Fenomen je da se u ovako maloj sredini generacijama rađaju vrhunski ribolovci

Dubravko Balenović

311

Na Europsko prvenstvo u podvodnom ribolovu koje se održavalo u drugoj polovici kolovoza 1968. na Mallorci, krenuli smo starim iznajmljenim Volkswagenovim kombijem. Imao je tri reda sjedala predviđenih za osam osoba. Ustvari samo u prvom redu bila su dva zasebna sjedala, a u drugom i trećem redu bile su klupe s malo spužvaste gume, presvučene smeđim skajem.

S takvim kombijima su se obično prevozili radnici građevinskih poduzeća po terenu. No bolje i to nego vlakom, kako smo se taljigali po Italiji i Francuskoj prethodnih godina…

Kako u to doba Jugoslavija nije imala diplomatske odnose sa Španjolskom, stali smo u Milanu da u tamošnjem španjolskom konzulatu dobijemo ulazne vize. Kit nije kao kapetan išao s nama, ali je rekao da je u španjolskom konzulatu u Milanu “sve sređeno”. Iz Rijeke smo krenuli rano, oko šest sati, i u Milano stigli za nekih šest sati vožnje, ali smo po Milanu dosta lutali tako da smo u taj španjolski konzulat stigli tek oko tri sata poslije podne. Zatekli smo portira i dva službenika.

Prekasno! Nema šanse da se išta više za nas napravi, zdvajao je službenik. Oni moraju dobiti odobrenje od Ministarstva vanjskih poslova iz Madrida, a sada tamo više nema nikoga. Oni znaju za nas, ali sami nam ne mogu dati vize jer oni u ministarstvu prethodno moraju imati brojeve naših putovnica, ili nešto slično tomu. Uglavnom, neka dođemo prekosutra!

Upitao sam ga otkud sad preksutra, zašto ne sutra?
– Como non lo sabe? Mañana es la fiesta de la Asuncion de la Santisima Virgen Maria! (Kako to ne znate? Sutra je praznik uzašašća Presvete Djevice Marije!) malo se isprsivši, svečanim glasom poučio me službenik.

Frigaj ga! Naravno, mi, došli iz socijalizma, nismo vodili računa da je baš sutra Vela Gospa, a kamo li još i to da je to državni praznik. Dva dana Feragosta u Milanu, a vruće da poludiš!

Zvali smo našeg starog prijatelja Carla Backhausa. On se upravo spremao krenuti na Korziku. Kad je čuo što nas je snašlo, odgodio je put i ugostio nas u svom golemom stanu u jednoj lijepoj sjenovitoj ulici u kojoj je s obje strane bio gusti drvored starih platana. Utukli smo vrijeme prepričavajući dogodovštine s Dugog otoka, novogodišnjih kupova i po finim večerama kojima nas je, demantirajući poslovičnu židovsku škrtost, Backhaus izdašno častio, stalno govoreći da sve to duguje meni koji sam ga od sigurne smrti spasio na Dugom otoku.

Prekosutra ujutro u španjolskom smo konzulatu bili već prije 9 sati, ali uzalud. Onaj službenik zadužen za nas, uporno je nazivao u Madrid, ali se netko iz ministarstva u Madridu javio tek oko 11 sati. Da ne duljim, vize smo konačno dobili negdje oko tri popodne.

Izračunali smo da do Barcelone i ukrcaja na trajekt za Palma de Mallorcu ne možemo stići pa smo odlučili da se zaustavimo i prespavamo u Marseilleu. Kod “Beuchata”, koji je tada uz “Technisub”, “Cressi” i “Mares”, proizvodio najkvalitetniju opremu za podvodni lov, kompletirat ćemo opremu, i do popodneva 17. kolovoza, stići na trajekt za Palma de Mallorcu.

