca i zemljaci isplovljavali na more, i krećući se u smjeru zapada, otkrili i istražili ogromna područja Sjeverne Amerike.

O djetinjstvu, i općenito o životu sina – otkrivača Grenlanda – gotovo se ništa ne zna, već o tome pripovijedaju samo drevne islandske sage. Evo kako je opisan: „Leif je bio visok i jak, zadovoljstvo je vidjeti, isto tako pametnog i u svemu umjerenog čovjeka, poštovanog od sviju.” Rodio se vjerojatno na Islandu, no kako je kao Viking odrastao na Grenlandu, on ga je ojačao za uobičajene duge plovidbe. Poznato je da i 14 godina nakon preseljenja još sasvim mlad Leif 1000. godine otišao u Norvešku, gdje je stupio u kraljevsku družinu. U Trondheimu se susreo s kraljem Olafom Trygvesonom. Prihvatio ga je s poštovanjem i povjerio mu da preobrati Grenlanđane na kršćanstvo.

Saga priča da je Leif sumnjao da će izvršiti zadatak. Rekao je kralju da mu je dao nimalo lak zadatak.  Kralj je odgovorio da se nitko ne može baviti ovim poslom bolje od njega. „Imaš sreće”, rekao je Olaf,  predviđajući uspjeh u budućnosti hrabrog Vikinga. Misija kralja bila je samo polovično ispunjena. Leifova majka, Tiedhilda, prihvatila je kršćanstvo, a Erik je ostao vjeran staroj vjeri – poganstvu.

Nakon smrti Olafa, Eriksson je odlučio nastaviti putovanje. Nakon što je čuo da je negdje na zapadu Bjarne Herulfsson, ploveći iz Norveške na Grenland, vidio nepoznatu zemlju sa šumom, Leif je kupio od Bjarnea njegov pohaban, ali i dalje snažan brod, regrutirao tim od 35 ljudi i krenuo na zapad. Sreća mu se nasmiješila – nije ni čudo da je Leif ušao u povijest kao Leif Sretni.

Prvi zemlju koju su moreplovci susreli na putovanju nazvali su Hellyuland – „Zemlja ravnog kamenja”, budući da su tamo zatekli samo glatke stijene i ledenjak. Ploveći dalje prema jugu, otkrili su još jednu zemlju, koju su nazvali „Zemljom šuma” – Markland. Nakon dva dana plovidbe na sjeverozapad, oplovili su još jedan otok i prošli kroz tjesnac koji ga odvaja od zemlje na sjeveru. Na ušću male rijeke, Vikinzi su se iskrcali na obalu. Ovdje su odlučili provesti zimu i izgraditi kuće. Kraj je bio blagoslovljen. Rijeka je bila bogata lososom, a plodna zemlja davala je samorodnu pšenicu. Kako je bilo i vinove loze, Leif je zemlju nazvao Vinland – „Zemlja grožđa“.

U proljeće su krenuli kući i sigurno se vratili na Grenland. Od tog vremena Leifa su zvali „Sretni“ te je svojim podvigom stekao slavu i bogatstvo.

Sudeći prema sagama, nakon ovog putovanja Leif više nije plovio na Vinland. No, nakon njega tamo su živjela njegova braća Thorvald i Thorstein, sestra Freydis i Torfinn Karlsefni.

Thorvald Eriksson plovio je na Leifovom brodu na Vinland gdje je prezimio u kući koju je izgradio njegov brat, a potom je poduzeo nekoliko ekspedicija. Jednom je na obali mora jedan od Normana pronašao tri prevrnuta čamca, pod kojima su se skrivali domoroci. Vikinzi su ih napali i ubili, no jedan je ipak uspio pobjeći, a kazna za nesmotrenost uslijedila je ubrzo. Na horizontu su se pojavili čamci od kože, svi puni ratnika.

Vikinzi nisu imali vremena uzeti svoje mačeve i sjekire, jer su ih zasipale strelice. Jedna od njih probola je Thorvaldova prsa. Izvukao je strelicu i naredio drugima da se povuku te naposljetku umro.  Prije svoje smrti, izgovorio je proročke riječi: “Otkrili smo plodnu zemlju, ali ona nam neće donijeti sreću…”

Najdetaljniji opis u sagama je najveća vikinška ekspedicija na Vinland koju je vodio Torfinn Karlsefni. S njim je bilo 60 muškaraca i pet žena. Tamo mu se rodio sin – prvi Europljanin čija je domovina bila Amerika. Vjerojatno su htjeli stvoriti veliko naselje na Vinlandu, jer su čak poveli stoku sa sobom.  Normani su prezimili u kući Leifa Eirikssona, a ljeti su se prvi put susreli s domorocima. U početku, odnosi između predstavnika dvaju svjetova bili su vrlo prijateljski. U budućnosti, međutim, situacija je eskalirala i došlo je do otvorene bitke. Pobjednici su bili Vikinzi, no morali su napustiti Vinland.  Prema „Priči o Grenlanđanima“, Karlsefni je tamo proveo dva, a sudeći po tekstu “Saga o Eriku Crvenom“ – tri godine.

