Enna Kovač: Ž kao žena pomorca

7806

U mojoj obitelji bilo je dovoljno pomoraca da od malena shvatim kakav je to posao i što sve sa sobom (do)nosi. I naučena na pojavljivanja i nestajanja, osvjedočena nestrpljenju kada se očekuje poziv (koji se niti ne može mjeriti s zaljubljenom tinejđerskom žudnjom za pozivom), iskusna u pripremanju paketa iznenađenja koji se šalju na drugi kraj svijeta, sljubljena s aeodromima, primorana na ustezanje kada bi se vratili nesposobni da se odmah prebace na druge tračnice, do savršenstva izbrušena u diplomatskom biranju trenutka kada što i na koji način objaviti, reći, pitati; nisam bila sposobna razumjeti one koji su priželjkivali dečka ili supruga pomorca.

Dobro, nisam ja baš Alisa u zemlji čudesa pa da ne znam da svijet pokreće novac, a ne ljubav kako su me naučili, ali uporno sam vjerovala da stvari nikako ne mogu biti tako krivo nasađene i moj je um to odbijao prihvatiti. Tako sam još kao mala sama sebi obećala da se nikada neću vezati za pomorca. I, naravno, kako to biva, upoznala sam ga na fakultetu kojeg smo oboje završili, pomorskom. Vidi čuda! Ali, moje opravdanje da prihvatim ljubav s tim čovjekom bilo je u tome da on nije imao namjeru ploviti. Ne! On će raditi na kopnu. I tako je sve krenulo. I sve je bilo kao u romanima. Samo mjesto radnje je bilo pogrešno. I malo po malo, oboje smo prihvatili činjenicu da želimo nešto promijeniti. Na bolje. I kao jedina izgledna opcija otvorila se plovidba. Sjećam se svog užasa kada sam shvatila da će se to zaista desiti. Bila sam prestravljena. Koliko valjanja i turbulencije unutar Velikog limenog utječu na zdravlje? Koliko se desi avionskih nesreća? Koliko se ljudi otme? Koliko ljudi završi u zatvorima potpuno nedužni? Koliko mjenjanje sata svakih nekoliko sati utječe na organizam? Koliko će biti sam?Što će morati jesti? Koliko će morat šutjeti? Koliko su uski brodski hodnici? Onda sam se sjetila kako sam jednom bila u posjetu jednom trgovačkom brodu, pa su nas uveli prvo na most. Nije loše, promislila sam. A onda su nas prizemljili ili ispodzemljili u stroj. Usko, najuže stepenice koje sam u životu vidjela, sivo sa žutim, vruće, bučno… Moja klaustrofobija bila je na vrhuncu svoje moći. Kako sam valjda bila neobično blijeda, ponudili su mi da se odmorim u jednoj od kabina. Svaki prostor ima svoj miris, ali brodovi, svi, imaju neki sličan, zajednički miris. Mješavina motora, svakojakih isparavanja, sredstava za dezinfekciju, hrane, znoja, ustajalosti i nervoze. Sjećam se da sam taj miris ponijela sa sobom kada sam napustila taj brod i kada sam sa suprugom, više od desetak godina nakon toga, ponovno ušla u jedan sasvim drugačiji brod, osjećaj i miris bili su identični. Nisam se toliko bojala hoće li on izdržat, on je to odlučio i znala sam da mu nema granice. Nisam niti sumnjala mogu li sama izdržati taj ritam, imala sam i školu i disciplinu. Ali, najviše sam strahovala hoće li i koliko takav način života promjeniti mene i njega, odnosno nas.

