Brodovi Križara

Andrea Zovko

554

Svoj doprinos u povijesti brodogradnje dali su i hodočasnici i križari. Kada je, nakon mirnih pohoda hodočasnika u Svetu Zemlju krenuli i Vitezovi križari, brodovi su počeli prevoziti novi teret – razno oružje. Takvi kombinirani „teretno-putnički – vojni” brodovi ušli su u povijest brodogradnje kao „nave”. Bio je to tip dvopalubnog broda s dva jarbola i latinskim jedrima čija je nosivost bila oko 200 tona. Uobičajene nave mjerile su od pramca do krme oko 20 metara, njihova visina od kobilice do najvišeg vrha nadgrađa bila je 13 metara, a gaz je mjerio 6 metara. Unatoč tome što su izgledale nespretno nave su se pokazale prilično učinkovitima za transport morem.

O tome pak svjedoče činjenice. U odgovoru na upit poslanika francuskog kralja, koji je 1201. godine, prije Četvrtog križarskog rata, zatražio da se osiguraju brodovi za prijevoz trupa, venecijanski dužd je napisao: „Osigurat ćemo vam brodove za prijevoz 4.500 konja, 9.000 štitonoša, 4500 vitezova i 20.000 pješaka. I ljudi i konji imat će zalihe hrane za devet tjedana putovanja… “

U prednjem i stražnjem dijelu nave bile su dvije kule nalik šatoru dok je srednji dio broda bio je povišen dobrih deset metara. Samo nekoliko metara iznad kobilice na četiri (odnosno dva metra ispod vodene linije) nalazila se međupaluba – paluba za smještaj pučana. Nad međupalubom se, po cijeloj dužini broda, prostirala glavna paluba, a iznad nje – potpaluba-platforma.

Na ovoj platformi s obje strane broda bile su smještene kabine, rezervirane za bogate putnike (kao što je bio vitez Konrad Grünenberg iz Konstanza, najvećeg grada na Bodenskom jezeru). Krov kabine služio je kao potpora za ogradu, a tijekom burnog i kišovitog vremena pružao je zaklon. Ujedno je služio i kao zaklon od užarenih zraka podnevnog sunca jer su preko njega navlačili tendu.

Neke zanimljive bilješke ostavio je sam Konrad Grünenberg koji se, jednog dana u listopadu 1186. godine, sa svojim prijeteljem Kasparom Geisbergerom iz venecijanske luke uputio na putovanje u Svetu zemlju.


Kako je izgledalo putovanje hodočasnika na tim brodovima može se suditi prema njegovim bilješkama.

„Kupite krevet, četiri lanene plahte, madrac, dvije jastučnice, dva jastuka punjena perjem, kožni jastuk, tepih i veliki sanduk”, savjetuje Grünenberg.

“Lezite u krevet čisti i uši i buhe vas neće previše smetati. Zalihe vina i vode i ne zaboravite pripremiti, a baškot uzmite u dvostrukoj ili trostrukoj količini. Oni se ne kvare.

Naručite u Veneciji veliku krletku: u njoj ćete držati pticu. Onda kupite svinjske nogice, dimljeni jezik i sušene štuke. Na brodu vas hrane samo dva puta dnevno, no time se nećete zasititi. Umjesto kruha tamo daju uglavnom stare baškote, tvrde kako kamen, s ličinkama, paucima i crvenim crvima. I vino je vrlo čudnog okusa. Ne zaboravite ručnik za lice. Na brodu su oni uvijek ljepljivi, smrdljivi i topli. Zatim se pobrinite da imate dobar parfem i mirisna sredstva jer je tamo vlada takav smrad kojeg je nemoguće opisati riječima”, dodaje Grünenberg.

Smrad je dolazio od otpadaka hrane, fekalija prouzrokovanih dizanterijom, znojne odjeće i povraćanja putnika koji su patili od morske bolesti. U sve to miješao se i oporan vonj stajskog gnoja kojeg nije mogao prikriti ni najjači parfem mošusa. Naime, svaki brod, koji je kretao na „sveto putovanje”, imao je palubi štalu. Trideset do četrdeset konja visjelo je u kožnom remenju, dajući im mogućnost da kopitima jedva dotiču palubu. Rzali su njišući u ritmu s kretanjem broda i klizeći kopitima po daskama na podu.

Patron ili kapetan broda bio je, po pisanju Grünenberga, mletački patricij koji ni na brodu nije mijenjao status svog društvenog stila života. Njegova osobna posluga bili su dva paža iz plemićkih obitelji, majordom, batler i sobar.

Viši časnik zvao se komes (lat. Comes), a svoj je službeni položaj obavljao uz pomoć srebrne zviždaljke, koja mu je pomagala u „postizanju“ reda i mira.

Za jedra je bio zadužen sam patron, a navigatora su zvali pilot. Njemu su pomagali kormilari. Osim njih posadu broda činili su i liječnika, brijač, krojač i postolar.

Najniži u hijerarhiji bili su galijoti ili veslači – mornari. Galijoti su radili kao utovarivači u luci, a potom pomagali da brod isplovi iz luke. Na otvorenom moru, brod he plovio uglavnom na jedra, uz, naravno, uvjet da ima vjetra.

Općenito, plovidba se nikako nije noglo smatrati brzim prijevozom. Prema Grünenbergu „plovidba iz Venecije do Jaffe trajala je deset tjedana”. Na putovanju, brod bi se na nekoliko dana zaustavio na otoku Krfu i drugim otocima kako bi putnici mogli protegnuti noge na čvrstom tlu.

Ponekad su se događale i manje nezgode, koje su uglavnom završavale dobro, no po dolasku na Rodos znali su se dogoditi neugodni susreti s piratima koji su putnicima pokrali osobne stvari i, u konačnici, bili prilično zadovoljni plijenom. Međutim, bilo je i slučajeva prirodne smrti ili padova preko palube.

Sve u svemu uzbudljivo putovanje ukoliko su putnici bili voljni prihvatiti ovakve uvjete na brodu.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here