Parobrod „Great Eastern“ – div iz vremena Julesa Verna

Andrea Zovko

268

“Veliki brod – veliko putovanje”, kaže poznata izreka. Ali u stvari, nije posve točna ne samo za vojnu, nego i za civilnu flotu. Dobar primjer toga je povijest broda „Great Eastern“. Ovaj oceanski divovski parobrod porinut je 1858. godine. Nije to bio brod, već cijeli plutajući otok. Usput, to je bio parobrod koji je služio kao prototip tog diva, kojeg je francuski pisac znanstvene fantastike Jules Verne opisao u romanu Plutajući otok.

Sam je književnik putovao na ovom brodu i došao do zaključka da njegove dimenzije premašuju sva očekivanja. Brod je bio dug 211 metara, širok 25 metara, s gazom od 6,1 metar i deplasmanom 32.000 tona. Za pogon su služila dva ogromna kotača te vijak pokretan parnim strojem. Postojala su i jedra, ali se nisu koristila jer bi se često znala zapaliti zbog iskrenja. Nakon što bi istodobno pokrenuo oba motora ovaj div mogao je postići brzinu od 13 čvorova. Uz sve to i troškovi goriva bili su enormni – za 24 sata izgorjelo je 330 tona ugljena! Za jedno putovanje „Great Eastern“ mora se opskrbiti sa 12.000 tona goriva.

U kabinama se moglo smjestiti do 4.000 putnika, a brigu o njima vodilo je 550 ljudi. U vrijeme rata, u dvoranama i palubama broda moglo bi se smjestiti do 10.000 vojnika.

 

Glavni dizajner Isambard Kingdom Brunel i proizvođač John Scott Russell & Co. vjerovali su da će se gigantizam opravdati, jer će operativni troškovi po putniku biti minimalni. Međutim, engleski stručnjaci bili su u krivu.

Nevolje su počele već u vrijeme porinuća broda: bubanj parnog vitla odjednom se počeo okretati u suprotnom smjeru i pet je radnika poletjelo u zrak. Porinuće je trebalo odgoditi za pet tjedana – sve dok vitlo nije popravljeno svi pokušaji izgradnje željeznog diva bili su bezuspješni.

Kad je konačno brod porinut ispostavilo se da je „Great Eastern“ „progutao“ već milijun funti sterlinga. Sav nova planiran za njegovu izgradnju.

Da bi dovršio gradnju, Brunel je morao podnijeti zahtjev za kredit kod banaka. Dobio je još 160 000 funti, ali za financijsku pomoć bankari su zahtijevali da se za bogate putnike izgradi luksuzni restoran, plesna dvorana i 300 veličanstvenih kabina.

Brunel je obećao da će učiniti sve, ali nije uspio ispuniti svoje obećanje jer je umro u 53. godini od srčanog udara kad je saznao da je kao rezultat prenamjene eksplodirala jedna od cijevi još nedovršenog broda. To je konkurencija napravila sabotažu.

Zamijenio ga je jedan od voditelja posla, ali niz nesreća se nastavio. Tijekom završnih radova na sidrištu valovi su prodrli kroz otvorena okna salona i uništili skupi interijer, a imenovani kapetan utopio se pokušavajući doći do broda tijekom oluje.

Kako bi uklonili štetu uzrokovanu olujom, trebalo je ponovo dobiti zajam od 100.000 funti sterlinga…

Kada je posao konačno završen, karte za putovanje u New Yorku kupilo je samo 35 putnika jer su bile toliko skupe da nitko nije na njih htio potrošiti čitavo bogatstvo.

No brod je ipak isplovio, nadajući se da će reklama odraditi svoj dio posla te da će gubitci biti pokriveni. Doista, Amerikanci u New Yorku dočekali su brod s ovacijama. I kada je za njih bilo organizirano dvodnevno krstarenje po cijeni od 10 dolara po osobi, kapetan nije vjerovao kojom brzinom je napunio blagajnu i primio na brod 2.000 gostiju iako je putničkih kabina bilo samo 300. Neki od putnika bili su prisiljeni provesti noć na palubi, gdje je uz vlagu bio i neminovan klopot parnih cijevi. Osim toga, morali su i gladovati, jer je postalo jasno da restoran parobroda nije dizajniran za toliko velik broj potrošača. Ljutiti zbog svega toga, nezadovoljni Amerikanci napravili su pobunu na brodu.

Očito to sve nije bilo dovoljno jer je odjednom krenuo uragan. Uništio je 16-metarske kotače s lopaticama, razbio brojna stakla na oknima kabina. Liječnik pak nije imao dovoljno gipsa za polomljene noge i ruke putnika, a zalihe vina i alkohola nestale su u najezdi onih željnih pića.

Općenito, ovo “čudo tehnologije” više nije radilo na putničkim linijama. A od 1865. do 1873. godine koristilo se samo za polaganje telegrafskog i telefonskog kabela u Atlantskom oceanu. „Great Eastern“ prodan je 1888. godine za reciklažu za samo 20.000 funti sterlinga.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here