Sada prolazi osma godina da plovi. Ugovori su prilično izdržljivi, nisu to ona nestajanja na pola godine i više, sada se vidimo svaka dva-tri mjeseca. Ali nekako mi se čini da su te prijašnje duge plovidbe bile mekanije, ljudskije, opuštenije. Ne znam, možda je moj dojam sasvim pogrešan, ali čini mi se da iako su se ugovori smanjili, ritam se pojačao. Sve je ubrzano, puno histerične nervoze u kojoj pored obavljanja posla moraš biti mađioničar da on ničega i s ničim popraviš nešto odmah i sad. Sve je puno priče, da ne kažem kolektivnog ispiranja mozgova, puno motivirajućih govora i poruka, a malo pravih i konkretnih smjernica kako da posao bude elegantniji i jednostavniji. Komplikacija je postala zaštitni znak. I brzina. Brzina je evoluirala na ntu. Brzo se radi, ne nužno i kvalitetno, brzo se hoda hodnicima, brzo se pozdravlja, brzo se tipkaju izvještaji, brzo se jede, u luci se doslovno izleti u trku da bi se što brže ponovno vratilo na brod, brzo se čak i spava. Jer danas brzina vrijedi više nego išta drugo. Dobro, osim možda uštede. To je zajednička zvijezda vodilja – uštedi brzo. U tom ritmu nemoguće je ne potrošiti se. Nemoguće je raditi polako i opušteno. Na stranu sada i valjanja i loše vrijeme i opasnost samog broda i sve ostale neugodnosti, ostaje činjenica da se danas na brodovima izgara puno brže nego prije. A kako se izgara tamo, kući se proporcionalno više vremena dolazi sebi. Tako da kada smo skupa, postoji jedna prešutno nazvana tampon zona, kada i dalje kao živimo, ali smo nekako oprezni. Svi se sklanjamo ne bi li ga poštedjeli prevelikog uzbuđenja, stresa svakodnevnice i koječega drugog. Zapravo smo jako tihi i kao da živimo na prstima jer shvaćamo da ono što njemu treba da bi ga u preostalom vremenu imali u cijelosti, jest odmor.

E, sad, sve bi bilo lijepo da se to uvijek može izrealizirati i da je život linearan kao nekada naše misli. No, nije. Vrluda, skače, penje se i pada. Pa se javljaju potisnute histerije i nepoznate depresije koje nas zaskoče kada im se najmanje nadamo, jer nismo ni bili svjesni da su se u ovom igranju života nataložile negdje iza kostiju. Sve nas gledaju opasno i traže od nas da budemo ljudski slabi i da okinemo kada nam se najmanje nadaju, da eksplodiramo i shvatimo da u tim razgoračenim očima koje nas gledaju sa nekim strahom nema ama baš nikakve malicije i nerazumijevanja, već samo pokušaja da se dođe k sebi.

I kada se dođe sebi, ja nestanem za ostali svijet. Mnogi to ne razumiju, ali tada kod mene nastupi brzina. Želim sve nadoknaditi, zatrpati sve rupe, zakrpati sve pokidale šavove, okusiti svaku emociju, vikati, plakati, šiziti i smijati se glasno. Onda izlazimo, idemo na putovanja, izletarimo, šetamo, vozimo bicikle, idemo u kino, svaki trenutak i svaki udah proživimo skupa. Prije kao dvoje, danas kao troje. Sve nam je intenzivno. Od kuhanja, do šetnji, preko zajedničkog igranja. Svi smo zadihani, brzi i lakomisleni. Ponovno smo oživjela djeca. I to je vrelo života kojeg osjećamo u punom okusu. Zaboravimo brod, nervozu, daljine i nedostajanja. Zaboravimo sve one stvari koje smo mislili reći, ali nismo se sjetili ili nije bilo vremena, zaboravimo sve ono što smo mislili da je važno, ali smo putem shvatili da nije, pa se nismo htjeli zamarati s time. Dišemo svaki trenutak punim plućima. I sjajimo, blistamo, zarazni smo. Svi bi htjeli s nama biti, ali mi jednostavno nemamo vremena. Nije da mi ne bi htjeli, ali naše vrijeme je ograničeno i mi znamo da točno tada i tada idila prestaje. Moje prijateljice meni kažu Ti nestaneš kad’ ti dođe muž… A kako da im objasnim da je to jednostavno jedini ispravan način. Jedini način da zaista osjetimo da živimo.

I dođe taj dan. Mučno nam je svima trojici nekih desetak dana prije. Svi lagano utihnemo, više vremena provodimo u nekim zagledanim pogledima u daljinu, više smo vremena opet u trešnji naleta panike koja se lagano nazire. Tješimo se međusobno već toliko izlizanim rečenicama tipa Brzo će to proć, Opet ćemo mi ludovat, Nije to tako strašno, Koliko ljudi plovi, Kako je lijepo kad smo skupa, Brzo će to proć… I iako smo ih izgovorili milijon puta i iako nema apsolutno nikakve veze koliko njih plovi, iako nikada nije brzo prošlo, nekako nas te nasumično nabacane fraze u tom trenu utješe.

