Enna Kovač: Čini li prilika lopova?

788

Prvi prvom spomenu riječi pomorac, poleti jato slika koje počinju slovom p.

I jedna od njih ima uvjerljivo najveću snagu. Ona leti najduže i uporno. Ta slika ima dva dijela. Dvoje ljudi koji su obojani upravo paradoksalnim bojama. Dvije osobe dvaju lica. Prvo lice je muškarac koji drži drugu osobu (ženu npr.) za ruku i zaštitnički se naginje nad njom pružajući dojam brižnog i pokroviteljskog partnera. Ženino lice je opušteno i nasmijano.

Drugo njegovo lice je muškarac u razvratu, okružen egzotičnim ljepoticama, više i manje poznatim pićima, lagano opijen u gustom dimu cigareta. Žena je sada pak siva, otužna i ostarjela, očiju uprtih u pod, da se ne bi kojim slučajem susrela s razvratnim prizorom svog partnera. I ta slika ima toliku nevjerojatnu snagu da je nadživjela same pomorce i njihove (opjevane) avanture, zajedno s njihovim partnericama. Bez obzira što je jako dobro poznato da su danas brodovi ekstremno kratko u lukama i što se sve manje ima prilike uopće izaći, a kamoli uživati. Bez obzira što je danas na većini kompanija nulta tolerancija na alkohol (i žene na narudžbu). Bez obzira na bilo koju novonastalu ili zdravorazumsku činjenicu, ova slika toliko je slavodobitno živa da nadilazi sve ostale. I realne i nerealne. I pitam se zašto?

Možda je odgovor veoma jednostavan. Možda su je ljudi stvorili i čuvaju je iz jednog jedinog razloga – jer je to njihova vlastita fantazija. Nekakav bijeg od realnosti u kojoj nemaju dovoljno novaca, nisu dovoljno poželjni ni lijepi, žive s ženama koje ne vole ili kojima se u nijednom pogledu ne dive, boje se života i imanja stava. I onda zamišljaju sebe kroz tog pomorca kako hrabro dižu i spuštaju jedra nekog klimavog jedrenjaka dok se probija kroz najgore moguće nevrijeme. On izranja hrabro, napetih mišića i možda malo vlažne kose, ali nije važno jer ona samo pridonosi slici muževnog alfe koji se sada privezuje u neku egzotičnu luku i niti ne uspijeva da se odmori, jer već gomila, bezbroj ljepotica trči baš njemu u zagrljaj. I on, iako izmoren i malo nesiguran, skuplja sve poznato i nepoznato samopouzdanje i hrabrost, svaki atom napinje i uzvisuje se kao feniks pri novom rađanju i zadovoljava sve te divne žene oko njega, brigom, nježnošću i neumornošću slave vrijednog pastuha. No, da li je slika zaista takva?

Možda i jest. Možda je postojala kada se plovilo dugo i još duže čekalo u lukama. Možda nekima i danas uspijeva da je stvore. Možda svaka legenda ima zrnce istine. Možda. A možda takve slike nemaju veze s profesijom, već s psihologijom.

Vratimo li se na ženu s početka, nailazimo li na mit isto? Žena je sretna samo kada je njen muškarac štiti? Žena ne može niti gledati, a kamoli suočiti se s prevarom? Tema je stara koliko i čovječanstvo i čini mi se da odgovora nema. Prevara je bilo i bit će. Većina ih ima sličan uzrok. Nezadovoljstvo. Prvenstveno sobom, a onda i drugima. Mada ima i onih karakternih ili da kažemo samo obično ljudskih. Neovisno o psihološkim uzrocima, postoje i (vanjske) okolnosti koje izazivaju promjene i stanja u nama. Može li udaljenost/razdvojenost biti jedna od vodećih? Ili može li poslužiti kao okidač? Ili kao prilika. Dodir je bitan za ljudsko zdravlje kao i sam zrak. Kao hrana. Dodir drugog čovjeka. Najbolje primjere imamo kod naših baka ili djedova koji stanuju negdje daleko od onih bližnjih koji su im ostali. Usamljeni. Stari i usamljeni. Njihova najveća potreba je dodir i lice okrenuto prema njima da ih sasluša, da im se posveti. Makar na malo. Zagrljaj koji ne može nadomjestiti nijedna televizija, nijedno stablo, nijedna samouvjerenost ili zen tehnika. Ljudski, topli zagrljaj.

I kada su ljudi daleko od onih koje vole, kada su dugo bez njih fizički, dodir će se nametnuti kao potreba. U bilo kojem obliku. U bilo kojoj formi. S bilo kakvim posljedicama. Potreba će ovisiti o mnogo faktora, ali nitko je ne može zanijekati. I svi ćemo se različito s njom nositi. Neki će je ignorirati, neki će je kiruškom preciznišću odstraniti, neki će joj se opirati uz frustraciju, neki će je prigrliti, neki će od nje napraviti remek djelo. Sve je na nama. Neki od nas su stoici. Neki su pak mazohisti pa će uživati u odricanju. A neki će naprosto uživati u dodiru. I tko za ikoga može reći da je u pravu ili nije.

Ima u toj izolaciji i samoći nešto nebesko, ali i nešto demonsko. Tišina nas čini bližima sebi. Samo neki nisu u stanju pobliže pogledati. Taj prizor ih plaši ili čini nesigurnijima, manjima, slabijima. I iako ima brodova na kojima je veliki broj ljudi i gdje posade nisu isključivo jednospolne, svaki pojedinac je u jednom trenutku prepušten sam sebi. Sam u tišini svoje kabine. Može pustiti muziku ili je može stvoriti. Na njemu je odabir. Ali ne može birati ako nema priliku i uvjete. Pa čini li onda prilika lopova? Da li prigode beru jagode ili je sve samo puka igra riječima?