Kad smo stigli na španjolsku granicu, kolona je u tri reda bila duga preko kilometra. No, kretala se dosta brzo. Vozio je Čedo, a ja sam bio do njega u svojstvu “navigatora”. Kad smo se sasvim približili rampi i policijskoj kućici, vidjelo se da španjolski karabinjeri s onim smiješnim kapama iz Napoleonova doba ne pregledavaju ništa, nego samo rukama i fućkaljkom daju znak da se prolazi. Napravili smo plan kako da prikrijemo da smo iz Jugoslavije i izbjegnemo očekivanu detaljnu provjeru. Vozit ćemo sasvim uz auto ispred nas, tako da ne vide registarske tablice, putovnice ćemo držati naopako da se ne vidi jugoslavenski grb nego samo boja koja je bila ista kao i švicarska, tako da nećemo biti sumnjivi. No, kad smo došli na red da nam karabinjer dade znak da prođemo, Čedo se, iz samo njemu znanih razloga, zaustavio iako mu je on dva puta dao znak da prođe. Kako nikako nije kretao, službenik je pogledao na nas, a Čedo mu je turnuo naše pasoše pod nos. Karabinjer ih je uzeo, okrenuo i vidio da piše “SFR Jugoslavija”.

– A, Jugoslavia! Jugoslavia! – i počeo se smijati.
– Ola, mira ‘qi! Jugoslavia, Titoslavia! (Hej pogledaj! Jugoslavija, Titoslavija) – počeo je vikati na sav glas, mašući našim pasošima i dozivajući svoje kolege karabinjere, carinike i ostale granične službenike. Svi su se sjatili, počeli su zagledavati u kombi, rukovati se s nama, tapšati nas. Najviše im se svidjela crvena zvijezda s okruglim natpisom “Brodogradilište Jozo Lozovina – Mosor” na prednjem džepu Markovog terliša kojega je stalno nosio, usprkos našim savjetima da to baš neće biti jako prihvatljivo u zemlji u kojoj je fašizam na vlasti. Kad sam im kazao da smo mi državna reprezentacija i da putujemo na Mallorcu, jedan je rukom dao znak da čekamo, otrčao je u zgradu i vratio se s bocom njihovog najpoznatijeg cherry vina “Tio Pepe Gonzales”, dao nam ga i poželio dobru sreću u Kataloniji (ne u Španjolskoj!).

Zahvalili smo i Čedo je već htio krenuti kad sam viknuo:
– Stani, čekaj, daj nađimo tamo negdje ima par boca one vode! Dajmo im jednu!

Te je godine neviđenom marketinškom kampanjom, na tržište izbačena “Muška voda” iz Kladnja, u Bosni. Pripisivana su joj čudotvorna afrodizijačka svojstva. Uspjeh je na tržištu cijele Europe bio senzacionalan tako da smo našem starom prijatelju, Joseu Nogueri, vrhunskom španjolskom i svjetskom podvodnom lovcu, standardnom reprezentativcu, obećali da ćemo mu na Mallorcu donesti par boca jer “on je već u godinama pa će mu dobro doći”. Ali morao je obećati da će je početi piti tek nakon završenog natjecanja. To smo mu obećali, uz opći smijeh i zafrkanciju za vrijeme boravka na Euroafričkom kupu, na Ustici, na Siciliji. Sa sobom smo ponijeli pet-šest tih slavnih zelenih, plosnatih, bočica, da ih podijelimo “potrebitima”.

– Muška voda, Sexwasser! – objasnio je Čedo.
– Ole, muska voda, yes, yes, muy buena! – smijala se cjelokupna granična posada. Iza nas su već počeli trubiti tako da smo trebali krenuti. Obostrano mahanje nisu ni najmanje odavali da reprezentacija komunističke Jugoslavije ulazi u fašističku Francovu Španjolsku.

Prije nas u Španjolskoj je bila jedino naša reprezentacija u podvodnom lovu 1961. godine u Almeriji, i 1963. “Dinamo” na utakmici finala Kupa velesajamskih gradova s “Valencijom”.

Kao što sam spomenuo, prva jugoslavenska sportska reprezentacija u Španjolskoj bila je naša reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u podvodnom ribolovu u Almeriji 1961. godine. Iako ja nažalost nisam bio tamo, a trebao sam biti, želim ovdje prepričati dva zanimljiva događaja koja su se, u Almeriji dogodila članovima naše tadašnje reprezentacije.

