Enna Kovač: Nježne zmajice

1829

Kažu da vještina ne poznaje spol, pa ako vjerujemo u apstraktnu jednakost spolova možda možemo prihvatiti da oba spola mogu biti jednako uspješna u nekom poslu ili radnji ako to žele. Naglasak je na željeti. Također kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena koja okreće očima. Dobro to je Jim Carry rekao na sebi svojstven način, ali ostaje da u svakoj šali ima barem malo istine. Ne bih ja ulazila u podjele poslova na spolove i na sve stereotipe koji nas okružuju, ali ću ipak opjevati odu ženama, bez kritiziranja ili omalovažavanja muškaraca. Samo ću ih ovdje usputno spomenuti, ali molim da mi se ne uzme za zlo, jer samo pokušavam naglasiti stupanj kojeg su žene majstorirale – biti žena, fragilna i ženstvena, a uz to potpuno samostalna.

Ako je žena supruga pomorca, žena u prosjeku ima supruga pored sebe pola bračnog staža, ako je sretna. Drugu polovicu ili ostatak je sama. Kada je sama, može i ne mora imati potporu uže i šire obitelji, prijatelja, znanaca. Ali, na stranu sva potpora, ipak je na njoj da sebi, pa onda i drugima pokaže i dokaže da ona, iako je „samo“ žena, može bez problema utjeloviti sve novonastale uloge i biti ravna svim novim zadatcima.

Kada je moj suprug kući, on ima tu jednu rekla bih „testosteronsku deformaciju“ da sve po kući pregleda, popravi, uredi. Odvodi, dovodi, struja, pegla, računalo, automobil, bicikle… Sve se testira, po potrebi mijenja, uređuje, doređuje. Vjerovatno sam nešto zaboravila, ali uglavnom imam osjećaj da se sve to radi kako bi se obitelji ostavilo sve „po špagu“ kada se ode. On računa na to da je sve sredio i da kada ode na brod, mi se nećemo morati suočiti s nijednim problemom. I zaista, on je sve pregledao, sve radi, sve je u redu. Ali je li njegov avion poletio i ja se vratim kući, nešto se pokvari. Ali redovito. Ako se ne pokvari odmah prvi dan, onda me iznenadi koji dan kasnije. Ali još uvijek nije bilo njegovog „odmora“ u kojem nije provjeravao i popravljao i njegovog vijađa u kojem se meni nije sve redom kvarilo. Ima li to veze s energijom, ne znam, ali kada sam ispričala tu situaciju nekim dragim ženama, kojima supruzi također plove, rekle su mi da imaju istu situaciju. Vrijeme dok je suprug kući, sve je super. Ništa se ne kvari, sve radi, djeca su zdrava, roditelji su zdravi, nema sahrana, nema iznenađenja nikakve vrste. Ali, je li otišao… Sve se stubokom promijeni.

Stvari po kući se kvare, auto redovito također, guma na biciklu je nakon nekoliko dana ispuhana po podu, djeca i one same su u virozama, prehladama, zubi se kvare, pada se s romobila, bicikla, dok se hoda ili trči, roditeljima također uvijek neke situacije kada njih nema. Netko se razboli, kvare im se stvari, auta nenadano izdaju poslušnost. Umire se. Raspada se. I onda dileme: reći ili ne, hoće li se puno brinuti, hoće li se ljutiti ako ništa ne kažem…. Tako žene pomoraca rastaču same sebe na mogu li ili ne mogu, reći ili ne reći, biti ili ne biti (superžena) i većina ih hrabro stiska zube i suočava se s onim što im je prije bilo ili nepotrebno znati (jer je netko drugi to radio) ili odbojno ili suvišno ili nezamislivo. Tako one (upravo kao i one koje su same iz bilo kojeg drugog razloga) hrabro navlače gumene rukavice i otvaraju začepljene odvode, čiste do iznemoglosti dijelove kućanstva za koje nisu (možda) ni znale da postoje. Ili gledajući uputstva na youtube-u mijenjaju gumu na biciklu ili popravljaju kočnice. Ili otvaraju haubu auta i čitajući njegove upute iz maila, prebiru (testiraju) osigurače kako bi mogle dijagnosticirati problem ili ga (čak) popraviti. Ili one uče da se auto može upaliti na guranje ako si zapela u nekoj nedođiji, pa se sjećaju što im je rekao što kada stisnuti, u koju brzinu staviti i kako se dovući do majstora. Nisu ni znale da im auto može voziti ako mu se isprazni baterija. Ili one dočekuju djecu koja su se potukla, koja su pala, koja su se razboljela, pa bez da brigu s ikim podijele, bez da ih itko zagrli i kaže „Ne paničari. Sve je to dječje. Sve će biti u redu.“, one uče kako da vidaju rane, kako da prepoznaju panično ili ne panično stanje, kako da tješe, kako da reagiraju pravovremeno i na pravi način, što je za flaster a što za doktora. Ili one same proživljavaju starost svojih i njegovih roditelja. Pa ih tješi kao da su oni svi njena djeca. Pa im pomaže kao da je ona njih rodila.

