60 obitelji – 120 brodova

215
60obitelji

Prekrasna mala, trokutasta plaža od oblutaka s vanjske strane zemljanog lukobrana u Krilu Jesenice, mjestašcu nadomak Splita, zimi je, kakvog li šoka, potpuno prazna. No, s unutarnje strane istog tog lukobrana, u portu krcatom brodovima, drvenim i čeličnim, aktivnost započinje u rano jutro – brusi se, zavaruje, »pituraje«…

Zapravo, mogla bi to biti slika većine primorskih mjesta u Hrvatskoj, da nije jedne »male« činjenice: ukupno u portu (zajedno s još nekoliko manjih lučica i privezišta kilometar, dva sjeverozapadnije i jugoistočnije na području Krila) ima preko 120 brodova turističke namjene dugih u prosjeku 30-ak metara! Svim tim putničkim brodovima za jednodnevna ili višednevna krstarenja Jadranom upravlja 60-70 obrta ili firmi, mirne duše može se reći 60-70 obitelji. Jer u pitanju je gotovo isključivo obiteljski posao u koji su uključene dvije ili tri generacije. I jedan, gotovo bizaran detalj. Unatoč vrijednosti brodovlja koja se mjeri u desecima, ako ne i stotinama, milijuna eura, u Krilu teško da ćete ugledati luksuzne, raritetne ili skupe automobile, nema niti posebno impresivnih zdanja ili vila, barem ne kakve bi neupućen prolaznik očekivao nakon pogleda na krcatu lučicu.

Svatko kupuje ili investira u ono što voli, a mi volimo brodove i more, lako su »opravdali« taj detalj Arsen Ercegović, predsjednik Hrvatske udruge privatnih brodara Split, sa sjedištem u Krilu Jesenice, Špiro Naranča, dopredsjednik Udruge te Nino Luković, član Nadzornog odbora.
    
Tradicija trabakula

– Zadnjih 10 godina nabavljeno je 35-40 novih čeličnih brodova, ali nisu došli tek tako već su nastavak stoljetne tradicije drvenih trabakula. A niti jedan brod ovdje nije kupljen bez kredita. Da bi uopće održali ovu branšu jednostavno moramo ići dalje, kao što taksisti imaju novije aute, kao što je na cestama sve više novih kamiona. I još jedna stvar – osim nekoliko tjedana zimi kada nam vrijeme to ne dopušta, na brodovima i oko njih se radi cijele godine, ljeti na turama kada ovdje u mistu gotovo nema »domaćih«, a van sezone na održavanju jer su troškovi golemi i treba ih maksimalno reducirati, efikasnost poslovanja je ključna – doznajemo u razgovoru s trojicom Kriljana. Daleko od toga da je ova tržišna niša nautičkog turizma neisplativa, ali zahtijeva uključivanje većeg dijela familije u posao kako bi se uopće sačuvala ostala radna mjesta.
Reporter Novog lista dakle nije razgovarao s (pre)bogatim grčkim brodovlasnicima već sa samozaposlenim poduzetnicima koje je tradicija usmjerila na ovu djelatnost, a poslovna vizija dosad zaštitila neuspjeha.

Za razumijevanje fenomena ovog malog mjesta (ukupno na području Krila ima tek 800-tinjak stanovnika) potrebno je vratiti se u daleku i potom nešto bližu prošlost.

– Nekad je tamo (pokazuje rukom na južne padine brda iznad Krila, op. a.) bilo sve u vinovoj lozi a ne u borovini, kao i preko puta, na Braču. Koncem 19. stoljeća lozu je napala peronospora i ljudi su se počeli iseljavati trbuhom za kruhom, u Čile, u prekomorske zemlje. Međutim, mi smo u Krilu imali mudrog svećenika koji je propovijedao da se okrenemo moru. Naši preci su tada počeli graditi brodove i prevoziti teret, uglavnom vino i višnje, prvenstveno za Rijeku i Trst, koji je figurirao kao bečka luka. To se obavljalo trabakulima, na jedra, a nekad i na vesla, nosivosti 30-40 tona. Put do Rijeke i natrag nerijetko je bio dulji od mjesec dana. Povijesni aspekt razvoja Krila kao brodovlasničkog mjesta prepričava nam Špiro, a dvojica njegovih kolega uključuju se, svak dodajući poneko svoje iskustvo ili sjećanje.
    