Reprezentacija je tada bila sastavljena na način da je desetak najboljih podvodnih lovaca imalo izlučna međusobna natjecanja, kondicione treninge i provjere u dugotrajnom plivanju, ronjenju u dubinu i na razne druge mjerljive načine kako bi se odabrala najbolja ekipa za težak lov na dubini kakav je bio predviđen u akvatoriju Almerije. Na tom desetodnevnom bodovanju Jerko Domančić i ja smo bili najbolji. Ja sam već tada mogao zaroniti pet puta na 28 metara za 10 minuta. Treći je bio Pero Senjanović, a četvrti je bio moj otac, Zvonko Balenović. Ja sam tada bio još maloljetan pa sam otpao. Upao je moj otac. Oni su u Almeriji imali nekoliko dana na raspolaganju za pregled terena i šetnju po gradu. Tako im jednom, dok su sjedili na terase neke gostionice, priđu dva čovjeka i na neki internacionalni način, koristeći dosta ruskih riječi, zapitaju Jerka, Peru i mog staroga, a bilo je na njihovim trenirkama jasno vidljivo da su iz Jugoslavije, jesu li oni komunisti. Sva trojica su se našla u nedoumici što da kažu. Nisu znali jesu li to nekakvi provokatori, tajna policija, ili što drugo. Kad su ova dvojica vidjela da su naši dečki u nebranom grožđu, objasnili su im da su oni šefovi ćelije zabranjene Komunističke partije Španjolske u Almeriji, i da bi oni željeli njih pozvati na drugarski ručak i da im predstave svoje drugove, kojima bi sigurno bila čast upoznati i družiti se s drugovima iz komunističke Titove Jugoslavije. Naši dečki koji definitivno nisu bili komunisti tek sada nisu znali što će. To je ipak bila 1961. godina kad je Francov fašistički režim bio na vrhuncu moći. No Španjolci su inzistirali i gotovo na silu odveli ih u neku staru kuću u centru grada, gdje se u tren skupilo dvadesetak “drugova”. Poslužen je ručak, redale su se zdravice s ubitačno jakim crnim vinom, tako da, kako kaže Pero Senjanović koji mi je te dogodovštine pričao, nisu znali kako i kada su izašli iz te komunističke “podružnice”, i kaže da se samo sjeća da je “Balena” (moj otac) promumljao da odmah moraju šmugnuti u prvi hotel, da ih netko ne vidi. Neki hotelčić je na sreću bio odmah preko puta, oni su pozaspali do idućeg dana, a kad su došli na recepciju, bilo im je rečeno da im je bila čast što su bili njihovi gosti i ne trebaju platiti ništa.

Drugi događaj se dogodio prigodom proglašenja rezultata natjecanja i ceremonije završetka Svjetskog prvenstva. Sve je bilo jako pompozno i svečano s puno uglednika s lentama preko prsiju, ordenima, a visoki časnici sa zlatnim epoletama na svečanim uniformama raznih rodova vojske. Pred kraj ceremonije jedan, očito prilično visoko rangirani časnik, priđe kapetanu naše reprezentacije, Kitu, salutira i uruči mu neku lijepu drvenu kutijicu od prilike veličine tvrdo ukoričene enciklopedije, kazavši da je to njihov dar jugoslavenskoj ekipi. Prije nego je Kit stigao otvoriti kutiju, časnik se izgubio u mnoštvu. U kutiji je bila složena svilena crvena zastava sa zlatnim izvezenim srpom i čekićem i zvijezdom petokrakom (za mlađe čitaoce; to je međunarodna zastava Komunističke partije, a bila je i državna zastava Sovjetskog saveza) Pero kaže da je Kit problijedio k’o krpa, zatvorio kutiju i da ju poslije nitko više nije vidio.

No, da se vratim u 1968.
Ispred nosa nam je pobjegao zadnji trajekt za Mallorcu. Razgledali smo prekrasnu Barcelonu, prespavali i u Palmu de Mallorca stigli jedva na vrijeme da se smjestimo, otuširamo i u zadnji čas stignemo na ceremoniju otvaranja natjecanja.