Tako te žene imaju nekako dva lice. Kada su u rukama svojih supruga one su nježne i ženstvene, a kada on ode, one su nježne i ženstvene sa dozom odlučnosti i hrabrosti kakvu nisu ni slutile da imaju. One su majstorice u kući, popravljačice svega što ima kotače (od auta do igrački), taksi servis za cijelu obitelj, doktorice, tješiteljice, golmani, košarkaši, vodiči na izletima i spasioci na plažama, spremačice, razumijevačice, peračice, hakerašice, brijačice, mjenjačice žarulja, otčepljivačice odvoda, trkačice na duge staze… I ja im se neizmjerno divim. Ženama općenito, i onima kojima suprug svaku večer uživo poželi Laku noć, jer i na njima je većina obaveza (neovisno o tome gdje leže uzroci same prenatrpanosti obavezama). One su te koje su većinom naučene odgojem da je dovoljno biti lijepa i poslušna, dobra i umiljata, da bi se same naučile kako to nikako nije ni približno dovoljno, već da moraju naučiti sve i suočiti se sa svime, ponajviše onim što ih plaši. Žene su se naučile da moraju biti samostalne. I ta samostalnost polako je tiha prijetnja muškarcima, ali samo zato jer im je bila uskraćena, odnosno skrivana. One koje su naučile da je biti samostalna prirodno stanje stvari i da tako samostalne i hrabre vole, one neće imati problem, ali one kojima je to u suprotnosti s ulogom muškaraca, imat će problem. Ako se vratimo na onu s početka da vještina ne poznaje spol, trebalo bi nekako uspjeti u pothvatu koji bi se zvao „prihvaćanje jednakosti ili ravnopravnost (u zadatcima)“, gdje ne bi bilo muško – žensko, moje – tvoje, već samo ako želimo nešto što dijelimo. Nije li ljubav upravo to – dijeljenje s nekim. Jedino dijeljenje koje rezultira množenjem.

Ja sama nisam znala pola toga kada sam se npr. udala kao što znam sada i sve to zahvaljujući profesiji mog supruga. Na tome sam mu zahvalna i veoma sam ponosna. Naučila sam toliko tih stvari koje su slovile za muške, da sam zajedno s tim vještinama usvojila veliko samopouzdanje koje mi pomaže da svaki put kada on ode i kada se u mojoj glavi javi ironični glasić koji se pita (više retorički) Šta će sada riknuti?, ja se nasmijem i kažem Ja sve to mogu.

Mi sve to možemo. I sve to što se mora (kao plovidba i kao ostajanje kući), a ne mora se ništa (al’ ako se baš mora), mi to možemo. Postići ono savršenstvo, kada se poistovjetimo s muškarcima, a pritom ne izgubimo ništa od naše ženstvenosti. I da se složimo (možda tek na humorističan način) tako s Nietzscheom koji je davno rekao “Iz toga što je netko “velik čovjek” ne smije se zaključiti da je i čovjek. Možda je tek dijete, ili kameleon svih životnih uzrasta, ili kakva opčinjena ženica.”

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here