Posljednja ekspedicija bila je, bez sumnje, najneuspješnija. Sestra Leifa Erikssona, Freydis, pokrenula je krvavi razdor unutar malog odreda kolonista. Ona je svojim rukama sjekirom ubila pet žena, svojih suparnica i to je bila dramatična završnica kolonije Normana u Sjevernoj Americi.

Nakon tih događaja, Normani su se ipak preselili u zemlje koje je Leif otkrio i tamo proživjeli nekoliko desetljeća.

U 1059. je rimski Papa poslao biskupa da krsti naseljenike. Biskup je ubijen, no ne zna se da li su to učinili domoroci ili Europljani. Početkom 12. stoljeća sve veze s kolonijom su odsječene u potpunosti, a njihova sudbina je nepoznata. Moguće je da su se kolonisti vratili na Island, a možda su se izmiješali s lokalnim plamenima. U svakom slučaju, nakon nekoliko stoljeća, u potrazi za „bijelim Indijancima” – potomcima Vikinga – sudjelovao je francuski putnik La Verlndri. Tvrdio je da su pripadnici plemena  Mandan, koji su u 19. stoljeću izumrli od tuberkuloze i velikih boginja, potomci Vikinga.

Očito je Leif umro prije 1025., jer u „Sagi o pobratimu“ ima spomena o tome da je njegov sin Torkel bio domaćin u Eriksfordu, što je moglo biti samo nakon smrti moreplovca.

Znanstvenici tvrde da su upravo područja istočne obale Sjeverne Amerike ona koja su posjetili Eriksson i njegovi suputnici. Mnogi poistovjećuju Hellyuland s istočnim dijelom poluotoka Labradora,  Markland s otokom Newfoundlandom i Vinland s modernom saveznom državom Massachusetts. Drugi pak ukazuju na to da su grožđe zapravo samo bobice te da su informacije o njemu umetnute u sagu kako bi se objasnilo ime Vinland. Ista riječ proizlazi od skandinavskim „vin” što znači „bogat”, „plodan”.

U potrazi za njezinim izvorima norveški znanstvenik Helge Ingstad analizirao je cijeli sjeveroistok SAD-a i dio Kanade. Na Newfoundlandu, u blizini malog ribarskog sela po imenu Lance Meadows, on je pronašao ostatke nekih starih građevina koje ne pripadaju ni Indijancima, ni Eskimima. Osim toga, ovo područje je u potpunosti odgovaralo opisu mjesta iskrcavanja prve ekspedicije Vikinga na  Vinland.

Pet godina, od 1960. do 1964. godine, trajala su arheološka istraživanja u Lance Meadowsa. Ona su pokazala da su građevine pripadale Normanima i podignute su oko 1000. godine, to jest, kada je Leif Eriksson, a potom i drugi, plovio s Grenlanda do obala Amerike. Ingstad je otkrio ostatke temelja osam velikih i malih kuća. Otkriveni su ostaci kovanja, kupke i jame za paljenje drvenog ugljena. U središtu ovog kompleksa je tzv. dugačka kuća s pet soba i ukupne površine od 320 četvornih metara. m, od čega 32 četvorna metra zauzimala dvorana s velikim ognjištem. Sveukupno, nije bilo toliko mnogo ostataka, no oni svakako dokazuju da je naselje pripadalo Vikinzima. Znači, srednjovjekovne sage su bile istinite.

“Nema sumnje”, napisao je njemački pisac K.V. Keram, „da je “dugačka kuća” dom Leifa Eirikssona. Odatle je odlazio u ribolov i lov. Na tom je ognjištu večerao u krugu svoje družine. Ovdje su razgovarali o podvizima, a te su priče, prelazeći s usta na usta, dospjele na Grenland i Island, u Norvešku gdje su na kraju postale sage.  Tu je kuću ostavio svojim rođacima kada se vratio na Grenland kako bi umro u svojoj postojbini…”

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je norveški arheolog Helge Ingstad na sjeveru Newfoundlanda otkrio ostatke normanskog naselja iz 10. i 11. stoljeća konačno je priznato da su Vikinzi stigli do sjeveroistočne obale Amerike 500 godina prije Kolumba. Argumenti su bili toliko jaki da je u jesen 1964. američki predsjednik Lyndon Johnson potpisao da se 9. listopada slavi kao Dan Leifa Eyrikssona. Samim time normanski je moreplovac službeno priznat kao otkrivač Novoga Svijeta.

Dakle, hrabri skandinavski moreplovci otkrili su Sjevernu Ameriku pet stoljeća prije Kolumba i čak pokušali na njezinoj obali osnovati naselje. Međutim, njihova putovanja u Ameriku nisu imala važne povijesne posljedice. Putovanje na Vinland zaboravljeno je krajem 14. stoljeća. Moderna je znanost službeno priznala Erikssona kao pionira Amerike, a još 1887. godine mu je u Bostonu podignut spomenik.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.