U nekakvoj baroknoj palači je bio priređen prijem dobrodošlice za natjecatelje, uzvanike i svakakve grebatore kojih svagdje u svijetu ima u neograničenom broju. Ovdje ih je bilo barem trostruko više nego nas, natjecatelja iz dvadesetak zemalja. U raskošnoj dvorani, punoj golemih ogledala, tapiserija, lustera i staklenih vratiju koja su vodila na terasu s koje je pucao pogled na cijeli zaljev, naguralo se barem dvjesto ljudi. Po sredini dvorane bio je prostrt stol dugačak preko dvadeset metara. Ali, na cijelom tom stolu bilo je nekih jadnih desetak pladnjeva s klasičnim bezveznim narescima sira, pršuta, salame, maslina. A mi gladni ko vuci! Zadnje što smo jeli bio je hotelski doručak u Barceloni i nekakvi sendviči na trajektu. Taman sam se progurao do stola i htio “osvojiti” jedan pladanj, kad mi ga ispred nosa uzme konobar i krene s njime prema dnu sale, na čelo stola, gdje se naguravalo desetak uniformiranih oficira. Po gustoći zlatnih epoleta, lenti i onih šarenih oznaka za ordene i medalje, bilo je očito da se radi o visoko rangiranim oficirima. Gurao sam se za mojim konobarom kroz gomilu. Kad je postavio pladanj pred njih, progurao sam se i zgrabio pladanj. Je**te se, ja sam gladan!

– Desculpe por favor, però yo y mi equipo tenemos muy hambre. (Oprostite, ali ja i moja ekipa smo jako gladni).
– No, no, es por su exelencia! (Ne, ne to je za njegovu ekselenciju!) – vukao je pladanj s druge strane konobar, pogledavajući na skoro dva metra visokog tridesetogodišnjaka, odjevenog u klasično šminkersko morsko odijelo; bijele hlače, plavi sako sa zlatnim gumbima, bijela košulja i svileni šal ispod košulje. Oko njega se dakle, rojila sva ta svita generala i admirala!

Istini za volju, i ja sam bio obučen skoro jednako kao i on, samo što sam na lijevoj strani svog tamnoplavog sakoa imao prišiven jugoslavenski grb i ispod njega izvezeno “Jugoslavija”. Uvidio sam da je vrag odnio šalu, ispustio pladanj i ispravio se, tako da me su exelencia mogla cijelog vidjeti, a i pročitati natpis na prsima.

– Usted es de Jugoslavia? (Vi ste iz Jugoslavije) zapitao me je i istovremeno pokretom glave dao konobaru znak, kojega je stari mačak sigurno dobro razumio, a to je vjerojatno bila zapovijed da potraži jugoslavensku ekipu i dobro ju nahrani.

To je bio nitko drugi nego “glavom i bradom”, princ Juan Carlos, prijestolonasljednik Španjolske. To sam, naravno, shvatio tek kasnije.

Razgovor je počeo uobičajenim pitanjem kako tako dobro govorim španjolski, na što sam ja, također uobičajeno, odgovorio da je to vrlo daleko od dobrog španjolskog, a da mi je olakotna okolnost ta što dolazim s jednog otoka čiji lokalni dijalekt talijanskog jezika dosta sliči španjolskom, a i to što sam lani bio mjesec dana na Kubi. Bio sam mu očito zanimljiv. Nije znao o čemu da me više ispituje o Titovoj Jugoslaviji ili o Castrovoj Kubi. Ne znam točno koliko vremena je razgovor trajao, ali znam da su me svi oni generali koji su se lijepili na njega htjeli valjda u top strpati. Ukrao sam im su exelenciu praktički do kraja tog prijema prekinutog jedino njegovim kratkim pozdravnim govorom s kojim je Euroafričko prvenstvo u podvodnom lovu proglasio otvorenim. Sve ga je zanimalo, a po njegovim pitanjima i komentarima vidjelo se da je svjestan da je Tito vrhunski državnik, a ne običan komunistički diktator staljinističkog tipa, a i da cijeli vrag socijalizma nije tako crn kako ga se prikazuje. Ja sam život u Jugi opisivao onakvim kakav je te 1968. već bio, a to je bilo da se živi sasvim pristojno, nema nikakvih vidljivih represija, itd.