Treba imati snagu za podnijeti samoću. Tišinu bez dodira. Snagu i cilj. Vjeru da ima nešto vrijedno čuvanja. Vjeru da ima nešto lijepo vrijedno štovanja. Ne nešto imaginarno, ne nešto daleko, već blisko, opipljivo, ljudski. Želju da trajemo s nekim. Na drugu stranu, treba imati snagu za proživjeti život bez zadrške. Odabrati odabire koji slove nemoralnima. Odigrati karte koje su samo u našim rukama dobitne. Treba imati hrabrosti za ugristi život i pokazati mu roge. I jedan i drugi odabir, trebali bi biti upravo to – slobodni odabiri jednog pojedinca koji živi svoj život.

No, koliko je u partnerstvu, u odnosima uopće moguće biti slobodan? I onima na kopnu i onima na moru. Imati partnera znači da smo ga svjesno (barem donekle) odabrali i da želimo s njim dijeliti život, zajedno ostariti. Koliko veza dopušta slobodu uvjerenja, postupaka, odabira, odluka? Koliko poznajemo uopće svoje partnere i koliko im vjerujemo? Koliko smo i samo zarobljenici moralnih i društvenih normi nametnutih odgojem, sredinom, (ne)prosvijećenošću? Možemo li tražiti i nuditi slobodu uz postavljanje bilo kakvih ograničenja? Neće me pravariti ako me voli? Neće me prevariti ako sam mu dovoljan/na? Neće me prevariti ako je sretan/na sa mnom? Sve se vrti oko „Ja“. Mi smo ti koji uzrokuju i uvjetuju sve. I ne razmišljamo uopće o tom našem partneru kao o ljudskom biću, koji se može kao i mi i zaljubiti i odljubiti i pasti i rasti. Mislimo o njemu kao o vlastitoj svojini kojoj mi sami uslovljavamo postupke i odluke, pa na koncu i samo postojanje. Naša gramzivost najjača je ne na stvarima koje posjedujemo, već na našim partnerima. Kakav je to slobodan odnos? Ili mi uopće ne želimo slobodan odnos? Želimo vlasnički list na kojem piše od tada i tada on ili ona su moji. Ne svoji, nego moji. I tu prestaje svako razmišljanje. Nema izgovora ni pogovora, pa pristalo se dobrovoljno! Imati partnera na brodu dok se ima partnera na kopnu može značiti da smo samo potrebni dodira i usamljeni ili da smo se zaljubili i jednostavno želimo novog partnera. Situacija je opet utoliko neslobodna, jer pored činjenice da kopneni partner uvjetuje opstanak odnosa samo s nazivnikom Jedini, i taj partner na brodu je netko tko nešto od nas nešto želi i očekuje i rijetko se dešava da se ne „iskomplicira“. Stvaraju se novi vlasnički listovi, nove granice koje se ne smije prijeći, nova ograničenja uvjetovana ljubavlju koja nemaju veze s ljubavlju.

Naučili smo kroz povijest mnogo, ali smo na ljubavi najslabije i skoro pa nimalo napredovali. Ona je možda unaprijedila nas, ali da li smo joj dali šansu da nas podigne dalje od onog što poznajemo kroz tuđa iskustva i savjete, kroz dogme i odgojne mjere. Možda bi bila nesalomljiva tek tada. Kada se ne bismo bojali. Kada bismo samo osjećali. Osjećali i vjerovali malo više i sami u sebe i u druge ljude oko nas.

Prevara nikada nije jednostrana. Uvijek je potrebno dvoje (u redu, nekada i više). I to dvoje će se bodriti, podržavati, razumjeti i prihvatiti ili pak neće. Nekima neće smetati ako ih partner vara, ukoliko dobiju od njega ono što žele. Neki ne mogu oprostiti niti pogled, a kamoli dodir. Neki ne vjeruju u poligamiju, dok drugi ne vjeruju monogamiji. Ali prevara nikada nije u mono zvuku. Uvijek ima dual sound koji ju je učinio prevarom, jer u protivnom ona to ne bi ni bila.

Prevara je bilo i bit će. Jer smo u odnosima koji nas ne ispunjavaju, jer smo u odnosima koji su nam nametnuti (okolnostima, odgojem, karakterima), jer smo usamljeni, jer smo nesigurni, jer nam je dosadno, jer smo znatiželjni, jer smo ostarili pa se želimo osjećati mladima, jer smo mladi pa se želimo osjećati zrelo i samouvjereno, jer smo povrijeđeni, jer ne vjerujemo u ljubav, jer ne možemo naći „ono nešto“, jer bježimo, jer se krivimo, jer se kažnjavamo, jer razdragano volimo sve koji nam se nađu na putu, jer želimo probati sve okuse, jer se ne bojimo skoka bez padobrana, jer volimo adrenalin, jer ne želimo ogledalo.

No, prevara nije sama po sebi bitna. Svi mi ljudi griješimo. Od malena, pa do duboke starosti. I bilo bi divno uzeti sve te greške kao lekcije, kao priliku da nešto naučimo, a da (se) pritom ne osuđujemo. Da sve naše ukradene ili iskorištene prilike budu stepenice prema boljoj verziji nas samih, a samim time i boljoj verziji odnosa s drugima.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here