– Najgore je bilo između dvije Jugoslavije kad se gladovalo jer nije bilo posla, a nakon Drugog svjetskog rata polako je počela izgradnja koja je tražila rude – jedan od tih prirodnih resursa je bio pijesak, salbun, kojeg je bilo u izobilju u moru, jer smo tek na koju nautičku milju od ušća rijeke Cetine.

Sredinom ’70-tih je međutim vađenje pijeska doživjelo svoj vrhunac, zbog uništavanja obale i pojave drugih, suvremenijih tehnologija, taj posao se bližio kraju. Nekako u isto vrijeme, malo i ranije, turizam je počeo masovnije kucati na vrata pa su ljudi počeli polako preuređivati teretne brodove za prijevoz putnika i organizirati jednodnevne izlete. Kvaliteta brodova, usluga na njima se vremenom poboljšavala – u početku je bio samo jedan nužnik pa zatim jedan WC za muškarce, drugi za žene, a danas su sve kabine klimatizirane, svi svjetski standardi se prate do toga da se bračnom krevetu može pristupiti s tri strane kao u kućama… Upravo smo mi bili pioniri nautičkog turizma, s tim preuređenim drvenim brodovima naslijeđenim od naših očeva i djedova, dok danas teško da nas stavljaju u istu rečenicu s pojmom nautičkog turizma – to je posljednjih godina »rezervirano« isključivo za jahtaše ili jedrilice u čarteru.
    
Za Europu – spremni

Opisujući posao s brodovima koji nije započeo jučer, nego prije više od 100 godina, Arsen i Špiro približili su vremeplov na samo desetak godina od prezenta, u idući prijelomni trenutak male, ali glasne zajednice.

– Kada je postalo jasno da je ulazak u EU neminovnost, i prije samog početka pregovora, pokušali smo od odgovornih na državnoj razini zatražiti zaštitu, kao izvorni oblik turizma na drvenim brodovima. Međutim, odgovor je bio kako nema zaštite ni za koga, da će otvoreno tržište i konkurencija biti jedino mjerilo vrijednosti.
I, za razliku od nekih drugih proizvodnih ili uslužnih zajednica u Hrvatskoj koji se s takvim ili sličnim odgovorom nikad nisu uspjeli pomiriti, Kriljani su negativan odgovor doslovno shvatili i prionuli poslu.

– Shvatili smo da podizanje standarda, kvalitete i luksuza na brodovima nije pitanje hira, nego stvar opstanka, nas i naših obitelji! Nove brodove radimo u našim škverovima, najčešće na području Splitsko-dalmatinske županije. Iako su u pitanju manji, privatni škverovi, poput onog na Korčuli, u Blatu (!) ili Kaštelima, nedavno smo naručili brod i u BSO-u (Brodogradilište specijalnih objekata, unutar splitskog škvera). Za rekonstrukcije starih brodova u tom smjeru dobili smo i subvencije, za što posebno moramo zahvaliti nekadašnjem državnom tajniku za more, kapetanu Mariu Babiću. Morate znati da nismo navikli na takvu vrstu potpore, u onoj državi nas se poprijeko gledalo jer smo bili »kapitalisti«, »poduzetnici« i »obrtnici«.

Ali suradnja s novom Vladom nastavljena je, odnosi su odlični i uvijek su nas iz državnih institucija spremni poslušati. Kako je nedavno rekao ministar Gordan Maras – rješenje za našu krizu je 100 ili 1000 mjesta poput Krila. Nismo zabrinuti ni danas, ni za budućnost, naša djeca odavno već sudjeluju o poslovima, možda je tek desetak posto muške djece otišlo van ovog posla, krenuli su u potragu za drugim karijerama.

Ponekad je teško i pohvatati sve što u živahnoj raspravi govore Arsen, Špiro i Nino, želeći što sveobuhvatnije opisati fenomen Krila koji traje. Kako dodaje Nino, naši ljudi su uvijek imali ideje, vizije, ali su prečesto bili ograničeni rigidnim pravilima ili sistemom. Sigurni smo da sutra nestane turizma, da bi Kriljani našli rješenje kako zaposliti svoju flotu, a budući da su mlađe generacije uz njih, nema straha barem za ovaj dio Hrvatske.

FOTO: M. Matana

http://novine.novilist.hr

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.