Sutradan ujutro natjecanje je počelo, ali i završilo, grozno! Očito da je prijestolonasljednik otputovao pa se više nije trebalo glumiti. Na matični brod koji nas treba odvesti na skupinu nenastanjenih otočića i hridi zvanih Cabreras, gdje će se natjecanje održati, čekali smo u nekoj uvalici više od četiri sata. Nekom pametnjakoviću palo je na pamet da se, kako bi uštedili na vremenu, autima prebacimo do rta najbližeg Cabrerasima te da se tamo ukrcamo na brod koji će nas prebaciti na zonu lova. Konačno je nešto prije podneva neki turistički brod na kojeg smo jedva stali stigao po nas koji smo glupošću organizatora već bili totalno dehidrirani, ogladnjeli i iznervirani. Najgluplje je to što je Cabrera od punte gdje smo se ukrcavali jednako udaljena kao i lučica mjesta otkud je taj brodić krenuo i od kud kreću svi izleti na Cabreras. Naši čamci su nekim čudom već bili tamo. A to su bile nekakve orahove ljuskice, prema kojima su one batanice na Kubi bile respektabilne brodice. U te plastične čamčiće, bili su svi jednaki, doista su stala jedva dva čovjeka.

Zbog ovako ogromnog zakašnjenja, vrijeme natjecanja je skraćeno na samo četiri sata. To je bila voda na mlin domaćinima Španjolcima, ali i Talijanima koji su na Mallorci bili preko mjesec dana na pripremama i pregledu terena. Svatko od njih imao je zabilježene “rupe” barem pet kirnji od po 15 do 25 kg. Naravno da će oni skakati od jedne do druge kirnje i u roku od dva sata imati najveći dio ulova već u čamcu. Mi koji nismo imali tu priliku, trebamo “prekopavati” teren tražeći zone na kojima obitava riba koja se lovi.

Ne znam jesam li već negdje prije spomenuo da se u toku jednog ozbiljnog natjecanja od šest sati prepliva oko 7 milja, zaroni preko 100 puta. Ukupan je zbroj boravaka pod površinom od preko dva sata. Ja sam za to vrijeme na jednom ozbiljnom natjecanju gubio po 5-7 kg svoje težine.

Skočio sam u more i počeo plivati. Plivao sam po dosta lijepom terenu, ali bez ribe. Za dva sata sam ulovio samo pet riba.

Također moram spomenuti da sam zbog lanjskog uspjeha na Svjetskom prvenstvu na Kubi, a i dvostrukoj pobjedi na Kupu gradova i Kupu nacija u Lošinju, bio smatran favoritom. To nije bilo realno jer je način lova na Kubi i ovaj ovdje, dijametralno suprotan. Tamo je bila bitna brzina, izdržljivost i snalažljivost i nije bilo toliko važno na kojem terenu loviš jer ribe ima u neograničenom broju i to na plitkom. Svi natjecatelji (naravno, osim domaćina) imali su samo jedan dan za razgledavanje terena, tako da na startu nitko nije bio u značajnoj prednosti.

Ovdje je bila sasvim druga priča. No, usprkos tomu što smo na Mallorcu došli u zadnji čas, novinari, kapetani drugih ekipa, a i priličan broj natjecatelja slabijih ekipa, visili su stalno nada mnom, preplivavali preko mene, zaplitali konopce od signalne bove, zaranjali na istu rupu gdje i ja, ukratko, gnjavili me i ometali. Otarasio sam ih se tek kad sam počeo pretraživati dublje terene, od oko 25 metara dubine, što je za većinu tih mojih pratilaca bilo preduboko.

Oplivao sam jednu stjenovitu i strmu puntu iza koje je bila potpuna bonaca. Teren se strmo rušio do dubine od dvadesetak metara, a onda se dno, obrašteno gustom posidonijom dalje blago spuštalo prema dubini. Cijelo to područje bilo je posuto golemim gromadama kamenja odlomljenih s litice koja se izdizala iz mora. Oko nekih gromada motala su se jata malih šaraga. Gdje ima malih, bit će i većih. More je bilo bistro kao kristal. Zaronio sam, pet-šest puta sam jako zamahnuo perajama i onda se pustio da inercijom i smanjenjem uzgona propadam prema dnu, bez većeg utroška energije. Odjednom me trgne sigurnosni konop koji je zakvačen karabinerom za moj pojas s olovima, a gore je vezan na plutaču koju obavezno moram vući za sobom. Imam 25 metara konopa, a do dna mi nedostaje još pet metara. Sigurno mi se na površini konop zapetljao u nekakav čamac. Osim mojeg čamčića stalno su me i dalje pratila još dva-tri čamca s novinarima i snimateljima ili nekakvi funkcioneri. Pogledao sam prema površini, ali nikakvog čamca iznad mene nije bilo. Konop je bio napet ravno do površine i moje narančaste bove. Osjećao sam se odlično i već sam se počeo hvatati za karabiner da ostavim bovu i nastavim roniti do dna jer sam vidio da je dolje sve puno šaraga. Ipak je razum i poštivanje pravila prevladao. Polagano sam se okrenuo i izronio. Pozvao sam svoj čamac i zatražio da mi na bovu nadovežu još jedan kolut od 10 metara konopa, kojeg sam imao u torbi.

