Na putu za Indiju: Braća Ugolino i Vandino Vivaldi

Andrea Zovko

277

U svibnju 1291. godine kršćani su izgubili posljednju utvrdu na Istoku – grad Saint-Jean d’Acre (Acca). Bio je kraj križarskih ratova i na trgovačkim putovima europskih trgovaca u Indiju došlo je do nepremostive prepreke.

U tom je trenutku hitna zadaća bila pronaći morski put do Indije, kojeg je Vasco da Gama uspio riješiti tek dva stoljeća kasnije. Dok je Bagdad pripadao Arapima, koji su bili vrlo poduzetni trgovci, postojala je, iako ograničena, mogućnost trgovinskih odnosa sa zemljama Indijskog oceana preko Egipta. Istočna roba, koja se dosta upotrebljavala, posebno začini, pronašla je nove putove prema talijanskim lukama, a preko njih u druge europske zemlje. Međutim, nakon što su Mongoli osvojili Bagdad, 10. veljače 1258., kalifat u Mezopotamiji je pao. S Mongolima, koji nisu posjedovali trgovinske rute, slabe veze s Indijom bile su potpuno oslabljene. Zato je gubitak u Saint-Jean d’Acre u Palestini (18. svibnja 1291.) bio viđen kao potpuni prestanak trgovine s Indijom. Tada se pojavila ideja kako bi na drugu stranu mogli doći na drugi način. Teško je dokazati da je ekspedicija, koja se uputila iz Genove 1291. godine da bi došla do Indije morskim putem, doista poslana potaknuta tim idejama. No, vjerojatnost takve veze događaja je velika.

Braća Vivaldi pokušavala su doći do Indije brodom, oplovivši Afriku s južne strane.

Evo što su kasnije o tom događaju pisali izvori:

“Te su se godine Tedisio Doria, Ugolino Vivaldi i njegov brat Vandino, uz još dva mlada redovnika i par građana Genove, počeli pripremati za putovanje koje nitko drugi nije pokušao. Opremili su galije najboljim zalihama hrane, pitkom vodom i drugim potrebnim stvarima te su se u svibnju uputili u Ceutu kako bi se oceanom otisnuli u indijske zemlje i kupili razne robe. Nakon što su zaokrenuli oko rta nazvanog Gozor (Jubi), o njima više nitko nije ništa čuo.

Neka ih Bog sačuva i dovede natrag u domovinu zdrave i neozlijeđene.

Ono što ime se dogodilo na tom putovanju i danas, 30 godina poslije, ostaje nepoznato“

Vjerojatno je netko vidio đenoveške brodove kod rta Jubi. No o daljnjoj sudbini hrabrih istraživača nitko ništa nije znao: članovi ekspedicije nestali su bez traga, a svi pokušaji da se sazna što im se dogodilo nisu doveli do pozitivnih rezultata.

Moguće je, iako gotovo nevjerojatno, da su oba broda stigla na svoj cilj – u Indiju. Mnogo je vjerojatnije da su pomorci umrli negdje na zapadnoj obali Afrike – bilo tijekom brodoloma, bilo u zatočeništvu, bilo od bolesti ili drugih uzroka.

Godine 1315. Sorleone Vivaldi, sin nestalog Ugolina, poduzeo je sve kako bi otkrio sudbinu svoga oca. Zanimljivo, nije otišao u zapadnu, nego u istočnu Afriku i stigao u Mogadishu. Benedetto Vivaldi, brat Sorleonea, otišao je čak u Indiju u društvu određenog Perchivallea Stanconea i umro tamo 1321. godine. Očigledno je i njega privukla nada da će saznati nešto o nestalom ocu, no i to je bio uzaludan pokušaj.

Gotovo 150 godina kasnije, talijanski Antoniotto Usodimaro, u službi portugalskog princa, poznatijeg pod imenom Henry Moreplovac, stigao je do rijeke Gambija 1455. godine. Vjerovao je da naišao na posljednjeg potomka pomoraca, sudionika nestale ekspedicije, i 12. prosinca 1455. napisao je o tome detaljno izvješće svojim vjerovnicima u Genovi. Nažalost, ova je bila prilično izmišljena i neutemeljena.

Noviji istraživači izmislili su druge priče o ekspediciji Vivaldija, koji također nisu vjerodostojne.

Rani talijanski znanstvenici otvoreno su priznali da se o ekspedicija Vivaldija definitivno ništa ne može reći. Foleta, koji je 1585. godine pisao povijest Genove, ističe da su brodovi koji su otišli u izviđanje morske rute za Indiju, prošli kroz tjesnac u smjeru zapada „no kakav je bio ishod njihovih velikih namjera, nitko nikad nije saznao.”

Prije povratka Marka Pola u domovinu 1295. godine, u Europi se gotovo ništa nije znalo o istočnoj Aziji. Stoga je malo vjerojatno da je 1291. bilo tko imao namjeru ploviti preko Zapadnog oceana u istočnu Aziju i „Indiju“.

Usput, u to je vrijeme, sama pomisao o sferičnom obliku Zemlje, bila odbijena od Crkve kao heretička. Samo je nekoliko prosvijetljenih umova bilo upoznato s ovim nazorom i vrlo malo ih se usudilo prihvatiti ga. Međutim, među njima su bili istaknuti ljudi poput Alberta Velikog (XII stoljeće) i Rodgera Bacona (XIII stoljeće), koji su dobro poznavali klasike antičke književnosti, i dijelili svoja razmišljanja o zaobljenosti Zemlje i na taj način ih popularizirali. No primjer kako je bilo opasno širiti takve nazore u Italiji su Pietro iz Abana i Cecco Ascoli, koji su spaljeni kao heretici – jedan 1310., a drugi 1327., nakon što su tvrdili da je Zemlja kugla.

Caddeo je pak tvrdio da su braća Vivaldi vjerojatno barem uspjela zaobići Afriku s juga. On temelji svoju pretpostavku na zapanjujuće pravilnoj slici kontura afričkog kontinenta na nizu mapa sastavljenih nakon 1300. godine.

Neosporna je činjenica da se nakon 1300. ili čak već nakon 1291. (godine putovanja braće Vivaldi) nikada više nije sumnjalo da se Afriku može obići s juga. Boccaccio je, na primjer, razmotrio, oko 1300. godine, mogućnost takvog putovanja kada je napisao:

“Zapadno (Atlantsko) more dio je Etiopskog mora” (Hespe – mare ethiopici Oceani pars est).

Na suvremenom jeziku to znači da je Atlantski ocean dio Indijskog oceana.

Plovidba braća Vivaldi bilo je preuranjen i riskantan pothvat koji nije uspio. Oni su prvi pokušali otvoriti morski put do Indije i time zaslužili slavu iako je pokušaj doživio fijasko.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here