I onda se odlazi, ispraća. A mi se vratimo u tišinu. Nekada mi je ta tišina koja nastupi nakon njegovog odlaska nešto najteže za podnijeti. Nakon one brzine, sve utihne i uspori. Drastično. Dijete ima svoj svijet, u njemu pronalazi smisao, a ja ostanem u nekom limbu ispraćaja i dočeka. I onda promislim kako bi bilo da je obrnuto. I kao da mi čita misli, dijete mi koji dan nakon odlaska kaže Zamisli kako bi bilo da ti ideš ploviti, a da on malo ostane kući. I kada misao nije moja, već djetetova, ja se rasplačem, rastočim se u komadiće, razarajući sama sebe mislima o majčinstvu, očinstvu, roditeljstvu općenito, smislu svega i sličnim ženskim mislima. I osjećam kako upadam tamo gdje ne volim biti, osjećam kako je sve teže pronalaziti svakodnevne misli o korisnosti, slučajevima, potrebnosti i sličnim opravdanjima. I kada nazove, glumim da sam dobro. Kakva je korist da zna da sam loše. Što mi može pomoći? Samo nedostaje da mu radi mene bude teško. Ali on shvati. Uhvati mi ton i boju, zgrabi i ne pušta dok ne krenem plakati i jadikovati preko žice. I ma koliko god izgledalo bedasto, ali uvijek ima zadivljujuću sposobnost da mu glas ostane zaštitnički miran, da osjetim toplinu i brigu, prijateljstvo i ljubav izmješani u suživotu koji nas spaja. I uspije pronaći riječi koje liječe. I zaogrne me s njima. I iako nije pored mene, bliži je nego itko. Pomogne, ohrabri i probudi u meni želju da kada spustim slušalicu nabacim hrabri osmijeh i krenem korak dalje.

Podijeli objavu

12 KOMENTARI

  1. Pretjerujete više sa jadnim ženama pomoraca. Većini bi dobro došlo da jednostavno nađu neki posal i zaokupiraju se, ili, ako je već ta udaljenost toliko zajebana, nađu muževi novi posal… A svi bi ovce i novce

  2. Žene pomoraca koje rade nemaju taj problem. Nedostajanje je uvijek prisutno, ali nema takvih drama. Kad radis i zivot ti nije organiziran samo oko trosenja muzeve place, vrijeme puno brze prode.

    • Prvo, ko kaze da gospodja koja je ovo pisala ne radi. Drugo, odakle uvik te predrasude o trosenju novaca?
      I trece, kao pomorac mogu reci iz prve ruke, nije problem nedostajanje tijekom dana, problem je posli posla. Tako je vjerojatno isto i zenama. Radia, neradia – ista pasta ti je skuhana.

  3. Svi imamo svoje price. I svakome mogu prolazit kroz glavu nedoumice i sumnje. Zene pomoraca o tome da li je njen covik zastranija ono kad je rekao da je izasao u Indoneziji…a muz pomorac o tome da li je njegova draga zaista vjerna kao sto izgleda da je? Istina je da svatko moze biti nevjeran…pa cak ako vasa bolja(ili losija) polovica spava u susjednoj sobi. Sumnjati je besmisleno. Svatko od nas je savrseno svjestan da li mu je veza stabilna, koliko dobro se slaze u zajednickom zivotu i da li mu (joj) je partnerski odnos ugrozen? Ako nekome odgovori na ova pitanja ne glase: DA, Odlicno i NE…vrijeme je da se zapita sto to radi krivo ? I sto moze sam napraviti da se stanje promjeni? Dakle, nisu pomorci i njihove zene nista manje a ni vise ugrozeni od drugih, ali je istina da zbog prirode posla provode manje vremena zajedno. Ukoliko su razradili dobar “time management”, a zajednicko ograniceno vrijeme provode kvalitetno (jedna od dobrih strana pomorackih primanja) tada mogu biti i u prednosti nad “kopnenim” parovima. Jedino pravilo u svemu ovome je da pravila nema. Ipak nije sve potpuna nepoznanica. Svatko od nas je u velikoj mjeri sam odgovoran za vecinu stvari koje mu se dogadjaju u vezi. Uzimanje svog partnera zdravo za gotovo je najcesca greska koju podjednako rade muskarci i zene svih zanimanja…Iskoristiti svaki bozji dan (Carpe diem filozofija) je najbolji nacin da se stvori duboka povezanost i sreca. Niste bolesni? Imate i financijskih sredstava? Stvorite si zajednicko vrijeme i iskoristite ga na najbolji moguci nacin! Zdravi, veseli i zaljubljeni bili! Sretni vam predstojeci blagdani!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.