Kad je barkajol to obavio, već sam se nadisao i zaronio na jedan kamen koji je bio točno ispod čamca. Dno je izgledalo tako blizu, odnosno, izgledalo je kao da lebdim u zraku. Na pola puta počeo sam tonuti i sve brže se približavati dnu. Kako sam “prizemljio” na izlazu iz rupe se pojavio jedan lijepi šarag. Bez da tražim neki atraktivniji plijen, upucao sam ga, odbio se od dna i krenuo prema površini. Pogledao sam prema površini i vidio da je i za 10 metara produženi konop skoro napet. Dakle, dubina je bila preko 30 metara. Sasvim mirno, bez ikakvih problema izronio sam, skinuo šarga s ostiju, ubacio ga u čamac i počeo se spremati za drugi uron.

Već i prije sam, trenirajući s Giulianom Treleanijem na Sardiniji, ronio i na 40 metara, ali ovo je bio prvi put da sam lovio ribu na dubini preko 30 metara. Tada su to mogli samo Scarpati i Santoro iz Italije i Desault iz Francuske. Mislim da tada na dubini preko 30 metara nije lovio nitko od Španjolaca, a pogotovo nitko iz drugih zemalja. Tu su negdje blizu bili budući španjolski i talijanski “mladi lavovi”, moji vršnjaci Amengual, Carbonell March, Mazzari, Toschi, ali njihovo vrijeme je tek dolazilo. Uostalom, ribe je bilo i na plićem toliko da zaista nije bilo potrebno topiti se na tim dubinama.

Šaraga je bilo dolje toliko da sam već u poniranju odabirao kojega ću upucati tako da nisam trošio mnogo vremena na dnu i svaki uron je završio ulovom.

Nakon manje od pola sata očito se razglasilo da Balenović lovi šarge na 30 metara jer su se pojavile dvije snimateljske ekipe, brod sa žirijem i još par čamaca s “uglednim” gostima. Uglavnom, gužva i ludnica oko mene. Snimatelji su me pitali za dozvolu da mogu snimati u moru. Dozvolio sam im, ali sam brodu sa žirijem dovikivao da ostale čamce udalje jer ja ne mogu izranjati tako da pazim da ne lupim glavom u dno nekog čamca. Uz odobravanje su odgovorili da će svakako brinuti o tome, ali nisu napravili ništa. Meni je ronjenje i lov išao sasvim dobro, tako da nisam htio gubiti vrijeme na svađu s gledaocima, koji su se već počeli i kupati oko svojih brodica, a kamoli da bi se maknuli na sigurnu udaljenost. Brinulo me je jedino to što su šargi bili maleni; jedva malo preko dozvoljene težine. Imao sam, kao i svaki podvodnoribolovni natjecatelj izvježbano oko, tako da se vrlo rijetko moglo dogoditi da pucam u ribu lakšu od 500 grama, koliko je bila najmanja dozvoljena težina.

Sudački brod je ostao do kraja u blizini, i ja sam točno s zvukom sirene koja je označavala kraj takmičenja, izronio i popeo se u svoj čamčić. Imao sam 32 ribe, od toga 27 šaraga ulovljenih u posljednja dva sata. Znači da sam svake 4,5 minute vadio po jednog šarga.

Kad sam predao ribu na matični brod vidio sam ono što sam i očekivao. Španjolci i Talijani su imali svaki po četiri-pet kirnji od 10 do 25 kila težine. Ja tu nemam što tražiti. Ipak, moja je vreća s ribom, osim tih šest s kirnjama, bila najveća.

