Henrik Moreplovac – portugalski princ i istraživač

Andrea Zovko

210

Početkom 15. stoljeća Portugal nije igrao značajnu ulogu u međunarodnom životu. Bila je to jedna od malih država koja je okupirala Iberijski poluotok.

Već od sredine 13. stoljeća postavljene su granice koje do danas postoje. Portugal se uspio odvojiti od Španjolske, no taj je čin potpuno odrezao Portugal od Europe. Osim toga i sama je Europa bila u jeku beskrajnih ratova. Poslovni život je stagnirao, ali čak i ta beznačajna trgovina, koja je i dalje postojala, zaobišla je Portugal. On je imao samo more i dobre brodove.

Portugalci su gradili male brodove ne veće od 200 tona, ali su bili prikladni za ribolov i prijevoz robe. Na njihovim jarbolima bila su latinska jedra, što im je pružalo bolju kontrolu i mogli su ploviti prema vjetru pod oštrijim kutom za razliku od ostalih europskih brodova tog vremena koji su imali teška pravokutna jedra.

U Gibraltarskom tjesnacu vladali su Mauri. Portugal je posjedovao samo atlantsku obalu. Gdje je mogao poslati svoje brodove? Taj je problem riješio portugalski “Infante Enrico” ili, kako su ga često zvali Henrik Moreplovac. Rođen je 1394. godine i bio je treći sin kralja Juana I pa stoga nije imao veliku ulogu u državi.

Henrikova majka Philippa Lancasterska bila je sestra engleskog kralja Henrika V. Godine 1415., 21-godišnji princ Henrik već je odigrao važnu ulogu u vojnoj operaciji. Naime, njegov otac i braća zauzeli su maursku luku Ceutu 1415., koja je dugo vremena bila baza berberskih pirata. Tijekom svog boravka u Maroku, prikupio je informacije o unutrašnjoj Africi: o karavanskoj trgovini između Tunisa i Timbuktua, prilikom koje se zlato s obale Gvineje prevozilo u muslimanske luke Sredozemnog mora. Ako bi se do te obale moglo stići morskim putem, to bi zlato bilo moguće transportirati u Lisabon. Oduzimanje takvih blaga nevjernicima i davanjem kršćanima tada je postala glavna briga princa. No Henrik je stvar promatrao iz šire perspektive. Iza zlatne obale on je vidio morski put u Indiju. Po povratku iz Maroka, knez Henrik je stekao takvu vojnu slavu da ga je papa Martin V pozvao da preuzme zapovjedništvo njegove vojske. Slične laskave ponude dobio je od svog rođaka Henrka V, Ivana II Kastiljskog te od cara Sigismunda. Odbivši ponude, Henrik se povukao na rt Sagres u južnom Portugalu. Ovu skrovitu stijenu grčki i rimski pisci nazivali su Svetim rtom i vjerovali da je on najzapadnija granica naseljenog svijeta. Henrik je boravio u svom dvorcu i proučavao more. Prozvali su ga Henrikom Moreplovcem i ošto dobacivali da nikad nije plovio morem. No Henrik na to nije obraćao pažnju i bavio se svojim poslom. Razgovarao je s pomorcima, trgovcima, kartografima, sa svakim tko mu je mogao pružiti bar neku informaciju o pitanjima koja su ga interesirala. Slušao je priče stranaca koji su dolazili u portugalsek luke, a nije zanemarivao ni savjete Maura.

Prije Heinricha, navigacija je kao znanost bila na prilično niskoj razini, no on joj je dao ozbiljniji karakter. Godine 1438. izgradio je na Sagresu nešto poput zvjezdarnice i školu navigacije čije se ruševine i danas mogu vidjeti. U Sagres je prenio zbirku karata i knjiga. Vjeruje se da je Henrik pokrenuo velike ekspedicije koje su na neko vrijeme stavile Portugal u redove velikih svjetskih sila.

Kroz suradnike Henrik je održavao kontakt s cijelom Europom. Iz male susjedne luke Lagos počeo je slati ekspedicije, usmjeravajući ih duž zapadnih obala Afrike. Naredio je svojim kapetanima da ga obavještavaju o svim otvorenim lukama i trgovačkim putevima, ali uglavnom ga je zanimala afrička rijeka koja je vodila u „kraljevstvo Prezbitera Ivana”. Na toj mitskoj osobi koja je osnovala kraljevstvo Božje na zemlji u srednjem vijeku bilo je mnogo legendi. Do 18. stoljeća putnici su tražili ovo “kraljevstvo” na svim kontinentima.

Henry je poslao svećenike na svoje brodove kako bi preobratili pogane na kršćanstvo.

Rezultat Henrikove aktivnosti bilo je ne samo širenje portugalske trgovine, nego i pojava crnih robova u europskim zemljama i njihovim kolonijama.

Godine 1420., jedan od brodova koji je Henrik poslao, otkrio je otok Madeiru. Nekoliko godina kasnije ovaj je otok koloniziran i postao je prvom vezom u lancu portugalskih stranih luka. Nekoliko godina kasnije, 1434., portugalski Gil Eanes oplovio je Rt Bojador – najjužniju točku do koje su stigli europski brodovi tog vremena. Godine 1441. jedan portugalski brod stigao je do rta Blanco.

Godine 1442. Antonio Gonzalez donio je s rijeke Rio de Oro, 400 milja od rta Bojador, zlato i crne robove. Princ Henrik odobrio je trgovinu robljem je mu je ona prije svega predstavljala sredstvo za obraćenje pogana. Stoga je papi Eugenu IV poslao pismo, izvještavajući o otkrivanju zemlje babrarskih naroda, koja se nalazi izvan muslimanskog svijeta, te je zatražio dozvolu za daljnja putovanja izvan rta Bojador, uključujući Indiju. Eugen IV je odobrio zahtjev, a kasniji pape također su potvrdili ovu molbu.

Godine 1458. Henrik je poslao svoju posljednju ekspediciju kojom je zapovijedao Diogo Gomes. Okružio je Cape Verde i stigao do rijeke, koju je nazvao Rio Grande. O autentičosti ovog otkrića svjedoči jedan stara karta na kojoj je vidljivo da je 1440. portugalski brod stigao do obale Južne Amerike, u blizinu sadašnjeg Pernambuca.

Henrik Moreplovac umro je u studenom 1460. godine i pokopan je u kapeli samostana Batalha. Osnivač znanosti o navigaciji u Portugalu, inicijator sustavnog istraživačkih ekspedicija, sanjajući o otvaranju morskog puta u Indiju, ovaj čovjek učinio je za proučavanje našeg planeta ništa manje od mnogih putnika koji su riskirali svoje i tuđe živote u beskrajnim tropskim morima. Iste je godine 1460. rođen Vasco da Gama, čovjek koji je ispunio prinčev san.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here