Tada je počela druga faza totalne dezorganizacije: prvo se čekalo preko jednog sata da se skupe svi čamci, onda nisu znali napraviti tegalj, onda kad je konačno tegalj krenuo, počeli su im pucati konopi i čamci se međusobno počeli sudarati i nekoliko ih se prevrnulo itd. U onu uvalicu gdje su bili naši auti došli smo kad se već počeo spuštati mrak. Brod s ribom otišao je u neko malo mjesto dobrih 12 milja daleko od mjesta gdje smo se mi iskrcali. Prošla su druga dva sata dok su se svi skupili u toj lučici koja se zove Portopetro. Konačno, kad se je već počeo spuštati mrak, a u Španjolskoj je to za cijeli sat kasnije nego kod nas, počelo je vaganje. Iako je svima, natjecateljima i publici bilo već dosta svega, organizatori su napravili cijelu predstavu od vaganja. To je naravno, podrazumijevalo da se najveći ulovi, najvećih favorita važu među posljednjima. Među njima sam bio i ja. Taj princip favorite ne favorizira nego hendikepira jer riba stajanjem, pogotovo na vrućini, gubi na težini, a težina je u ono doba bila jedini kriterij bodovanja. Međutim, drugi favoriti osim mene, Španjolci Gomis i Noguera, Talijani Gaspari, Scarpati i Santoro te Francuz Desault, imali su uglavnom velike kirnje, a jedino sam ja imao samo manju, bijelu ribu. Tako je ispalo da je moja riba koja je bila ulovljena dok je imala dozvoljenu veličinu, preko 500 grama, sada, iza ponoći kad sam ja došao na red za vaganje, izgubila desetak posto od svoje težine. Rezultat toga je bio da mi je 21 riba bila škartirana jer je bila ispod 500 grama. Sve su bile za 5, najviše 10 grama ispod minimuma. Da mi je bila s težinom koju je imala dok je bila ulovljena, bio bih četvrti, možda i treći. Ovako sam bio petnaesti, a što mi je bilo najgore, od nas trojice reprezentativaca, bio sam najlošiji. Bilo mi je dosta svega!

Bio je to početak kraja moje natjecateljske karijere. Šteta jer sam s 24 godine, bio izuzetno mlad i imao sam još najmanje deset, a i više godina do dosizanja maksimuma u podvodnom lovu.

Iduće Europsko prvenstvo se nakon 1968. godine na Mallorci održalo na Lošinju, početkom rujna 1970. Mislim da sam u reprezentaciju ušao na izričiti zahtjev predsjednika našeg saveza admirala Josipa Černyja s obrazloženjem da svakako moramo pobijediti na domaćem terenu i osvojiti to Europsko prvenstvo.

I upravo tu, nigdje drugdje nego kod kuće, na Lošinju, dobio sam završni udarac svojoj vrhunskoj karijeri. Sve je bilo krivo postavljeno. Imperativ pobjede bio je režiran na potpuno krivi način. U reprezentaciji smo bili Čedo Domijan, Marko Matić i ja. Isti sastav kao na Mallorci. No, ovdje nećemo biti prepušteni sami sebi kao u Španjolskoj, nego će nam na “usluzi” biti svi domaći izvrsni lovci: braća Hajtun, Trilijano Francisković, Klaudio Toić, Ratimir Lenac, Boris Makarun i barem još toliko mlađih lovaca. Oni će sa svojim barkama za vrijeme natjecanja obilaziti teren, gledati kako love drugi najbolji lovci, Francuzi, Talijani i Španjolci. Uz to, voditi će nas na svoje “tajne” pošte koje “nitko ne zna”. To je bio totalni fijasko! Ja za takav plan, prije početka natjecanja nisam znao. Da sam znao, vjerojatno bih mu se usprotivio. Ta i Čedo i ja smo područje Palacola i sike od Palacola poznali kao svoj džep, a i Marko Matić je na Lošinju bio mnogo puta. Nekoliko dobrih zona već se u ono doba zvalo “Dubijeve ploče” ili “Balenovićeva pozicija”. Uostalom, prije natjecanja smo kao i svi ostali pregledavali teren i pamtili i zapisivali gdje smo vidjeli ribu. Ali ti su naši savjetnici jurili gore-dolje po ribolovnom terenu i nastala je silna zbrka.

Lov sam započeo na braku od Bika i sve odmah je krenulo naopako. Na nekoliko mjesta gdje sam bio siguran da ću naći ribu, nije je bilo. To se često događa. Dva Engleza su mi stalno bila za vratom i nervirala me, tako da sam podlegao nagovoru Jure Hajtuna da se prebacim na “Siku od bovete” jer tamo nema nikoga i dobri su tereni. To sam i ja znao. Ali od Bika do Bovete ima četrdeset minuta vožnje, a to je izgubljeno vrijeme. Kad sam konačno na Boveti skočio u more, tamo je već bilo troje-četvero vrhunskih lovaca. Onda je dojurio netko s viješću da na Žnjorcima, što je jedna mala hrid opet tri milje natrag prema Orudi, jedan Francuz lovi velike brancine jednog za drugim i tamo je sâm. Neka odmah idem tamo! Izbezumio sam se i počeo se derati neka me konačno puste na miru loviti, ali je već bilo prekasno. Iznervirao sam se. Kada sam i našao ribu, promašivao sam, apneje su mi bile upola kraće nego inače. Ukratko; katastrofa!

Ekipno smo bili četvrti, što je na onakvom terenu gdje smo inače suvereno vladali bio pravi debakl. Na sreću, Čedo se nije dao smesti našom “pobjedničkom” strategijom, ali to nije bilo dovoljno da barem on postigne neki vrijedan rezultat. On je bio osmi, ja deseti, a Marko Matić dvanaesti.

Htio sam u zemlju propasti od razočaranja i odlučio sam da se više ne natječem. Da se povučem dok se još nisam potpuno osramotio.

Onda mi je nakon deset godina pukao film i počeo sam sve iznova. Jednu godinu sam od najniže, treće kategorije lovca, u koju sam pao zbog nenastupanja, dospio do prve kategorije, a iduće godine, u vrlo zahtjevnom državnom prvenstvu koje se sastojalo od tri natjecanja po dva dana na južnom, srednjem i sjevernom Jadranu, osvojio naslov prvaka Jugoslavije.

Tek sam se tada doista čista obraza mogao povući i dati prostora novoj još boljoj generaciji. Vjerujem da sam svojim uspjesima u zlatno doba podvodnog ribolova doprinio da je Lošinj postao i ostao “prijestolnica podvodnog ribolova” i fenomen da se iz jedne male otočke sredine od desetak tisuća stanovnika, koliko čine Cres i Lošinj iz generacije u generaciju rađaju vrhunski svjetski podvodni ribolovci. Kao što to volim, i ovu tvrdnju potkrijepit ću jednom anegdotom: jednom, pred nekih petnaestak godina priđe mi Norina, sestra Renata Zorovića s Pogane na Punti Križa, čiju sam cijelu obitelj osobito cijenio, a nadam se i, ona mene i zabrinuto mi kaže: “Ma, barba Dubravko, recìte mom Danielu da se molâ tega ronjenja i lova z puškom, ja se tako bojim da mu se ča ne dogodi.”

Draga Norina, u krivu crkvu si se došla moliti i za neizlječivu bolest lijeka tražiti. Tko jednom osjeti zov morskih dubina, netko tko je jednako zaražen, kao što sam ja, neće ga moći od te strasti osloboditi. Ja ga samo mogu uputiti kako će moći prepoznati gdje su mu granice i kako razumom pokoriti strast.

Generacija Daniela Gospića ne samo da je dosegla moje uspjehe u tom sportu, nego ih uvelike nadmašila. Iako u formiranju te generacije nisam izravno sudjelovao, ja sam na to ponosan.

No iz podvodnog lova kao sporta, i ostalih podvodnih sportova nisam se potpuno povukao. Počeo sam preuzimati funkcije na međunarodnom planu. Bio sam sudac na međunarodnim natjecanjima, delegat CMAS-a, potpredsjednik komisije za podvodni lov. Dugo sam bio izbornik i kapetan jugoslavenske, a kasnije i hrvatske reprezentacije. Konačno sam bio i predsjednik Hrvatskog ronilačkog saveza, pa i načelnik Odjela za zaštitu podmorja i ronilaštvo u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza.

IZVOROtoci.net
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here